Orhan Hadžagić, gl. i odg. urednik: Iz Brazila u džezvu

27. Jun 2014. | 10:41 | Orhan Hadžagić

Kako u ovim mundijalskim danima napisati nešto što nije u bližoj ili daljoj vezi s nogometom. Nogomet je igra u čije se dubine ne razumijem. Čak mislim da te dubine i nema, ali ne bih se dalje usuđivao išta komentirati. No, gledano sociološki, nogomet se svima uvukao pod kožu. Milom ili silom. To što ga neko prati ili ne, ignorira ga ili tolerira, sasvim je subjektivna stvar, ali globalni trend je takav da će se nogomet baviti nama a mi njime. Ovako ili onako.

Neko tu činjenicu uvidi pa čeka da oluja prođe. Drugi se pak upuštaju u komentare i analize protkane emocijama i nerealnim željama. I tad se gubi razum. Do te mjere da se kritiziraju ti mladi momci, djeca proteklog rata, koji su se zahvaljujući samo i isključivo radu i zalaganju našli u društvu najboljih u nečemu.

Šetajući bespućima interneta s one strane drinskih obala, u komentarima i analizama tamošnjih ljubitelja nogometa primjetan je respekt spram uspjeha naše reprezentacije. I tako dođem do zaključka da je ovo što smo uspjeli kao država i naši momci sa Sušićem na čelu upravo onoliko koliko možemo podnijeti. Za nešto više možda nismo spremni. Sreća pa postoji Viša sila Koja zna našu japiju. Upravo komentar jedne intelektualke iz Kragujevca nakon našeg poraza od Nigerije to zorno oslikava: "Uvijek se iz poraza više nauči nego iz pobjeda."

Zaista se ne mogu oteti utisku da je reprezentacija naše zemlje prerasla zemlju koju zastupa te da svi mi trebamo dobrano poraditi da mentalno i civilizacijski što prije dozrijemo za društvo u koje su nas uveli naši momci. I ne samo nogometaši već i sjedeći odbojkaši i rukometaši.

Plasiranjem na Svjetsko prvenstvo mnogo smo dobili kao društvo. Osjetili smo miris uspjeha i gorčinu nepravde. Dogodio nam se odličan globalni marketing. Uzeli smo i prvu pobjedu, iako, nažalost, u svojoj posljednjoj mundijalskoj utakmici, i njome ušutkali stratege i “sportske stručnjake“ koji su se u međuvremenu odškolovali preko noći. Zemlja koja primarno asocira na minska polja i probleme koje je strancu gotovo nemoguće objasniti, odjednom je zauzela svjetske naslovnice, a u Brazilu, kako kažu oni koji su ih mogli uživo gledati, pokupila izuzetno velike simpatije navijača.

Danas me sreo komšija. Voli Bosnu, voli nogomet. Nasekiran zbog nepravednih poraza ali ponosan, kaže da će obavezno ići na aerodrom da sačeka naše reprezentativce i počasti ih zastavom i aplauzom.

Dio Mundijala koji se nas direktno tiče je završen, i ako obrnemo visočki marketinški slogan, valja se vratit u džezvu i u ovu našu ćilimom zastrtu Bosnu.

Oni će sad put pod noge, a mi ostali možemo se u punom kapacitetu vratiti realnom životu. Našoj džezvi.

Lijepo je bilo gledati sve te silne zastave i osmijehe na licima ljudi. Učinimo sve da što više zastava bude i 1. marta i 25. novembra, ali i 11. jula. Tako će sve izgledati iskrenije i patriotski. Ljudski.

Na vrh