Povratak Rusije: Borba za multipolarni svijet

Kolapsom Sovjetskog Saveza činilo se da će Rusija postati i dugo vremena se ponašati kao država političke reakcije, a ne akcije, i da će kao takva ostati inferiorna Sjedinjenim Američkim Državama i njenim saveznicima. Računalo je se da će te države nastale raspadom SSSR-a utonuti u unutrašnje etničke sukobe, kao i prekogranične sukobe, te da će ubrzo bankrotirati i da će se možda i raspasti bez upravljanja iz Moskve. No, čini se da su se zapadni stratezi grdno prevarili. Rusija se vraća...

15. Jul 2014. | 18:00 | Armin Sijamić
24929

24929.jpg


Foto: YURI KOCHETKOV/EPA

Početkom 1990-ih smatralo se da je vrijeme bipolarnosti zauvijek nestalo i da je ostala samo jedna sila kojoj se valjalo prilagoditi ili postati njen protivnik – Sjedinjene Američke Države. Smatralo se da će Rusija, nakon što je poražena u Hladnom ratu, drugi put prihvatiti evropske političke ideje. Prvi put je to uradila s marksizmom, koji je tipičan produkt evropskog intelektualnog dostignuća, a drugi put je to bio odabir kapitalizma kao službene državne ideologije, što se desilo početkom devedestih godina dvadesetog stoljeća. Doduše, taj kapitalizam i liberalizam imao je mnogo ruskih specifičnosti nastalih iz problema unutar države i zakonskog nesankcioniranja prekršaja protiv države koji su bili očiti. Jeljcinova vladavina Rusijom činila se kao idealan način da Rusija postane samo još jedna država u zoni američkog utjecaja. Boris Jeljcin je predao vlast, odnosno mjesto predsjednika Rusije, Vladimiru Vladimiroviču Putinu do održavanja narednih izbora zakazanih za 31. 12. 1999. godine.


Putinovo veliko pospremanje

Kad je Rusija odlučila biti nekomunistička zemlja postavljalo se pitanje kuda ona u geopolitičkom i strategijskom smislu može poći. “Ruska jedina realna geostrateška opcija – opcija koja joj osigurava realističnu ulogu na međunarodnom planu i koja joj također pruža mogućnost da maksimalizira pogodnosti za vlastiti preobražaj i modernizaciju – jeste Evropa. I to ne bilo koja Evropa, već transatlantska Evropa proširene EU i NATO”, napisao je Zbigniew Brezinski, aludirajući na to da Rusija više nije sila koja se može nositi sa Zapadom, štaviše ona bi mu se trebala prilagoditi, jer je u geostrateškom pogledu prestala biti supersila. Tog mišljenja su bili i mnogi takozvani “kremljolozi”, ali izgleda da su svi napravili previd.

Iako je prihvatila kapitalizam i liberalnu demokratiju (koja i danas ima karakteristike tranzicijske demokratije), Rusija nije prihvatila vazalan odnos spram SAD-a, NATO-a i Evropske unije. Preuzimanjem vlasti Putin je počeo s velikim pospremanjem u državi. Na vanjskopolitičkoj sceni igrao je na kartu dobrih odnosa sa Zapadom, pa je nakon podrške američkoj intervenciji u Afganistanu, od tadašnje državne sekretarke u vladi Georga W. Busha, Condoleezze Rice, Rusija dobila status “partnera”. Podržavši SAD u “borbi protiv terorizma” na svakom kraju planete, omogućio je i unutar Rusije rješavanje nekoliko gorućih problema: Čečeniju, rad obavještajnih službi i sređivanje prilika u vojsci. Izvršio je nova imenovanja u obavještajnoj službi te pojačao unutarnje kontrole. Nakon toga, na red je došla vojska kojoj je vratio moral nakon što se brutalno obračunala sa čečenskim i inim kavkaskim pobunjenicima. S apsolutnom kontrolom nad sigurnosnim službama krenuo je u obračun s ruskim oligarsima i izvojevao pobjedu. Od tada vlasti u Rusiji su uključene u prodaju ruskih resursa (nafte i plina) na inozemnim tržištima i od toga je povećavan priliv sredstava u budžet. Stanovnici Rusije prepoznali su takav uspjeh za samo četiri godine mandata i 2004. godine na predsjedničkim izborima su mu dali podršku od 70 posto čime je ostale kandidate uvjerljivo porazio.


