Kolumne>>

Orhan Hadžagić, gl. i odg. urednik: Rodna matico, i dijaspori si teška

25. Dec 2015. | 07:00 | Orhan Hadžagić

U prošlom smo broju objavili priču o Bosancu koji je u potrazi za nafakom krenuo ka Njemačkoj. Tamo je nastavio, još 1980-ih godina u Gračanici započete poslove vezane za proizvodnju elektrokomponenti, te osnovao veliku i, prije svega, uspješnu kompaniju. Sad ta kompanija otvara pogone širom svijeta, pa i u našoj zemlji. I nije jedini. I svi su na dobitku. Pogotovo lokalne zajednice u kojima se otvaraju nova radna mjesta. Na dobitku je i naš pečalbar. Priznaje da se osjeća ispunjeno, ali izgovara to s uzdahom, jer zna kako se mnogo toga može uraditi komunikacijom i kontaktom s Bosancima i Hercegovcima koji žive i rade izvan domovine. I nisu na privremenom radu u inozemstvu, već će tamo ostati.

No, postoji segment u dijaspori koji jasno oslikava stanje u domovini, a to je vrlo jasna i striktna podijeljenost udruženja i klubova ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine po nacionalnim šavovima. Komunikacija države s tim udruženjima i inače našim ljudima izvan zemlje bila je i pitanje koje smo uputili ministru vanjskih poslova naše zemlje u intervjuu koji donosimo u ovom broju. Naravno, ministar Igor Crnadak svjestan je podijeljenosti, ali i nemoći Ministarstva da nešto učini na tom polju.

U jednom se svi u Bosni i Hercegovini slažemo: dijaspora je velik potencijal i treba ga iskoristiti. U jednom se također svi u dijaspori slažu: matica nas je zapostavila i zaboravila.
Bit će da je i jedno i drugo tačno, što šef bh. diplomatije potvrđuje. No, ja bih skrenuo pažnju na ovu podijeljenost dijaspore po nacionalnim i drugim šavovima. Nadam se da će se pomoću njihovih udruženja ljudima porijeklom iz Bosne i Hercegovine probuditi svijest i da će smoći hrabrosti da počnu ostvarivati prve kontakte te se složiti o U jednom se svi u Bosni i Hercegovini slažemo: dijaspora je velik potencijal i treba ga iskoristiti. U jednom se također svi u dijaspori slažu: matica nas je zapostavila i zaboravila ko jednog – da su zapostavljeni od Bosne i Hercegovine ili svog entiteta. Svejedno, zapostavljeni su.

Dijaspora, imigracija, pečalbari, ljudi na privremenom radu u inozemstvu, ili kako god oni sebe ili ih mi iz matice nazivali, brinu brigu o svom identitetu gledajući svoju djecu kako odrastaju u okruženju koje nema dodirnih tačaka s vrijednostima i kulturom zemlje iz koje im roditelji potječu. Tu brigu ovi iz matice obično ne shvataju, pa očekivati podršku Sarajeva ili Banje Luke glede toga prilično je iluzorno.

Razlike u gledištima na brojne historije su prisutne, jasne i teško promjenjive. Dobro je da smo ih svjesni. No, ipak je vrijeme za prve kontakte i definiranje pitanja o kojima postoji konsenzus. Nema osnivanja klubova kakvi su bili klubovi Jugoslavena, to je svima jasno. Nacionalni ili vjerski karakter udruženja ostat će dominantan, ali zajedničko djelovanje na polju pomoći lokalnim zajednicama u Bosni i Hercegovini sigurno će polučiti rezultate.

Često na anomaliju u nekoj zajednici može ukazati samo onaj ko joj ne pripada, a taj trenutak sad više nego ikad ranije može svima koristiti.

Prema informacijama koje dobijam, omladina je našla svoju zajedničku osnovu, a to je ex-yu estrada. Diskoteke ne poznaju vjeru i naciju. Dobro je da ima komunikacije, no, je li to obećavajuća osnova za daljnji kvalitetan razvoj, nisam siguran.
Bosanci i Hercegovci, imali bh. pasoš ili ne, još dugo će doprinositi razvoju svoje matice. Karakter tog doprinosa ovisit će o tome koliko se poznajemo i komuniciramo.

Na vrh