Husnija Kamberović: "BiH kao država danas je slabija nego ikad u svojoj povijesti"

Prof. dr. Husnija Kamberović rođen je 1963. godine u Mionici kod Gradačca. Studij historije završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1989. radi u Institutu za istoriju u Sarajevu. Trenutno je angažiran kao naučni savjetnik i direktor Instituta za istoriju u Sarajevu, te kao vanredni profesor na Odsjeku za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autor je osam knjiga, te većeg broja članaka, enciklopedijskih priloga i novinarskih tekstova

24. Nov 2013. | 18:30 | Nedžad Novalić
14741

Bosna i Hercegovina 70. godišnjicu zasjedanja ZAVNOBiH-a, kada je obnovljena njena državnost, dočekuje s većim podjelama negoli su one bile prošle godine, i s mogućnošću da se one dodatno prodube. Polovina države je izrazito protiv bilo kakve države, jedan dio prešutno se slaže, dok se onaj “patriotski” sve češće ZAVNOBiH-a i Dana državnosti sjeća tek uinad “onima tamo”. O ZAVNOBiH-u, njegovom značaju, trenutnoj situaciji u državi koja kao da odumire, razgovarali smo s prof. dr. Husnijom Kamberovićem, direktorom Instituta za istoriju u Sarajevu i profesorom na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta. Tokom razgovora dotakli smo se i sve češćih napada na njega osobno te na instituciju koju predvodi, a koji su sve aktuelniji kako se primiče 100. godišnjica Sarajevskog atentata.


Za nekoliko dana obilježit ćemo 70. godina od zasjedanja ZAVNOBiH-a i obnove bosanskohercegovačke državnosti. Kako iz današnje pozicije etnički podijeljenog društva i države gledati na ZAVNOBiH?

Ideje na kojima se zasnivao ZAVNOBiH ne samo da su dovele do obnove bosanskohercegovačke državnosti 1943. nego su omogućile da se tokom 1960-ih i 1970-ih Bosna i Hercegovina u cijelosti afirmira kao ravnopravna članica jugoslavenske federacije i time u suštini omogući izlazak na put potpune samostalnosti početkom 1990-ih godina. Postoji jedan kontinuitet te borbe za državnost Bosne i Hercegovine u 20 stoljeću, a ZAVNOBiH je polazna tačka na tom putu. Danas su naše društvo i naša država podijeljene zajednice, ali to manje govori o ZAVNOBiH-u i političkim strukturama koje su stajale iza njega, a više o novim političkim, ali i intelektualnim elitama koje generiraju tu podijeljenost. Ja mislim da su principi ZAVNOBiH-a rješenje koje bi naše elite, ukoliko bi doista željele graditi zdravije društvo, mogle jednostavno slijediti.

Treba, ipak, reći da su se u vrijeme Drugog svjetskog rata i unutar pokreta koji je iznjedrio ZAVNOBiH dugo vodile debate oko statusa Bosne i Hercegovine. Bilo je tu različitih viđenja, uključujući i ona koja su posve negirala ravnopravnost i status Bosne i Hercegovine. Poslije oštrih debata tokom 1943. pobijedila je struja koja je razumijevala Bosnu i Hercegovinu kao povijesnu tvorevinu s perspektivom života u budućnosti. Osobno želim i danas vjerovati u tu perspektivu života Bosne i Hercegovine kao neovisne države.


U historiografiji su revizije pojedinih mišljenja i stavova uvijek dobrodošle. Međutim, u slučaju NOB-a i cjelokupne historije socijalističke Jugoslavije na sceni je jedan krajnje rigidan revizionizam s ciljem potpune negacije tog perioda. Kako je ZAVNOBiH “prošao” u ovim procesima revizije prošlosti u nauci ali i u javnosti?