Povratak na svjetsku pozornicu

Nakon 2004. godine Rusija počinje igrati sve aktivniju ulogu na vanjskopolitičkom planu. Određena suzdržanost naslijeđena iz “dekade poniženja”, kako Rusi kolokvijalno nazivaju kraj prošlog stoljeća, polahko je jenjavala i div se počeo buditi. Otvoreno se suprostavlja nakanama Zapada i sve aktivnije se uključuje u multilateralne diplomatske akcije, kakav je kvartet za Bliski istok – “šestorka” koja radi na rješavanju problema sjevernokoreanskog nuklearnog programa te aktivnije nego ranije učestvuje u radu grupe G8.

Nadalje, Rusija je učvrstila svoje pozicije u državama Centralne Azije i Kavkaza, iz sastava bivšeg SSSR-a, te u Ukrajini, Moldaviji i Bjelorusiji. Zvanična Moskva naročito je radila na intenziviranju saradnje s Iranom i Kinom, a postepeno se približavala državama, kakve su: Indija, SAD, Venecuela, Brazil, Bolivija, Turska i neke afričke države, kao i susjedu – Evropskoj uniji. U posljednje vrijeme sve je prisutnija i u Srednjoj Americi, gdje plasira određene novčane pozajmice i prodaje oružje. Krajem 2008. godine zajedno s Venecuelom ruska vojska, prvi put nakon Hladnog rata, došla je nadomak SAD-a sa svojim najmodernijim oružjem, među kojima se posebno ističu razarač “Petar Veliki”, najjači brod u ruskoj floti i strateški bombarderi “Tupoljev 160”. Održane su i zajedničke vojne vježbe s Kinom, a Rusija radi i na razvijanju novih oružja s Indijom. Saradnja s Kinom za Rusiju je postala ključna. Tokom augusta 2008. godine Rusija je ratovala s Gruzijom i ostvarila uvjerljivu pobjedu. I nakon savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde, od 21. 07. 2010. godine Rusija ostaje pri stavu da nezavisnost Kosova neće priznati. Godinama se protivi širenju NATO-pakta, antiraketnom štitu u Evropi kojeg smatra prijetnjom i tvrdi da mu nije namjena da Evropu štiti od iranskih raketa nego da je usmjeren protiv ruskih vojnih kapaciteta. Zajedno s Kinom protivi se militarizaciji svemira i snažnom američkom napretku u procesu korištenja svemira za ostvarivanje nacionalnih interesa.


Šta Rusija želi?

S druge strane, postavlja se pitanje šta Rusija želi. Tokom Hladnog rata razvidno je bilo šta to Rusija želi. U posljednjih deseAzija nudi šanse Rusiji da zajedno s nekim drugim državama grade multipolarni svijet. U dugoročnom smislu ruska politika će umnogom zavisti od “overstretch” – prenaprezanja, te od “overcommitment” – prezauzimanja SAD-a drugim izazovima. Tu je možda i najveća ruska šansa u traganju za multipolarnim svijetomtak godina to je pitanje koje se iznova postavlja, ali se daju različiti odgovori. “Što uspješnije izgleda vanjska ruska politika, to su njeni ciljevi nejasniji”, napisao je bugarski analitičar Ivan Krastev 2008. godine u časopisu “Foreign Policy” te dodao da “Putinova vanjska politika i posredno Medvedeva, počiva na dvije ključne pretpostavke i jednoj strateškoj kalkulaciji. Ona pretpostavlja kako se SAD nalazi pred kolapsom koji se ne razlikuje mnogo od Sovjetskog. Ona također pretpostavlja kako EU, iako je Rusi smatraju privremenim fenomenom, predstavlja prijetnju ruskom režimu svojim postojanjem kao postmoderni imperij. Kalkulacija se sastoji u tome da sljedeća dekada predstavlja stratešku priliku kako bi se Rusija pozicionirala kao velika sila u nadolazećem multipolarnom svijetu, također osiguravajući legitimnost vlastitog režima, iako to znači poduzimanje hrabrije i konfrontacijske politike”.


