Okolinski menadžment: Kvalitet je ono što kupac želi

Sistemi upravljanja i vladanja danas su standardizirani, te se rukovodstvo preduzeća, a u nekim državama i vlade, certificiraju. Ceritificiranje podrazumijeva da menadžment ili vlada države u svojim sistemima upravljanja i vladanja zadovoljavaju zahtjeve standarda i da ostvaruju nivo ciljeva koji su sami zacrtali i javno objavili

29. Dec 2013. | 23:28 | Prof. dr. Aleksandar Knežević
13754

13754.jpg

Industrijska proizvodnja u svijetu historijski je okarakterizirana sa tri nivoa:
– proizvodnja za funkciju
– proizvodnja za sigurnost
– proizvodnja za okolinu i zdravlje (uključujući i suzbijanje klimatskih promjena)

Cilj proizvodnje za funkciju jeste da proizvod ispuni očekivanja kupca, što se naziva kvalitet. Znači, kvalitet nije nešto veoma dobro, nego je kvalitet ono što kupac želi. Za mnoge je veći kvalitet porcija ćevapčića u poznatoj ćevabdžinici, nego ručak u pariskom Maximu. Iz jednostavnog razloga: oni ne znaju šta da očekuju u čuvenom pariskom restoranu.

Cilj proizvodnje za sigurnost jeste da ne dođe do ozljede i nesreće (da rudarska lampa ne izazove eksploziju metana, da neko ne strada od električne energije u slučaju oštećenja izolacije, da ne eksplodira plinska peć i sl.). Proizvodnja za okolinu ima niz svojih generacija, ali, najkraće kazano, to su proizvodi koji ne sadrže štetne hemikalije, koji štede prirodne resurse i ne zagađuju.


Šta kaže Hamurabijev zakonik?

Uporedo s razvojem proizvoda javlja se i razvoj sistema menadžmenta (upravljanje) i governansa (vladanje) čiji je cilj da osigura dati nivo pristupa proizvodnji. Najstariji nađeni dokument sistema menadžmenta za kvalitet i sigurnost je u Hamurabijevom zakoniku (vladao u Babilonu od 1728. do 1686. pr.n.e.).

U Hamurabijevom zakoniku je zapisano: “Ako zidar nekome gradi kuću i završi je, onda se to njemu mora platiti 2 shekela srebra (18,2 g) za svaki sar (14,88 m²). Ako zidar nekome gradi kuću, a konstrukcija te kuće ne bude dovoljno jaka i kuća se sruši i usmrti vlasnika, tog zidara treba ubiti. Ako rušenje izazove smrt sina vlasnika, onda treba ubiti zidareva sina. Ako pritom pogine vlasnikov rob, zidar će dati robu iste vrijednosti. Ako se pri urušavanju uništi imovina, zidar će nadoknaditi ono što se urušilo; budući da kuću nije dovoljno dobro sagradio, sagradit će novu o svom trošku. Ako zidar gradi kuću a ne napravi dovoljno jaku konstrukciju te se sruši jedan zid, tada mora ponovo sagraditi taj zid, ali pojačan, i o svom trošku.”

Tri i po milenija kasnije, Petar Prvi Aleksejevič Romanov ili Petar Veliki, ruski car i imperator koji je vladao Rusijom od 1682. do svoje smrti 1725. godine, izdao je naredbu o kvalitetu oružja i municije.

U naredbi se kaže: “Naređujem da se vlasnik fabrike oružja Karnilo Beloganez istuče bičem i otjera u manastir, zato što se – podlac jedan – osmjelio carskoj vojsci prodavati neispravne puške kremenjače i lošu municiju. Starijeg predradnika Flora Fuksa istući bičem i otjerati u Azov da više ne stavlja žigove kvaliteta na loše oružje. Peterburškoj oružanoj kancelariji naređujem da pređe u Tulu, te da danju i noću nadgleda ispravnost oružja. Neka pisari i njihovi pomoćnici motre kako predradnici stavljaju žigove, pa ako posumnjaju u njihovu ispravnost, neka provjeravaju i posmatraju učinak oružja u streljani. Iz dvije puške pucati svakog mjeseca dok se ne pokvare. Ako zbog propusta pisara i njihovih pomoćnika dođe do pogreške, osobito u toku bitke, istući ih bičem po ogoljelom mjestu.