Da, preispitivanje povijesnih interpretacija uvijek je korisno za razvoj nauke, ali se to preispitivanje mora temeljiti na novim činjenicama, a ne na izmišljanjima i lažima. Kad su u pitanju NOB i socijalističko razdoblje naše povijesti, ja se uvijek pitam: a šta je bila alternativa? Šta je za Bosnu i Hercegovinu u vrijeme Drugog svjetskog rata bila alternativa partizanskom pokretu? Ne poričući i neke propuste i dileme vezane za Bosnu i Hercegovinu, pa čak i izvjesne zločine, alternativa partizanskom pokretu bio je četnički pokret i uključivanje Bosne i Hercegovine u Veliku Srbiju, s jedne, ili ostanak u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, s druge strane. U tom kontekstu za Bosnu i Hercegovinu faktički je postojao samo jedan izbor: partizanski pokret i prihvatanje ideja na kojima je na zasjedanjima ZAVNOBiH-a utemeljen ravnopravan status Bosne i Hercegovine.

Ipak, naša se historiografija nije puno bavila nekim novim interpretacijama ZAVNOBiH-a. Pojavljivali su se pojedini tekstovi koji su to dovodili u pitanje, ali je profesionalna historiografija većim dijelom ostala izvan tih revizionističkih poduhvata. No, političke elite poslije 1990, u skladu s odbacivanjem svega socijalističkog, odbacivale su i sve pozitivne rezultate antifašističke borbe. To je žalosna činjenica, ali je tako. Danas se, ipak, u dijelu Bosne i Hercegovine, uključujući i Sarajevo kao centar, održalo sjećanje na ZAVNOBiH kao vrijednost, ali je to više izraz konfrontacije s drugim nego dosljedno zalaganje za vrijednosti ZAVNOBiH-a.


Svojevremeno je bilo ideja, kao svojevrsna reakcija na ideju novog bošnjačkog sabora, da BiH treba jedan novi ZAVNOBiH. Mislite li da bi nam takvo nešto donijelo neke pozitivne rezultate?

Sve društvene strukture u ovoj zemlji, ukoliko žele napredak države, moraju otvoriti međusobni dijalog, a dijalog neistomišljenika je veoma važan. No, tom dijalogu mora prethoditi jasno iskazivanje opredjeljenja svih da žele Bosnu i Hercegovinu kao državu. To je uvjet bez kojeg nema dijaloga. Dijalog koji bi za cilj imao nestajanje zemlje ne može biti prihvatljiv. U tom smislu, ja sam pristalica razgovora, ali ne po svaku cijenu i ne s onima koji razgovore koriste da razbiju državu. S takvima nema smisla razgovarati.


Danas svjedočimo jednom fenomenu “nacionalizacije antifašizma”. Uglavnom se govori o “srpskom antifašizmu”, “bošnjačkom antifašizmu” i tako redom. Kako se odrediti između potpune nacionalizacije, s jedne, ili potpune anacionolaizacije antifašizma, s druge strane?

Ta “nacionalizacija antifašizma“ nije samo novi pogled na antifašizam nego je čak negacija antifašizma. Mi smo svjedoci razornih učinaka te “nacionalizacije fašizma” na Balkanu, pa odjedanput četnici i pripadnici SS-jedinica postadoše antifašisti! To je prosto nevjerovatna stvar! Antifašizam je univerzalna vrijednost, a njegova “nacionalizacija” je pokušaj da se u antifašistički pokret ubace i oni pokreti koji s antifašizmom nemaju nikakave veze.


Povodom prošlogodišnjeg obilježavanja godišnjice ZAVNOBiH-a, svoj govor ste zaključili riječima da “Povijest poznaje primjere nastajanja i nestajanja država i da toga svi moramo biti svjesni. Svi moramo preuzeti odgovornost, a neka nam povijesni primjeri pomognu u toj borbi”. Jesmo li mi u tom procesu “odumiranja države” te smatrate li da ponekad tom odumiranju najviše doprinose oni koji se najčešće kite perjem “zaštitnika” državnosti BiH, odnosno bošnjačka politička elita (ukoliko uopće o eliti možemo govoriti).