Multipolaran svijet

Duga je lista regionalnih sila koje žele multipolarni svijet: Brazil, Kina, Južna Afrika, Iran, Indija i druge. Geografski položaj Rusiji nameće i specifične političke prilike. Njene istočne granice dodiruju države Evropske unije i NATO-pakta, zapadne granice vežu Rusiju za najmnogoljudniju državu svijeta, dok se na njenu unutrašnjost naslanjaju dva nestabilna regiona – Kavkaz i Centralna Azija, a samim time, neposredno i pojas oko Perzijskog zaliva. Aktivnije i produktivnije djelovanje u Evropi za Rusiju u ovom trenutku nije moguće. Ako izuzmemo Bjelorusiju i Ukrajinu, koje su ruska tampon-zona, od država članica NATO-pakta, Rusija nema jakog partnera za svoju politiku u ostatku Evrope i zbog toga se nastoji pozicionirati u drugim dijelovima svijeta. Rusko prisustvo u Evropi biće isključivo iz ekonomskih interesa, odnosno kao tržište na koje će ona plasirati svoje energente, a u vezi s tim Rusija vodi odsudnu bitku za dominaciju na Kavkazu. Centralna Azija je tradicionalno u interesu moskovskih političkih ambicija. Kontrola tih država je imperativ, jer su sve veoma bogate energentima i sirovinama, a geostrateški su nemjerljivo značajne.

Bivše sovjetske republike Kazahstan, Turkmenistan, Kirgistan, Uzbekistan i Tadžikistan su za Rusiju značajne i zbog svojih prirodnih bogatstava, kao i zbog nekoliko miliona etničkih Rusa koji su tamo nastanjeni, a koji su u vrijeme komunizma u najvećoj mjeri pripadali eliti tamošnjih društava. Rusija na tom terenu vodi borbu s Kinom zbog prevlasti nad regionom. Utjecaj Irana i Turske tamo također je jak, a kod svih država tog regiona sveprisutan je strah od radikalnih i fundamentalističkih pokreta koji bi mogli zapaliti etnički izmješanu regiju te narušiti sadašnje stanje.

Šangajska grupa za saradnju (Shanghai Cooperation Organization – SCO) još je jedna važna karta na koju Rusija igra. Zajedno s Kinom ona predvodi grupu država koje nastoje pronaći zajedničke interese. Status posmatrača u ovoj organizaciji imaju Iran, Mongolija, Pakistan i Indija i to je čini još jačom i s većim potencijalom. Ključ za razvoj ove organizacije leži u tome na koji način će Rusija i Kina izmiriti svoje nesuglasice i riješiti se uzajamnog straha jednih od drugih. Razvoj i produbljivanje odnosa među članicama moglo bi donijeti benefite za sve strane. Aktivnosti ruske diplomatije u ostalim dijelovima svijeta su prije svega ekonomske prirode. Nalaženje novih i zadržavanje starih tržišta, posebno za izvoz oružja. Podržavanje i saradnja s režimima u Južnoj i Srednjoj Americi, osim ekonomskih razloga, svakako su uvjetovani i time da se Sjedinjenim Državama otvori novi front u njihovom “posljednjem dvorištu”, posebno podržavajući, mada ne punim intezitetom, Venecuelu, Boliviju i Nikaragvu koje, istini za volju, nemaju veliku političku težinu u regionu ako ne artikuliraju zajedničke ciljeve. Afričke države, za Rusiju samo su tržišta za njihovo oružje i zastarjelu tehnologiju koju zbog niske cijene pojedini afrički režimi jedino mogu i priuštiti.


Stoljeće koje pripada Aziji

Globalizacija kao proces naprosto primorava države na užu saradnju i koordinaciju. Oni koji se pokušavaju oduprijeti procesu globalizacije u određenom trenutku budu izolirani. Rusija nesumnjivo ne ide ka izolaciji, iako je njeni rivali žele izolirati. Za stoljeće u kojem živimo govori se da će pripasti Aziji i da će na tom kontinentu biti smješten najveći dio svjetske ekonomije. Ako znamo da je Rusija svojim većim dijelom u Aziji, a manjim u Evropi, ne bismo pogriješili ako kažemo da ona kao takva pripada i ovom kontinentu, te da će baš tu tražiti šansu. Azija je ipak područje na kojem je Rusija konkurentna u mnogim granama ekonomije, dok to nije situacija s državama Evropske unije. Međutim, Rusija se nikad neće samovoljno isključiti iz evropskih tokova, posebno ne onih kulturnih.

Azija nudi šanse Rusiji da zajedno s nekim drugim državama grade multipolarni svijet. U dugoročnom smislu ruska politika će umnogom zavisti od “overstretch” – prenaprezanja, te od “overcommitment” – prezauzimanja SAD-a drugim izazovima. Tu je možda i najveća ruska šansa u traganju za multipolarnim svijetom. Čak ukoliko ne bude otvorenije i brže tražila partnere u moćnim nadolazećim silama, mogla bi ostati izvan svih strateških kombinacija u međunarodnoj politici.

Na vrh