Kolumne>>

Prof. dr. Aleksandar Knežević: Ozelenjavanje uglja u Bosni i Hercegovini

Ugalj je crne boje, a crni scenarij razvoja elektroenergijskog sektora u Bosni i Hercegovini bio bi odustajanje od korištenja uglja. Bosna i Hercegovina dvije trećine električne energije osigurava iz termoelektrana na ugalj. U udžbenicima i štampi piše da smo bogati obnovljivim izvorima energije. Međutim, kad bi se koristili svi kapaciteti energije vjetra koji se spominju, ne bi se mogla osigurati proizvodnja koju bi omogućio blok TE Tuzla 7 snage 450 MW čija je izgradnja planirana. Trebamo ići ka obnovljivim izvorima energije, ali se od uglja ne može i ne treba tek tako odustati

28. Apr 2016. | 07:16 | Prof. dr. Aleksandar Knežević
AleksandarKnezevic

Svaki atom karbona u uglju nakon sagorijevanja djeluje kao staklenički gas – utječe na promjene klime te time i na promjene uvjeta života i uvjeta privređivanja. Ipak, moguće je značajno, čak impresivno, smanjiti emisiju ugljendioksida u procesu korištenja električne energije do njene proizvodnje u termoelektranama na fosilna goriva.

Bez obzira na napade na njih, termoelektrane na ugalj se lako ne predaju čak ni u Zapadnoj Evropi. Posebno u državama koje raspolažu vlastitim rezervama uglja, kakve su i države Jugoistočne Evrope.

Na području od Slovenije do Albanije spominje se gradnja čak 13 novih termoelektrana ili novih blokova postojećih termoelektrana. Naravno, sve neće biti izgrađene.

Koji su problemi vezani za nove termoelektrane na ugalj? Zagađivanje zraka iz novih postrojenja ili blokova postojećih postrojenja neće biti problem jer će emisije zagađujućih materija biti 50 do 200 puta niže od onih od prije 50 godina. Tu problem klimatskih promjena neće biti jer ove države mogu i u okviru novih međunarodnih sporazuma, a nakon Konferencije stranaka u Parizu u decembru 2015. godine, osigurati kvote za emisiju ugljendioksida iz termoelektrana.

Jedina prijetnja je njihova konkurentnost na tržištu električne energije. A to tržište podrazumijeva slobodnu razmjenu robe (u ovom slučaju električne energije), a regulirala ga je država putem obaveza koje slijede iz međunarodnih okolinskih i klimatskih sporazuma – postoje stimulansi za korištenje obnovljivih izvora energije i destimulansi prilikom korištenja karbonskih izvora energije.

Postoji niz oblika podsticanja korištenja nekarbonskih oblika električne energije (naknade za neemitirane količine ugljendioksida, posebne tarife za otkup električne energije iz obnovljivih izvora, i drugi). A proizvodnja električne energije iz fosilnih goriva opterećena je naknadom na emisiju ugljendioksida. U Evropskoj uniji je trenutno ta naknada relativno niska i iznosi 13 eura po toni uglja (preračunato na kvalitet bh. ugljeva za termoelektrane). Unutar Energijske zajednice u toku je priprema propisa za plaćanje naknada za emisije ugljendioksida za šest država Jugoistočne Evrope koje nisu članice Evropske unije (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo – Kosovo je po posebnoj definiciji strana Zajednice – Makedonija i Srbija). Sredstva prikupljena ovom naknadom ostaju u tim državama i mogu biti namijenjena podršci primjene obnovljivih izvora energije. Tako će termoelektrane finansirati svoju konkurenciju – elektrane, na obnovljive izvore energije.

Naravno, termoelektrane na ugalj u Evropi, a nadamo se da će tako biti i u Bosni i Hercegovini, pripremaju odgovore.

Odgovor koji bi trebao biti prvi, po logici je najjednostavniji, a po realizaciji najkompliciraniji. Radi se o prodaji energijske efikasnosti – pružiti pomoć kupcu da svoje potrebe zadovolje manjom potrošnjom energije. U tom slučaju, ako kupac utroši 20 posto manje energije za zadovoljavanje određene potrebe, neće prigovarati ako jedinična cijena električne energije poraste za deset posto. Znači, energijska efikasnost je proizvod zajedničke štednje i zajedničke podjele dobiti između kupca i proizvođača energije. Ovdje Bosna i Hercegovina ima ogroman potencijal, mada ne i infrastrukturu za njegovo korištenje.

Drugi odgovor je priprema uglja (oslobađanje od balasta, sušenje, klasiranje, priprema optimalne smjese više vrsta uglja i slično). Naravno, vrsta korištenog uglja i konstrukcija kotla moraju biti usaglašeni.

Treći odgovor je da rudari rad pod zemljom zamjene radom nad zemljom. Da uzgajaju brzorastuće drveće. Iako i drveće sadrži ugljik, ono ne izaziva klimatske promjene jer će biljka dok raste procesom fotosinteze povući iz atmosfere onoliko ugljendioksida koliko će ga kasnije sagorijevanjem emitirati – karbonski bilans biljaka je nula. U posljednje vrijeme i na teritoriji Jugoistočne Evrope se mnogo govori o drvenastoj biljci pavlovnija (najčešće se pogrešno naziva paulovnija, jer je termin došao iz ruskog preko engleskog jezika), koja ima veoma brz prirast, a pritom korijen upija teške metale te se tako obnavlja tlo.

