Kolumne>>

Provincija i palanka BiH na putu bez povratka

3. Feb 2018. | 18:18 | Milisav Tomović
milisav edit

Postoje tužne i radosne prošlosti za narode i države, za njihove gradove i palanke. Historija bilježi doba u kojima su ratovali i mirili se, radili, gradili, pa onda razgrađivali, dogovarali se i inatili. Postoji i njihova sadašnjost u kojoj se ljudi rađaju i umiru, kao i njihova budućnost.

Na prostorima na kojima zajedno žive Bošnjaci, Srbi i Hrvati, vijekovima su ljudi bili zarobljeni ličnim problemima i problemima koje im je nametala viša politika,domaća i strana.

 

Provincija i palanka u bližoj prošlosti

U razmatranju ove problematike pod pojmom provincije podrazumijevam opštinski atar sa svim malim mjestima i selima koja mu pripadaju, a pod pojmom palanke opštinsko mjesto koje je nekad imalo više hiljada, pa i desetine hiljada stanovnika. Gotovo sve provincije i palanke u BiH prije rata su bile naseljene narodima raznih etničkih skupina. Živjelo se i radilo relativno dobro, ali i skromnije. Seljaci su se bavili raznim poljoprivrednim poslovima i od toga su mogli živjeti i izdržavati porodicu u seoskim područjima. Mnogi od njih su istovremeno radili u preduzećima obližnje palanke, čime su ostvarivali prihod kako iz rada u preduzeću, tako i sa svog poljoprivrednog posjeda. Život se u palanci odvijao se po ustaljenom toku – kuća, posao, izlazak u šetnju, restoran, a uvečer na muziku u nekom od ugostiteljskih objekata. Krug kretanja seljaka i radnika sa sela bio je ograničen na vlastiti posjed, rad na njemu i odlazak u palanku. Rijetko ko od njih je mogao otići nekud dalje na odmor ili putovanje zbog obaveza na svom posjedu, dok su mnogi iz palanke jednom godišnje planirali dvonedeljni odlazak na more preko sindikata ili u individualnoj režiji. Dakle, kretanje većine bilo je ograničeno na vlastitu sredinu, čime i mogućnosti za upoznavanje sa novim tokovima i dostignućima u drugim sredinama.

Državne i međunarodne praznike slavile su sve etničke skupine zajedno, a manifestacije koje su se odvijale tim povodom bile su dobro posjećene. Političari tog vremena regrutovani su iz reda prosječnih i poslušnih kadrova, uz saglasnost nekog većeg autoriteta. Tako odabrani palanački autoritet je sebi birao ekipu poslušnih koji su se nakon toga godinama, pa i decenijama rotirali na ključnim palanačkim funkcijama. Režimsko informisanje se odvijalo preko radija, televizije i preko novina. Slobodno djelovanje je bilo opasno jer niste smjeli kritikovati ugledne ličnosti, ideju socijalističkog samoupravljanja, vojsku, policiju i nesvrstanost. Zato mnogi to vrijeme nazivaju vremenom jednoumlja. Međutim, kod kuće mlade naraštaje roditelji su odgajali na priči drugačijoj od režimske. U tom vremenu religija nije imala tako ključnu ulogu i veliki uticaj kao što to ima danas. Vjerovalo se, a u mnogim sredinama se to i krilo, što će se uz priče vezane za odgoj i druga kretanja vezana za nacionalni identitet u okolnostima tog vremena pokazati ključnim u eskalaciji nacionalnih strasti početkom devedesetih godina.

