Orhan Hadžagić, gl. i odg. urednik: Šta smo naučili o sebi

30. May 2014. | 08:41 | Orhan Hadžagić

Voda se povukla, smeće i lešine izvučene. Zidovi soba koje su još prošle sedmice bile pod vodom polahko se isušuju. Semberijska polja ponovo su se ukazala. Sad sve treba dezinficirati, ponovo malterisati pa krečiti. U međuvremenu od nečega i živjeti. Poplavljene pogone treba što prije osposobiti, a njive opet uzorati. Stoku vratiti u štale. Svi koji imaju novac ili ga mogu preusmjeriti neka pomogne ljudima koji su prije ovih poplava imali kravu. To su ljudi koji su shvatili njezinu vrijednost, pa ko može nek kupi ovu dragu i korisnu životinju i preda je upravo tim ljudima. Uz kravu, ti će ljudi sačuvati duševni mir, a porodica u čijoj štali preživa sita i zdrava krava neće biti socijalni slučaj.

To mi je neki dan kazao i Elvir Karalić, osnivač Udruženja “Pomozi.ba.“ Već neko vrijeme momak je prisutan na društvenoj mreži i velikom brzinom skuplja simpatije onih koji prepoznaju njegovu energičnost i motiviranost da pomogne drugog, potpuno nepoznatog. Stekao je povjerenje ljudi zahvaljujući brzom djelovanju i transparentnosti. Konkretan i poduzimljiv, stekao je i povjerenje dijaspore koju mi iz “matice“ često definiramo nezainteresiranom i otuđenom. Ta dijaspora ovih dana nesebično šalje pomoć u sve tješnji magacin Udruženja “Pomozi.ba.“ Sve ono što Elvir zatraži, za nekoliko dana, u količinama većim od traženih, nađe se na graničnim prijelazima. Momak je spojio dvije Bosne i Hercegovine (maticu i dijasporu), ali i one druge dvije BiH (FBiH i RS). Znaju Dobojlije vrlo dobro ko je “Pomozi.ba.“ Jučer, dok smo se rastajali u redakciji, opet mu je zazvonio telefon. Iz Bijeljine traže pomoć. Jedna objava na Facebooku i eto i volontera! Utovar je zakazan. Njihov kamion će krenuti. Čarolija zvana povjerenje radi jednostavno, da ne može biti jednostavnije.

Elvir ima odgovore na sva pitanja koja mu postavimo, a ja ne mogu sebi da odgovorim na glavno: koliko elvira ima u ovoj zemlji? Koliko je njih koje mi stariji ne uspijevamo motivirati? A mnDok EUFOR-ove letjelice nisu smjeli vaditi iz hangara “da se ne prehlade“, naši i piloti iz regiona spuštali su se do najnepristupačnijih krovova i izvlačili ugroženeogi smo to trebali vlastitim primjerom. Osloboditi ih sputanosti i očekivanja pomoći od tamo nekih velikih EU-snaga, koje nam po “opisu posla“ svakako trebaju pomoći. Ali ekspeditivnost, sudeći po našem iskustvu, nikad nije bila na strani te institucije. Dok EUFOR-ove letjelice nisu smjeli vaditi iz hangara “da se ne prehlade“, naši i piloti iz regiona spuštali su se do najnepristupačnijih krovova i izvlačili ugrožene. Treba podsjetiti i na vješte tehničare koji su stare leteće strojeve osposobljavali za zahtjevne operacije. Tu su i redovi pješadinaca OS BiH, koji su natovareni i do pasa u vodi dostavljali hranu i potrepštine tamo gdje niko nije mogao ili smio. Svaka čast i domaćim poduzetnicima koji su u osudnim momentima stavili na raspolaganje svoje vozne parkove i tešku mehanizaciju, radnike i logistiku. I da dalje ne nabrajam, nezahvalno je.

Ogromna i najjiskoristivija snaga je u nama samima. Nedostaje nam iskrenosti, povjerenja, ali i radinosti. Nedostaju nam lideri koji će zavrijediti to povjerenje. Nedostaju nam vizionari. Nedostaju nam i mediji koji će učvršćivati to povjerenje i koji se neće baviti trivijalnostima koje unizuju čovjeka u očima drugog čovjeka. Malcolm X je kazao: “Ako ne budete dovoljno oprezni, mediji će vas natjerati da mrzite ljude koji su potlačeni i da se divite njihovim tlačiteljima.“ Stoga, hrabro se vratimo povjerenju, bar na nekom lokalnom nivou i priključimo se onome ko je bar jednim gestom pokazao da je prijatelj ovoj zemlji. Oprezno se odmaknimo od svega što vrijeđa i ugrožava drugoga, da ne bismo vremenom zapali u zamku divljenja zlonamjerniku.

Naći će se i lideri. Neki su već tu, dokazuju se tamo gdje je najteže. U privredi.

Još jednu lekciju smo skupo platili, ali usput još ponovili i lekcije iz povjerenja i ljudske solidarnosti. Sad možemo dalje.

Na vrh