Dvije najveće termoelektrane u Velikoj Britaniji u potpunosti koriste biomasu, drvo s vlastitih plantaža u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama. Pritom samo jedna od njih spali količinu drveta koja je jednaka ukupnoj godišnjoj sječi drveta u Bosni i Hercegovini.

Termoelektrane u BiH i drugim državama Jugoistočne Evrope mogle bi s ugljem spaljivati biomasu (biljka pavlovnija ili neke druge), pri čemu to ne bi smjelo smanjivati potencijal biomase države. Treba koristiti prazne prostore, ostale nakon eksploatacije uglja, i na njima uzgajati biomasu. I na tim poslovima zaposliti ljude iz rudnika uglja.

Četvrti odgovor je povećanje stepena korisnosti bloka termoelektrane (ponegdje se termini stepen korisnosti blokova (na strani proizvodnje) izjednačava s pojmom energijska efikasnost (na strani korištenja energije), što je pogrešno. Povećanje stepena korisnosti se postiže, u prvom redu, povećanjem pritiska i temperature vodene pare u kotlu.

Peti odgovor je istovremena proizvodnja električne i toplotne energije. Naime, nije moguće iz unutrašnje energije vodene pare dobiti samo mehaničku energiju koja će se u generatorima konvertirati u električnu energiju. Praktično, uvijek je veći nastanak toplotne nego električne energije. Nastala toplotna energija se najčešće ne koristi jer se nema gdje koristiti. Jedan od načina korištenja jeste da se zimi grije stambeni prostor u naselju u blizini termoelektrane ili u nekoliko desetaka kilometara udaljenim gradovima. U Evropi, gdje se ova kogeneracija energije obilato koristi već dugo, došlo je do izvjesnog šoka, jer sad gradovima treba i do triput manje toplotne energije nego ranije, zato što oni intenzivno primjenjuju mjere energijske efikasnosti u zgradarstvu.

Problem je što se u tom slučaju toplotna energija ne koristi ljeti, mada ima slučajeva da se ljeti koristi za grijanje poljoprivrednih površina (otvorenih i plastenika), te za neke industrijske potrebe (primjerice sušenja ili hlađenja).

Očekuju se rezultati studije istraživanja tehničko-ekonomskih mogućnosti zagrijavanja nekih dijelova Sarajeva toplom vodom iz TE Kakanj. Bilo bi interesantno istražiti i mogućnost adaptacije tehničkih sistema iz sastava preduzeća Toplane da se ljeti vrši hlađenje stambenog i poslovnog prostora toplom vodom iz Kaknja. U tom bi slučaju u Sarajevu ljeti opala potražnja za električnom energijom, a porasla za toplotnom, što bi bilo veoma povoljno.

Šesti odgovor u vezi sa smanjenjem utjecaja na klimatske promjene bio bi zahvatanje ugljendioksida iz dimnih gasova termoelektrana i deponiranje pod zemlju. Ova dekarbonska opcija ima smisla samo ako su troškovi odlaganja niži od naknade koja se plaća na emisiju ugljendioksida. Prema istraživanjima vršenim u inozemstvu, a odnose se na Bosnu i Herecegovinu, područje od Kaknja do Zenice ima geološke uvjete za odlaganje i deponiranje ugljendioksida.

Ugljendioksid se može deponirati i u naftnim nalazištima, čime se povećava pritisak gasa iznad naftnog sloja te povećava količina nafte koja se može eksploatirati. Zasad je ova mogućnost daleko od interesa Bosne i Hercegovine.

U proteklih 40 godina u BiH je izgrađena samo jedna termoelektrana (TE Stanari kod Doboja) i njeno svečano otvaranje se uskoro očekuje. Vjerovatno će početi izgradnja još nekih termoelektrana o kojima se intenzivno govori već nekih sedam ili osam godina. Naravno, neće se graditi sve termoelektrane koje su najavljivane, ali neke hoće.

Pritom postoji samo jedan problem, a to je, kako je već rečeno, njihova ekonomičnost, odnosno konkurentnost u odnosu na energiju iz obnovljivih izvora električne energije, a u uvjetima otvorenog tržišta električne energije i državnih destimulansa i stimulansa. Ti projekti mogu uspjeti samo ako se ugalj “ozeleni”. U tom će slučaju i termoelektrane na ugalj moći dobijati naknadu koja se odnosi na obnovljive izvore energije.

Ako ne izgradimo određeni kapacitet termoelektrana, nećemo imati emisije ugljendioksida, a električnu energiju ćemo uvoziti. Da bismo osigurali sredstva za uvoz električne energije, trebalo bi sjeći šume i izvoziti balvane. A alternativa je ozelenjavanje uglja, atmosfera čista i stabla na broju

Na vrh