 

Rat i posljedice poratnih podjela i zabluda

Međuetnički rat, započet devedesetih godina prošlog vijeka, ovoj zemlji je donio razaranje, velike gubitke materijalne i ljudske, protjerivanje i preseljenje stanovnika sa svojih ognjišta u druge krajeve, kod “svojih” i u inostranstvo…

Rat su povele etničko-nacionalističke vođe i u početku je imao obilježja narodnog pokreta tri naroda. Iz tih pokreta su se regrutovale razne stranke, čime je započeta stranačka borba za vlast u kojoj se ne biraju sredstva, a poratno vrijeme je nosilo i nove probleme. Nakon rata i poratne euforije u kojoj se sve do današnjih dana svako u svojim okvirima prikazuje kao moralni pobjednik, kao i iskazanog nezadovoljstva veoma lošim Dejtonskim mirovnim sporazumom, etničko-nacionalističke vođe ubjeđuju sva tri naroda, uz saglasnost međunarodne zajednice, da se privatizacija mora hitno izvršiti. Političke vođe su u tom procesu namirile sebe i svoje istomišljenike, a narodu su servirali lažnu priču o stvaranju ambijenta u kojem bi običnom čovjeku trebalo biti bolje. Uz pljačkašku privatizaciju razvili su se kriminal, mito, korupcija i siva ekonomija, što je itekako uticalo na kreiranje nepovoljnog ambijenta za razvoj ove zemlje.

Razrušen je jedan društveno-ekonomski sistem, a etničko-nacionalističke vođe nisu imali viziju izgradnje novih društveno-ekonomskih odnosa. Provincija i palanka su postale gotovo potpuno etnički čiste teritorije, a rijetki su se iz drugih etničkih grupa, pretežno staračka domaćinstva, vraćali na svoja ognjišta i obnavljali ih koliko su mogli. Oni i danas žive teško, obespravljeni i bez perspektive da se neko od njihovih potomaka vrati na imanje. Većinska etnička skupina živi nešto bolje, ali daleko od dobrog, osim istaknutih simpatizera stranaka. Slijedeći naloge pretpostavljenih sa višeg nivoa poslijeratna politička elita je rasprodala i uništila sve što je mogla. Vlastodržci su pri tome namirili sebe i svoje, a sitnim ustupcima zadužili mnoge, pa se zato ovako silovno i bahato nekažnjeno ponašaju. Uprkos svemu, još uvijek iza sebe imaju masovnu podršku. Sve dok neko dobronamjeran ne bude imao takvu podršku, neće biti u poziciji da sa njima ravnopravno razgovara. Iako nezadovoljan stanjem, narod to ne shvata.

Danas je  u provinciji i palanci sve podjeljeno i unutar same etničke skupine (stranke opozicije i stranke u vlasti), pa se dešavaju ekscesi raznih vrsta u borbi za vlast kao da se radi o neprijateljskim taborima. Svaka od stranaka, “velikih” obilježavaju državne praznike odvojeno, pa i vjerske, a po običaju tome prisustvuje mali broj njihovih simpatizera. Narodu niko od njih ne nudi programe, već kako bi ocrnili one druge daju proizvoljne ocjene i razna saopštenja sa sumnjivim podacima. Koliko su god da su u predratnom periodu bile potisnute u drugi plan, vjerske institucije su u ratnom i poratnom periodu pored etno-nacionalističkih vođa imale ključnu ulogu u kreiranju postojećeg ambijenta. Od rata do danas obnavljali su se vjerski objekti i gradili novi, čak i u mjestima sa malo ostarjelih stanovnika, a malo se radilo na duhovnom prosvjećivanju naroda i isticanju ključnih vjerskih vrijednosti. U sprezi sa vlašću preovladavala je uopštena priča o zaštiti nacionalnih interesa nad realnom potrebom za  dogovorom i tolerancijom u zajedničkom životu sa drugim i drugačijim.