Vlasniku fabrike oružja odmjeriti 25 udaraca i kaznu od jednog dukata po svakoj neispravnoj pušci, starijeg predradnika tući do besvijesti, starije činovnike dati u podoficire, činovnike dati u pisare, a pisare lišiti nedjeljne čašice u trajanju od jedne godine. Demidovu, novom vlasniku tvornice oružja, naređujem da pisarima i njihovim stanovnicima izgradi kuće koje ne smiju biti gore od gazdinske. Ako ne bude tako, neka se Demidov ne ljuti – naredit ću da ga se liši života…”

Sistemi upravljanja ili vladanja danas imaju drugo lice, orijentirani su na nagrade i priznanja, a ne na drakonske kazne.


Certificiranje – ispunjavanje standarda

Sistemi upravljanja i vladanja danas su standardizirani, te se rukovodstvo preduzeća, a u nekim državama i vlade, certificiraju. Ceritificiranje znači da menadžment ili vlada države u svojim sistemima upravljanja i vladanja zadovoljavaju zahtjeve standarda i da ostvaruju nivo ciljeva koji su sami zacrtali i javno objavili.

Međunarodni standard (ISO) koji se odnosi na kvalitet donesen je 1986. godine. U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini krajem prošlog stoljeća jedna laboratorija Energoinvesta je bila prva organizacija koja se certificirala po tom standardu. Mada se standard ne odnosi na proizvod nego na sistem menadžmenta, tadašnji predsjednik Vlade FBiH je izjavio: “Očekujem da i drugi proizvodi Energoinvesta dobiju ovaj certifikat.”

Prije više od deset godina premijerka Velike Britanije Margaret Thatcher je kazala: “Kvalitet je kada se vrati kupac, a ne proizvod.” Znači, kvalitet je povjerenje u proizvođača.

Prvi međunarodni standard koji regulira odnos prema okolini donesen je 1996. godine. Države nastale raspadom Jugoslavije taj su standard shvatile različito. Tako je “Engl. Environmental Management Systems” u Hrvatskoj prevedeno sa “Sustav upravljanja okolišem”, kao da organizacija upravlja svojim okolišem, a ne svojim radom koji ima okolinski aspekt. U Srbiji su to preveli sa “Sistemi upravljanja zaštitom životne sredine”, mada riječ zaštita ne postoji u standardu, niti joj je cilj zaštita (taj cilj ostvaruje država). U Bosni i Hercegovini ovo je prevedeno sa “Sistemi okolinskog upravljanja”, tj. to je način, aspekt upravljanja nekim preduzećem. Ovdje se ne radi o razlici u terminima okolina, okoliš, životna sredina i sistem i sustav. To je pitanje jezika. Ali pitanje je ko čime upravlja: okolišem, zaštitom ili svojim preduzećem.

Postoji dosta nerazumijevanja smisla ovih standarda. Postavit ćemo jedno pitanje: može li se certificirati odnos prema okolini menadžmenta fabrike koja prekomjerno zagađuje okolinu, gdje građani protestiraju, čak sprečavaju dovoz sirovina, gdje je inspektor podnio prijavu zbog previsoke emisije, gdje je čak protiv preduzeća pokrenuta sudska tužba?

Odgovor glasi: da, može. To je pravi trenutak i povod da se certificira sistem okolinskog upravljanja preduzeća. Preduzeću je potrebno povjerenje banke u kojoj će podići kredit. Potreban mu je mir, rad bez vanjskog pritiska da može ostvariti proizvodnju koja će mu donijeti prihod i osigurati sredstva za modernizaciju tehnologije kako bi se sa zagađivanjem prestalo. Ali, kako imati povjerenje?

Ko će vjerovati i trpjeti zagađivanje još godinu dok preduzeće ne smanji emisiju. No, ukoliko je menadžment preduzeća certificiran po standardima sistema okolinskog upravljanja, to znači da preduzeće ima cilj i rokove zadovoljavanja okolinskog zakonodavstva, da zna način na koji će to postići, da su određeni rokovi i faze osiguranja sredstava i nabavke tehnologije. Certifikat je sredstvo povjerenja. I banke i građani i vlast trebali bi imati povjerenja u certifikat, te se aktivno uključiti u proces sanacije zagađivanja umjesto da protestiraju.

Na vrh