Pejić: Inicijativa za uspostavu „federalne jedinice s hrvatskom većinom“ je pokušaj rastakanja države

6. Feb 2017. | 15:14 | NV
pejić

Povodom zaključaka VII. zasjedanja Hrvatskog narodnog sabora BiH u Mostaru (28. 1. 2017.), koji se odnose na unutarnji administrativno-teritorijalni ustroj BiH i političku inicijativu za uspostavu „federalne jedinice s hrvatskom većinom“, saopćenjem za javnost oglasio se predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća BiH (HNV BiH) prof. dr. sc. Marinko Pejić, koji smatra da se radi o ponovnom pokušaju etnofederalizacije BiH i rastakanja države.

U priopćenju za javnost predsjednika HNV BiH prof. dr. sc. Marinka Pejića navodi se sljedeće: 

“Hrvatska Republika Herceg-Bosna nije ugašena niti je napuštena, a s obzirom na stanje države BiH i sve što se danas događa, ‘Herceg-Bosna’ je aktualnija nego ikada“, poručili su nam prije nekoliko mjeseci politički predstavnici Hrvatskog narodnog sabora BiH (HNS), prigodom obilježavanja obljetnice utemeljenja paradržave Herceg-Bosne, a uoči referenduma Milorada Dodika u Republici Srpskoj, čije su održavanje javno podržali, naglasivši da ne žele povrijediti one koji traže da se definira datum obilježavanja Republike Srpske. „Zaštitinici“ hrvatskih interesa iz HNS-a pritom, naravno, nisu ni pomislili da su ovakvim političkim stavom povrijedili dostojanstvo hrvatskih stanovnika u selu Ravno, koje su srpske snage i JNA 1991. godine, samo nekoliko mjeseci nakon proglašenja Karadžićeve „Srpske Republike“, potpuno razorili.

U paradi nacionalističkog kiča prilikom proslave 9. januara, dana Karadžićeve „Srpske Republike“, čelnici HNS-a isto tako nisu vidjeli ništa sporno, a svojevrstan državni udar u režiji člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Mladena Ivanića, koji je, kršeći Ustav BiH i Zakon o obrani, naredio angažiranje pripadnika Oružanih snaga BiH prigodom proslave neustavnog Dana Republike Srpske, izazvao je negativne reakcije u domovini i svijetu, ali ne i kod čelnika HNS-a, koji su šutnjom iskazali podršku separatističkoj politici Milorada Dodika, pa čak i kad su Sjedinjene Američke Države sankcionirale njegovo bahato i anarhističko ponašanje.

Međutim, aktualni politički trenutak u bosanskohercegovačkom društvu i nacionalne tenzije izazvane kontinuiranom antidržavnom kampanjom iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, čelnici HNS-a, ohrabreni radikalizacijom srpske politike, vješto su iskoristili za zasjedanje HNS-a u Mostaru, gdje je predstavljena sebična etnoteritorijalna politika, potpuno suprotna domoljubnoj orijentaciji i duhu Bosne i Hercegovine, što je mnoge političke analitičare i društvene djelatnike podsjetilo na scenarij sazivanja Utemeljiteljske skupštine „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“, koja je devedesetih godina prošloga stoljeća nastala kao produkt političke ljubavi i ratnog profiterstva Radovana Karadžića i Mate Bobana. Naime, čelnici i zastupnici HNS-a, još su jedanput, po tko zna koji put, sve svoje emocije, očekivanja i politička obećanja projicirali na teritorijalnu apstrakciju, odnosno zamišljeni hrvatski „treći entitet“, sugerirajući da je preustroj Federacije BiH modalitet za ravnopravnost Hrvata u BiH, ali ne želeći ni politički ni teritorijalno zadirati u Republiku Srpsku i preustrojiti BiH na način koji će omogućiti ravnopravnost svih ustavnih (konstitutivnih) naroda BiH na svim njezinim dijelovima. To je javno potvrdio i potpredsjednik Republike Srpske Josip Jerković, demantirajući medijske tekstove u kojima je navedeno da je on izjavio da buduća hrvatska federalna jedinica u BiH treba obuhvatiti i dio Republike Srpske, naglasivši da bi u hrvatsku federalnu jedinicu trebao ući samo dio Posavine koji je sada u okviru Federacije BiH, te da nikada nije spominjana Republika Srpska u tom kontekstu.

