Prof. dr. Dragan Đokanović: Moramo se vratiti porodici, tradiciji i precima

Kao nekome ko se bavi politikom posebno mi je važno da na jednom treningu vičem: “Petre, budi miran!” ili “Ali, umiri se!” Važno je da budemo ono što jesmo, tek takvi se možemo složiti i međusobno poštovati. Neka svako čuva svoje, ali i poštuje tuđe. Tek tad su prijateljstva moguća!

6. Oct 2015. | 07:00 | Novo vrijeme
nv46953

Rijetko upoznate čovjeka koji nema neostvarenih želja; dr. Dragan Đokanović je upravo takav. Svoj je život uspio balansirati među tri ljubavi: sporta, medicine i pristojne politike. Porodica je, međutim, uvijek bila njegova prva i nezamjenjiva ljubav. Naš razgovor prekida uznemireni poziv majke njegovog malog pacijenta pa joj strpljivo daje uputstvo. Kaže da je u životu svakog čovjeka važno brinuti o očevini: “Nema sreće ako ćemo za dvije godine rasturiti ono što smo godinama gradili.” Razgovarali smo o povratku gimnastike u Sarajevo, o važnosti porodice i odgoju djece, ali i o politici, zanemarenosti ćirilice, te razlozima zbog kojih je specijalizirao pedijatriju.


NV: Ljekar ste. Pedijatar neonatolog. Sportist gimnastičar. Bavite se i politikom pomirenja. U ovom tripartitnom odnosu Vaših interesiranja, šta je na prvom mjestu?

Kako u koje doba. Tokom studija prvo mjesto zauzimala je gimnastika, ali njome sam se, tako sam odlučio, mogao baviti samo ako ispite položim na vrijeme. Kad sam završio studij, napustio sam sport i posvetio se medicini. Zatim zasnivam porodicu koja postaje i ostaje mojim najvažnijim prioritetom. Devedesetih kreću politička zbivanja u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini; moju porodicu činila je supruga u drugom stanju i malo dijete, pa sam, kao brižan suprug i otac, ali i kao odgovoran građanin, htio doprinijeti da sve dobro prođe, da se obavi demokratizacija države te da zaplovimo u mirne vode i sretno doba. Zahvaljujući sportu mnogo sam putovao i mnogo toga vidio, za razliku od većine naših građana koji nisu imali tu priliku. Cijenio sam sve što demokratija može donijeti pa sam htio i sam tome doprinijeti, ali sam istovremeno bio svjestan da se poražene političke opcije iz Drugog svjetskog rata vraćaju u život i žele se vratiti na prostor Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Iskreno, mislio sam da će komunisti izgubiti, da će pozitivne snage i demokratija doći na vlast, da će Jugoslavija biti mirna zemlja. U tom periodu politika mi postaje najvažnija i od tada se moj život kreće između medicine, gimnastike i politike. U svemu sam aktivno učestvovao: prvo sam se zalagao da se ne desi rat, a kad se desio, onda da se što prije završi. Nakon rata posvetio sam se struci i opet sportu – u septembru 2009. godine osnovali smo Gimnastički klub “Dragan Đokanović”. Sad mogu reći da djeca vole dolaziti u salu, napravili smo obećavajuću atmosferu i pretpostavke za sretno gimnastičko doba u Sarajevu. Ako nas okolina bude pratila, uskoro će doći i do većih rezultata. No, bez obzira na vrhunske rezultate, vratili smo gimnastiku u grad.

I prije nego što smo osnovali klub bio sam svjestan da se gimnastika, kao temeljni sport, ugasila u gradu, da smo ostali bez nastavnika fiskulture u osnovnim i srednjim školama koji poznaju i vole ovaj sport. Gimnastika traži mnogo znanja, pa ako nema stručnjaka nema ni gimnastičkog sporta. To nismo mogli ni željeli dozvoliti!


Nastavak intervjua čitajte u printanom izdanju Novog vremena ili se pretplatite na elektronsko izdanje.

Na vrh