Presuda nakon više od 12 godina: Neobičan slučaj Vojislava Šešelja

Osim dužine i konstantnog nepoštivanja sudskih odluka tokom cijelog suđenja, sudski proces Šešelju obilježilo je i njegovo puštanje na privremenu slobodu 2014. godine zbog navodne bolesti. Šešelj je, međutim, vrijeme na slobodi proveo djelujući politički i ponovo kršeći sudska pravila, uključujući i odbijanje povratka na Sud

30. Mar 2016. | 07:03 | Tarik Moćević
56381-epa


Foto, EPA

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kao ad hoc sud Ujedinjenih naroda, odavno je najavio kraj rada nakon što budu izrečene konačne kazne Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, na čije se procese čekalo više od decenije. Iako će MKSJ vjerovatno raditi i duže zbog odluke o ponavljanju procesa Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, uglavnom su preostale presude najvišim funkcionerima u hijerarhiji zločina na prostoru nekadašnje SFR Jugoslavije.

Među njima je svakako i Vojislav Šešelj, predsjednik Srpskog četničkog pokreta, koji su vlasti SFR Jugoslavije zabranile u decembru 1990 godine, i Srpske radikalne stranke, te bivši član Skupštine Republike Srbije, kojem je izricanje prvostepene presude zakazano za 31. mart. Predmet Šešelja po mnogo čemu je karakterističan, a vjerovatno je i jedan od procesa u MKSJ-u koji je izazvao najviše interesiranja javnosti.


Udruženi zločinački poduhvat

Vojislav Šešelj optužen je za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi kao zločine protiv čovječnosti, te za kršenje zakona ili običaja ratovanja, odnosno ubistvo, mučenje i okrutno postupanje i bezobzirno razaranje, uništavanje ili nanošenje štete ustanovama posvećenim religiji i obrazovanju, te za pljačkanje javne ili privatne imovine. Navedeni zločini, prema Optužnici, izvršeni su na prostoru Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine.

Ono što je, međutim, značajnije, jeste činjenica da je Šešelj za nabrojane zločine optužen kao pripadnik Udruženog zločinačkog poduhvata “čija je svrha bila da se većina Hrvata, Muslimana i drugih stanovnika nesrpske narodnosti silom trajno ukloni iz dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te i iz pokrajine Vojvodine u Republici Srbiji”. Udruženi zločinački poduhvat (UZP) je, kako se navodi u Optužnici, nastao prije 1. augusta 1991, a trajao najmanje do decembra 1995. godine, dok je Šešelj u njemu učestvovao do septembra 1993. godine kad je došao u sukob s tadašnjim predsjednikom SR Jugoslavije Slobodanom Miloševićem.

Osim Miloševića, među članovima UZP-a navedeno je više od 15 visokih vojnih i političkih funkcionera SR Jugoslavije, odnosno Srbije i Crne Gore, i njihovih satelita u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, uključujući tu Ratka Mladića, Jovicu Stanišića, Franka Simatovića, Milana Martića, Gorana Hadžića, Milana Babića, Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Biljanu Plavšić i Željka Ražnatovića Arkana.

Također, kao učesnik u UZP-u navode se “srpske snage”, koje objedinjuju Vojsku Jugoslavije (u početku pod imenom JNA), vojske Republike Srpske Krajine (u Hrvatskoj) i Republike Srpske (u Bosni i Hercegovini), te policijske strukture SR Jugoslavije i navedenih paradržavnih tvorevina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i snaga i dobrovoljnih jedinica kakve su “četnici ili šešeljevci”.

Tako je Šešelj optužen da je, kao član UZP-a, učestvovao u finansiranju, snabdijevanju, pružanju podrške i rukovođenju dobrovoljcima povezanim sa Srpskom radikalnom strankom i/ili Srpskim četničkim pokretom.

Jasan je zaključak: ako navedene stavke budu potvrđene u presudi, bit će potvrđene činjenice o zajedničkom UZP-u i djelovanju vojnih i policijskih snaga SR Jugoslavije i RSK-a i VRS-a, te, što je još važnije, navodnih “paravojnih” jedinica koje su učestvovale u zločinima. Te činjenice, uključujući i procese Karadžiću, Mladiću, Simatoviću i Stanišiću i drugima, ovaj proces čine jednim od onih koji će direktno povezati zvanični Beograd u periodu od 1991. do 1996. sa zločinima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.


Neobične odluke MKSJ-a i političko djelovanje Šešelja

Šešelj se, za razliku od Karadžića i Mladića, sam predao MKSJ-u nakon podizanja optužnice još davne 2003. godine, i upravo je dugotrajnost procesa jedna od karakteristika za koje smo ranije naveli da se vežu za ovaj predmet. To što cijeli postupak traje više od 12 godina, profesor međunarodnog prava na Fakultetu političkih nauka UNSA dr. Zarije Seizović okarakterizirao je “neoprostivim”, kao i postupak koji je uslijedio nakon što su odbrana i tužilaštvo iznijeli završne riječi, što se, kako kaže, “ne bi smjelo dešavati ni pred nacionalnim sudom niti pred međunarodnim tribunalom”. Prema njegovim riječi “Privremeno puštanje na slobodu haškog pritvorenika zahtijeva aktivnu ulogu optuženika u postupku donošenja te odluke. Stranke u postupku, optuženi i tužilaštvo, mogu se usprotiviti takvoj odluci. Ovaj postupak, što je i logično, uglavnom se, iako to nije izričito propisano, provodi na zahtjev lica koje želi da bude pušteno na privremenu slobodu. Stoga je slučaj Vojislava Šešelja, u najmanju ruku, čudan i neobičan”, prokomentirao je prof. Seizović ma, time je “grubo povrijeđeno i pravo na pravičan postupak na štetu okrivljenog”.