HNS-ovo zagovaranje uspostavljanja „federalne jedinice s hrvatskom većinom“, s ciljem etničkog zaokruživanja dijelova bosanskohercegovačkog teritorija, istovremeno znači dodatno rastakanje države BiH, ali i obespravljivanje Hrvata izvan zamišljenog hrvatskog teritorijalnog područja u BiH, koji bi se zatekli u situaciji potpune političke nijemosti i isključenosti, bez mogućnosti artikulacije vlastitih političkih stajališta. Političko organiziranje hrvatskog naroda u BiH prema političkom konceptu „trećeg entiteta“ za opstanak hrvatskog naroda je egzistencijalno opasno jednako kao i „Herceg-Bosna“ devedesetih godina prošloga stoljeća. Taj koncept je potpuno neprihvatljiv za cjelinu hrvatskog naroda u BiH, ponajprije zbog toga što bi time najveći dio Hrvata ostao izvan zacrtane nacionalne zajednice i postao nacionalna manjina. Time bi se potrošilo povijesno pravo hrvatskog naroda na konstitutivnost i suverenitet na cijelom području BiH.

Ipak, čini se da je stvarni cilj političkih izjava o formiranju „trećeg entiteta“ zapravo izmjena izbornog zakona u BiH, ali po HNS-ovom modelu. U tom slučaju, stvorili bi se uvjeti, ne za jačanje vladavine prava, već za suverenu dominaciju „stožerne hrvatske stranke“ u političkom i društvenom životu Hrvata Bosne i Hercegovine, čiji je politički status bitno „uzdrman“ nakon što su se neki predstavnici Katoličke crkve u BiH, koja je duhovni i moralni stožer bosanskohercegovačkih Hrvata (većinom katolika), otvoreno distancirali od političkih stavova Hrvatskog narodnog sabora BiH, koji formalno-pravno egzistira kao nevladina organizacija, ali je u društvenom životu politički snažno angažiran i pod izravnom kontrolom HDZ BiH. Podsjetimo, uoči božićnih blagdana, glavni tajnik Biskupske konferencije BiH monsinjor Ivo Tomašević poručio je protagonistima hrvatske politike u BiH „nemojte nas žive kopati“. Profesor na Franjevačkoj teologiji fra Ivo Marković mišljenja je da je hrvatska politika uglavnon nedefinirana te da su “Hrvati bez orijentacije i ,što je najgore, hrvatsku politiku određuje tzv. Herceg Bosna, a to je najkatastrofalniji dio hrvatske politike, koji je još uvijek toliko moćan”. Biskup Franjo Komarica u više je navrata upozorio na težak položaj Hrvata u Republici Srpskoj, dok je predsjednik HKD „Napredak“ prof. dr. Franjo Topić u svojim medijskim istupima kazao da „nije istina da tamo gdje Herceg-Bosna nije pokrivala nema Hrvata“. U prilog izjavi prof. dr. Franje Topića govore i statistički podatci prema kojima u Tuzlanskom kantonu živi 23.600 Hrvata, u Zeničko-dobojskom kantonu 22.500 Hrvata, a u Kantonu Sarajevo 17.500 Hrvata. Topić je naglasio da sadašnja hrvatska politika u BiH produbljuje jaz između hercegovačkih i bosanskih Hrvata, navodeći statistički podatak iz 2013. godine da od 544.000 Hrvata u BiH, njih 220.000 živi u Hercegovini, a 320.000 u Bosni. Objektivno, postoji povijesno stvorena različitost političkih interesa između Hrvata koji žive u srednjoj Bosni, Posavini, Bosanskoj krajini, Sarajevu, Tuzli, Zenici itd. i onih koji žive u zapadnoj Hercegovini. Međutim, hrvatska politika u BiH od 1990. godine nije bila usmjerena na harmoniziranje tih dvaju interesa, konceptom nacionalne homogenizacije hrvatskog naroda. Stoga bi predstavnici Hrvatskog narodnog sabora najprije trebali unutar hrvatskog naroda osigurati pravednost i njegovu ravnopravnost na cijelom teritoriju BiH, jer bi tada imali dodatni argument za traženje ravnopravnosti hrvatskog naroda u odnosu na druge ustavne (konstitutivne) narode u BiH. Međutim, činjenice govore da najviši predstavnici državnih i federalnih vlasti iz reda hrvatskog naroda, ali i administrativni službenici u federalnim i državnim institucijama, dolaze, uglavnom,  samo iz jednog  dijela BiH, iako bi bilo pravedno i poželjno da u vlasti i javnim službama participiraju predstavnici Hrvata s područja cijele BiH.