Ja sam time želio kazati da se ne treba zanositi iluzijama kojima se zanose neki političari u Bosni i Hercegovini, posebno neki političari Bošnjaci, kako Bosna i Hercegovina ne može nestati i da će se ona odbraniti sama od sebe. Ne, Bosna i Hercegovina, bez obzira na svoju duboku povijesnu utemeljenost, doista može nestati ukoliko se ne samo političari Problem je u tome što mi danas unutar vladajućih struktura, pri čemu ne mislim samo na političke nego i na naučne, kulturne i sve druge institucije, imamo instalirane skupine koje iznutra nagrizaju zdravo tkivo bosanskohercegovačkog društva i koje iznutra obesmišljavaju i ugrožavaju opstanak bosanskohercegovačkih vrijednosti. Od carinika na graničnim prelazima do najviših naučnih institucija postoje skupine koje obezvređuju sve što je vezano za državnost Bosne i Hercegovinenego svi mi prestanemo dovoljno odlučno za nju boriti. Kao država, Bosna i Hercegovina je danas slabija nego ikad u svojoj povijesti, ali to je samo upozorenje za sve nas koji držimo do svoje domovine, da ne trebamo i ne smijemo štedjeti truda za njen opstanak. Problem je u tome što mi danas unutar vladajućih struktura, pri čemu ne mislim samo na političke nego i na naučne, kulturne i sve druge institucije, imamo instalirane skupine koje iznutra nagrizaju zdravo tkivo bosanskohercegovačkog društva i koje iznutra obesmišljavaju i ugrožavaju opstanak bosanskohercegovačkih vrijednosti. Od carinika na graničnim prijelazima do najviših naučnih institucija postoje skupine koje obezvređuju sve što je vezano za državnost Bosne i Hercegovine. Pogledajmo samo sudbinu Zemaljskog muzeja! Doista, mislim da se približavamo opasnim tačkama koje prijete opstanku zemlje. Ove godine stanje je gore nego prošle, i ako se nastavi taj trend razaranja države, bojim se da će na ovim prostorima doći do potpunog haosa i vrlo opasnih situacija.


U posljednje vrijeme Vaše ime kao i institucija na čijem ste čelu izloženi su stalnim napadima a sve povodom naučne konferencije o stogodišnjici sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata. Čini li Vam se da je atmosfera koja se stvara povodom stogodišnjice slična atmosferi u vrijeme samog atentata?

Institut za istoriju duže je vrijeme bio meta nekih neodgovornih političkih struktura u Bosni i Hercegovini zbog našeg odlučnog odbacivanja svakog politikantskog djelovanja u historijskoj nauci. Razni politikanti, špijuni, umišljene naučne veličine, lažni historičari i diplomati, nacionalisti svih boja kao da su se bili ujedinili protiv naše institucije. Uspjeli smo odoljeti raznim pritiscima i danas smo organizaciona jedinica Univerziteta u Sarajevu i vjerujemo da ćemo se sad još lakše izboriti za očuvanje naše autonomije i prava na slobodno naučno istraživanje. No, moram priznati da sam iznenađen silinom i vokabularom koji se koristi u napadima na mene osobno i na Institut za istoriju kao na jedan od suorganizatora konferencije povodom stotinu godina od početka Prvog svjetskog rata. Kao da su na sceni neki novi mladobosanci koji bi ponovo ovu zemlju i grad Sarajevo najradije strpali u kutiju šibica i zapalili. Ako su ti napadi danas tako žestoki, možemo tek zamisliti kako će to izgledati u prvoj polovici 2014. godine. Moram ipak reći da smo spremni odolijevati i novim napadima.


Već ste nekoliko puta u javnosti objašnjavali šta želite postići konferencijom povodom stogodišnjice sarajevskog atentata. Međutim, odakle dolaze i šta je u pozadini različitih kritika koje su uglavnom tako intonirane da ih možemo shvatiti i kao frontalni napad na Vas i na samu konferenciju?

