Kolumne>>

Praznične čestitke – najobičnije foliranje i licemjerje

16. Jan 2018. | 17:04 | Milisav Tomović
milisavtomovic

Dođoše i prođoše brojni praznici. Kao i uvijek do sada, pratile su ih čestitke, brojne želje i poruke političkih lidera, vjerskih poglavara, javnih ličnosti i zvaničnika, kao i običnih ljudi. Iste želje se ponavljaju iz godine u godinu, a naša se situacija ne popravlja. Naprotiv, čini se da se vremenom sve više usložnjava i pogoršava, pa se nameće pitanje koliko su te želje iskrene i da li u ovom ambijentu postoji istinska spremnost da se radi na njihovoj realizaciji, odnosno na rješavanju egzistencijalnih problema ljudi u ovoj zemlji i na građenju boljih odnosa, kako unutar etničkih grupa, tako i između njih, unutar cijele zajednice.

Živimo u turbulentnom vremenu sa prijetećim globalnim zagrijavanjem, snažnim tehničko-tehnološkim napretkom i brojnim ekonomskim i političkim krizama, suočeni sa stalnim konfliktima i njihovim posljedicama: seobom i migracijama stanovništva, nemaštinom ogromnog broja ljudi, enormnim bogatstvom, moći i uticajem manjine, oživljavanjem krajnje desničarskih politika, stalnim pritiskom velikih na prostore bogate sirovinama…. U ovakvom nepravednom svijetu interesno povezanih grupa u kojem kapital ima odlučujuću ulogu, bogati i moćni ne biraju sredstva da bi ostvarili svoje ciljeve. Često pod plaštom zaštite demokratije ili pod nekim drugim izgovorima, izazivaju konflikte, otvaraju ratišta, eksploatišu bogatstva i radnu snagu siromašnih, iz godine u godinu postajući sve bogatiji. Šta je to sa ljudima koje vode narode i kojima je profit primarni cilj? Čini se kao da je u svijetu zavladalo bezumlje koje sve više usložnjava odnose među zemljama, ljudima i uvećava globalnu svjetsku krizu.

Od pohlepe i licemjerja, koji dominiraju u svjetskim razmjerama, ni ovaj prostor nije izuzet, ali se to kod nas manifestuje na očigledniji i primitivniji način. Ova zemlja ima velike, dugotrajne i korijenite društveno-ekonomske probleme. Dosadašnja sprega političke, vjerske i ekonomske elite, kriminala, korupcije i sive ekonomije kriva je za stanje po kome smo na dnu svih evropskih ljestvica. Umjesto da rade na otklanjanju problema, političari permanentno potenciraju i produbljuju podjele po etničkoj osnovi, održavajući stalnu klimu tenzija i nepovjerenja. Ljudi ovdje žive u atmosferi viška etno-nacionalističkog, religijskog i inatnog i velikog manjka zajedničkog sa drugima i drugačijima, što je najveća kočnica bržeg razvoja i boljeg života. Zavedeni od strane svojih političkih, pa i religiskih vođa, nedovoljno informisani i nespremni da se mijenjaju, a suočeni sa brojnim egzistencijalnim problemima, često se nalaze u stanju beznađa, besciljnosti i ravnodušnosti. U takvom nezdravom ambijentu, koji ne nudi perspektivu, odvijaju se negativna demografska kretanja stanovništva, od čega je za budućnost najtragičnije što mladi i obrazovani masovno odlaze.

Većina političkih lidera sebe doživljava kao vođu i gospodara svog naroda, u čemu ih u velikoj mjeri podržavaju vjerske vođe, političkim i vjerskim porukama usmjeravajući narod na nacionalni interes i nepomirljive podjele. Upravo ti i takvi imaju vlast i moć, pa preko medija čestitaju praznike, organizuju proslave i u njima vode glavnu riječ. Njihove čestitke su upitne kao i iskrenost njihovih poruka. Čestitanja budu i prođu, a onda se čini sve po starom, pa su poruke čestitanja izgubile značaj i smisao jer se saopštavaju u dnevno-političke svrhe, često su licemjerne i samo su formalne.

Običan čovjek izgubljen je u svemu ovome. S pravom se postavlja pitanje kako on, sa egzistencijalnim problemima, predubeđenjima o sebi i „svojima“ i znanjem koje ima, zarobljen u etničke okove, nedovoljno informisan i nedovoljno slobodan, može da pobjedi to zlo. Bez toga nema dobra, pa se slavljenje praznika svodi na čin čestitanja kao običaj i na praznu formu. U svakodnevnom životu smo daleko od stava Morgan Freemana: „ Bog je u nama, u našem svakodnevnom djelovanju.“

U okolnostima u kojima živimo iskrenu čestitku može uputiti samo onaj ko je spreman na istinski napor za prevazilaženje postojećeg stanja i podjela, kao i na toleranciju, razumjevanje i solidarnost sa svim ljudima, bez obzira na nacionalnu pripadnost i vjersko opredjeljenje.

Kao i svaki čovjek, tako i ja imam želje koje se odnose na mene lično, porodicu, druge ljude, ali i na zemlju u kojoj živim.

Želim da konačno shvatimo svi da smo mali, siromašni i ranjivi i da nam je potreban veliki rad, red i mudrost da se na svjetskoj sceni izborimo za svoje mjesto. Želim da postajemo uređeno građansko društvo sa visokim stepenom tolerancije i međusobnog razumjevanja, da se političke vođe sva tri naroda brzo i efikasno dogovaraju oko svega i da steknu povjerenje i ugled u svijetu… Želim da obrazovanje i kultura počivaju na zajednički dogovorenim temeljima, a da omadina i intelektualna elita uzmu aktivnije učešće u društvenom životu. Želim slobodno informisanje, bolji standard i visoku stopu zaposlenosti. Želim odgovorniji odnos svijeta, a naročito susjednih zemalja prema našoj zemlji i njenim narodima.

Ove moje želje, iako trenutno daleke od realnosti, moraće da se ostvare. Naša realnost, takva kakva je, na dugi rok je neodrživa. Krajnje je vrijeme da svi to shvatimo kao pojedinci i kao društvo, pa da učinimo napor da se promjenimo i prilagodimo tim zahtjevima, kako bi postali dio savremenog svijeta.

U dugom procesu mjenjanja trebaće nam mnogo volje, mudrosti, rada, znanja i sreće. Onima koji istinski vole ovu zemlju želim da istraju na tom putu.

 

NV

Na vrh