Osim dužine i konstantnog nepoštivanja sudskih odluka tokom cijelog suđenja, sudski proces Šešelju obilježilo je i njegovo puštanje na privremenu slobodu 2014. godine zbog navodne bolesti. Šešelj je, međutim, vrijeme na slobodi proveo djelujući politički i ponovo kršeći sudska pravila, uključujući i odbijanje povratka na Sud.

Kad je riječ o odluci da optuženi ne mora biti prisutan izricanju presude, profesor Seizović je pojasnio da prisustvo nije obavezno ako postoje opravdani razlozi. Sporno je, međutim, samo puštanje na privremenu slobodu.

“Privremeno puštanje na slobodu haškog pritvorenika zahtijeva aktivnu ulogu optuženika u postupku donošenja te odluke. Stranke u postupku, optuženi i tužilaštvo, mogu se usprotiviti takvoj odluci. Ovaj postupak, što je i logično, uglavnom se, iako to nije izričito propisano, provodi na zahtjev lica koje želi da bude pušteno na privremenu slobodu. Stoga je slučaj Vojislava Šešelja, u najmanju ruku, čudan i neobičan”, prokomentirao je prof. Seizović.

Profesor neobičnim smatra i to što je kao razlog puštanja na privremenu slobodu navedeno zdravstveno stanje, kazavši da bolest ne može biti razlogom takve odluke.

“Bilo koja bolest sigurno se može kvalitetno liječiti sredstvima UN-a u pritvorskoj jedinici u Sheveningenu. Zdravstveno stanje optuženog može biti razlogom za ublažavanje kazne, ali ne i za puštanje na privremenu slobodu. Čini se da to nije pravi razlog za ovakvu odluku Pretresnog vijeća MKSJ-a”, dodao je.

Zaključio je da se stječe utisak da “se tužilaštvo dugo trudilo dokazati krivicu okrivljenog izvan razumne sumnje, ali da mu to baš i nije polazilo za rukom”. Stvari će možda biti jasnije nakon što presuda bude izrečena.

U međuvremenu, Šešelj boravi u Srbiji i, kako smo kazali, djeluje politički, organizirajući stranačke skupove s ciljem, kako sam često govori, rušenja predsjednika i premijera Srbije Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića s vlasti. Radi se o bivšim članovima SRS-a, koji se i sami često dovode u vezu sa Šešeljevim zločinima, a danas članovima Srpske napredne stranke. Najavio je tako vođa radikala i da se neće dobrovoljno više pojavljivati u Haagu, upravo kako bi “natjerao Nikolića i Vučića” da ga predaju. Nesumnjivo je da će, kakva god bude presuda, ona imati odjeka i na političku situaciju u Srbiji pred nastupajuće vanredne opće izbore. Ironično ili ne, osuđujuća presuda, na osnovu koje bi Srbija postala dužna izručiti Šešelja, mogla bi skupo koštati rukovodeći duo Srbije kad se radi o političkim poenima, a možda ih čak i dovesti u vezu sa zločinima.

Neobične odluke MKSJ-a, kako se i očekivalo, izazvale su turbulencije u odnosima država koje su na bilo koji način uključene u proces.

“Vlada nikad nije rekla da neće izručiti Šešelja, Vlada je govorila ono što su činjenice. Dakle, ovaj problem nije nastao u Srbiji time što Vlada Srbije nije sarađivala s Tribunalom. Ovaj problem je nastao greškama Tribunala i oni te greške priznaju, iako to nikad javno neće reći. Ali, s kim god u Haagu da razgovarate, reći će da je to predmet u kojem se oni nisu pokazali kao primjer dobre prakse”, poručio je predsjednik Nacionalnog savjeta sa saradnju s Haškim tribunalom Srbije Rasim Ljajić, odgovarajući na optužbe iz Hrvatske.

Ljajić je potvrdio mišljenje mnogih da odluka po kojoj Šešelj ne mora prisustvovati presudi predstavlja presedan, označivši kao razlog za to “pokušaj da se Haag riješi problema tako što će ga riješiti na bilo koji način, samo da se time više ne bave”.

Na koji će način on biti riješen, ostaje nam da vidimo posljednjeg dana marta, nakon kojeg će mnoge stvari biti jasnije, ali, što je najvažnije, nakon koje će, nadamo se, nakon 12 godina stići pravda, barem kad je riječ o slučaju Vojislava Šešelja.

Na vrh