Nepobitna činjenica je da je cjelokupno stanje u BiH, od političkog do socijalnog, krajnje loše za sve stanovnike u ovoj državi, pa tako i hrvatski narod, koji očekuje ustavnu ravnopravnost na cijelom području svoje domovine BiH, kao i racionalnije, funkcionalnije i pravednije uređenje države. Daytonski sporazum, nažalost, nije uspostavio pravdu, nego je politički legalizirao i legitimirao etničke podjele, modificirao Washingtonski sporazum te kao glavno načelo uređenja i vlasti i države postavio isključivo etničko-teritorijalni princip, što je dovelo do društvene apatije i međuetničkih tenzija. Ovakvo ustrojstvo BiH nije pravedno niti funkcionalno, ali dosadašnja politička praksa pokazuje da kod predstavnika HNS-a očito ne postoji stvarna volja za reformom Daytonskog sporazuma, a time i Ustava BiH, kojom bi svi građani BiH, pa tako i pripadnici ustavnih (konstitutivnih) naroda – hrvatskog, bošnjačkog i srpskog – te nacionalnih manjina, bili jednakopravni u svakom dijelu BiH. Politički predstavnici HNS-a su, nažalost, u državotvornom smislu odavno obesmislili hrvatsku politiku u BiH i zbog toga  se, kao i zbog nekih nehrvatskih radikalnih političkih utjecaja, Hrvati u oba bosanskohercegovačka entiteta osjećaju obespravljenima.

Bitno je naglasiti da, suprotno tvrdnjama nacionalističkih ideologa, građanski koncept i koncept ustavnih (konstitutivnih) naroda Bosne i Hercegovine nisu u kontradikciji u kontekstu uređenja moderne države, koja bi trebala postati članicom Europske Unije. Svako državno uređenje koje isključuje građanski koncept i koncept ustavnih naroda, kao njegov integralni dio, predstavlja opasnost za opstanak BiH. Jedina realna politička opcija u suvremenom društvenom poretku i Europskoj Uniji, koja je također koncipirana na građanskom modelu, jest ona koja u sebi sadrži sve elemente građanskog prava, pa tako i prava ustavnih (konstitutivnih) naroda i nacionalnih manjina. Ne treba zaboraviti da čak ni u razdoblju Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ta dva pojma nisu bila u suprotnosti. Za BiH kao državu neprihvatljiva je federalizacija na principima etnoteritorijalizacije, ali je isto tako iritantno nametanje pogrešnog shvaćanja građanskog principa uređenja države, koje negira specifičnosti, kulturu, jezik, identitet i tradiciju ustavnih naroda i nacionalnih manjina u BiH, kao bitnih pretpostavki egzistencije države BiH i društva u cjelini.

Predstavnicima HNS-a konačno bi trebalo postati jasno da je BiH država i Hrvata, a Sarajevo glavni grad te države. Kada se govori o domovini, treba misliti na cjelokupan prostor gdje Hrvati žive kao autohtoni narod. Hrvatsko pitanje u BiH ne može se i ne smije promatrati izolirano, kako to čine čelnici HNS-a, jer su pitanja ustavnih (konstitutivnih) naroda i manjina u BiH međusobno određena i uvjetovana. Stoga je unutar hrvatskog nacionalnog korpusa nužan politički zaokret, s ciljem pronalaska pravednog rješenja unutarnjeg uređenja BiH za cijeli hrvatski narod u BiH, a ne samo za jedan njegov dio. Hrvatskom narodu potrebna je jedinstvena i cjelovita Bosna i Hercegovina, bez etničke podjele, te njezin glavni grad Sarajevo za artikulaciju političkih i društvenih  interesa hrvatskog naroda u BiH.”

 

NV

Na vrh