Mi našu konferenciju ne želimo svesti samo na Sarajevski atentat, nego progovoriti o svim izuzetno kompleksnim i kompliciranim pitanjima vezanim za izbijanje Prvog svjetskog rata. Postojali su neki krugovi koji su željeli da se mi ograničimo samo na Sarajevski atentat, i oni drugi koji bi nam željeli ograničiti ne samo krug pitanja o kojima bismo mogli raspravljati nego i odrediti pitanja koja ne smijemo uopće doticati i o kojima se navodno nema više prava uopće raspravljati. Mi odbacujemo i jedne i druge pritiske smatrajući da kao odgovorni i ozbiljni historičari imamo pravo i profesionalnu obavezu da iznova pretresemo sva pitanja vezana za početak Prvog svjetskog rata, i to ne samo u balkanskom nego i u evropskom kontekstu. Zato konferenciju i organiziramo s institutima iz Njemačke, Austrije, Mađarske, Slovenije, Hrvatske, Bugarske i Makedonije. Očito se neki plaše poruke koja će s naše konferencije biti poslana u svijet.

Zato ne biraju sredstva u napadima i pokušajima da nas spriječe da je održimo. Mene ne iznenađuju napadi iz Srbije, pogotovo zato jer vidimo da oni dolaze iz nacionalističkih krugova u srpskoj historiografiji, ali me iznenađuje podrška tim napadima koja je primjetna u nekim krugovima, posebno u nekim medijima u Bosni i Hercegovini. Sad su izmislili priču da u Sarajevu okupljamo zemlje poražene u Prvom svjetskom ratu kako bismo, navodno, za početak Prvog svjetskog rata optužili Srbiju, ali i neke druge evropske zemlje. To su prave besmislice, ali su one meni osobno potvrdile raniju spoznaju da nacionalizam nije ograničen samo na Balkan. Iznositi optužbe o današnjim evropskim državama da su poražene zemlje u Prvom svjetskom ratu mogu samo nacionalisti. A, ponavljam, nacionalisti nisu samo karakteristika Balkana.


Donekle je jasno zašto “obični” ljudi imaju potrebu da stvari slikaju crno-bijelim nijansama, da u Gavrilu Principu vide heroja ili teroristu. Međutim, kako reagirati kad naučnici, posebno historičari Principa svode na razinu: heroj ili terorist?

Ja bih rekao da se profesionalni historičari ne upuštaju u takve ocjene, budući da takve ocjene izriču parahistoričari, a na Balkanu takvih nikada nije nedostajalo. Gavrila Principa treba smjestiti u njegovo vrijeme, kao i atentat koji je izveo. Naravno, treba vidjeti i pozadinu cijelog atentata, jer su Princip i njegovi drugovi faktički iskorišteni za neke druge ciljeve kojih oni nisu bili ni svjesni.


Povodom 90. godišnjice sarajevskog atentata na jednom ste skupu tim povodom upravo govorili o da neka vrsta polarizacije na dvije struje traje još od atentata, pri čemu se glavna linija podjele pojavljuje na pitanju za ili protiv Principa, za ili protiv atentata. Jesu li te podjele i danas aktuelne i je li ih moguće prevazići? Kako se uopće danas sjećati Principa, Ferdinanda, atentata i svega što je slijedilo?

Napadi na našu konferenciju pokazuju da se te podjele nastoje još više pojačati. Čak bih rekao da oni koji nas napadaju zbog toga što o tim događajima želimo voditi naučni dijalog, žele stvoriti što veće podjele među ljudima na Balkanu kako bi pokazali da zbog tih podjela uopće nije moguć zajednički život. Na Principa, Ferdinanda i atentat treba gledati kao na povijesne ličnosti, a ne govoriti o njima kao da su naši suvremenici. Zapravo, izmještanje priče o njima iz suvremenog u historijski kontekst jedini je način da se o njima sudi hladne glave i da se “suočimo s prošlošću” bez prešućivanja onoga što smatramo mračnim stranama nacionalne povijesti.

Na vrh