 

Uloga provincije i palanke

Posebno značajnu ulogu u tome je imala provincija i palanka. Sa sopstvenom percepcijom svijeta i vremena u kome žive, sa specifičnim društveno-ekonomskim, političkim, kulturnim i običajnim životom, stanovnici provincije i palanke i dalje žive na svoj način: U višku mitomanskog, religioznog, nacionalnog, slavljeničkog… sa lažnom percepcijom o sebi i drugom. Nedovoljno svijesni potrebe da grade bolje odnose u okviru svoje zajednice, ali i sa drugima i drugačijima, što je jedan od najvažnijih uslova za bolji i perspektivniji život, podložni su autoritetu vođe, a naročito ako vođa brani njihove nacionalne interese onako kako očekuju, odnosno kako im on sugeriše. Tako živi u višku etničko-nacionalnog mita i najbolji je čuvar etničko-nacionalističkih vođa. Živeći na taj način, održava cijenu svog značaja. Narod provincije i palanke krivce za svoj položaj i status, kojim nije zadovoljan, traži u svojima, a naročito u drugima, ne pomišljajući i ne iskazujući spremnost da se mijenja u skladu sa društvenim procesima i potrebama zajedničkog života. Za sve provincije i palanke ove države danas se može se reći da u njima živi pretežno staro stanovništvo, ali u odnosu na raniji period, sa dvostruko manje stanovnika uz stalnu tendenciju odliva stanovništva jer ne nude perspektivu za bolji život.

Na selu su pretežno staračka domaćinstva koja nastoje da proizvedu robu za svoje potrebe, a malo za tržište. U gradu je malo firmi koje rade osim državnih i njihovih institucija koje su prebukirane stranačkim kadrovima. Veliki broj nezaposlenih, a već starijih, nada se od izbora do izbora da će svoj status regulisati u nekoj od državnih firmi. Sa niskim primanjima čovjek je prisiljen da jedva preživljava, a o nekim putovanjima i ne sanja. Jedini izvor informacija većine je režimski radio i televizija. U takvom ambijentu odvija se stranačka borba za vlast, jer vlast donosi pored plate i dosta drugog dobrog za onog ko je u vlasti.

Provincija i palanka ne znaju za univerzalne ljudske vrijednosti i brze promjene prisutne u razvijenom svijetu. Imaju svoju istinu a za one koji nude suprotne argumente znaju reći: “Tačno je to, ali da li se i sa kim to može uraditi?”, nesvjesni da se oni moraju mijenjati. Naoko su gostoljubive za onog ko do njih svrati, a za vrijednog, odgovornog, stručnog i slobodoumnog čovjeka, koji odluči tu da živi, ubrzo postaju veliko razočarenje. Takve palanka pokušava uvući u svoj život, a ako u tome ne uspije, on biva odbačen i prisiljen na izolaciju ili na odlazak. Navike palanke i provincije se ne mogu lahko mijenjati, bez obzira što su promjene u funkciji boljeg života, pa se često može čuti: “Nisi ti bio ovdje, ne znaš ti nas i naše običaje…” Svaka od njih živi svoj život i drži se ustaljenih običaja, pa često u njoj možemo čuti: “Kod nas je običaj…” Sve individualno i drugačije za njih je nepoželjno. Mnoge provincije i palanke su netolerantne sredine sa većinom onih koji su zasljepljeni nerealnom pričom o sebi i svojoj prošlosti i teško se bilo šta može mijenjati u njihovim stavovima, oni ništa ne sumnjaju, isključivi su i nisu im potrebne činjenice i argumenti jer su ih o svemu informisale stranačke vođe i njihovi mediji…

Narod u palanci priča o pravdi, poštenju, moralu i zakonitosti, a kada bi se sve to u praksi primjenilo, život bi u njoj stao. Sve je u palanci umreženo i povezano kroz činjenje manjih ili većih ustupaka i često kupljeno uslugama uz nepoštovanje propisa, kako bi se izgradio kult moćne ličnosti koja o svemu odlučuje.

Entitetske vlasti funkcionišu u nacionalnim okvirima po principu piramide. Na čelu je najveći autoritet koga od vrha do dna svi slušaju. Pri tome je provincija, a naročito palanka prepuštena sama sebi od viših nivoa vlasti, a iz nje se uzima sve što se može uzeti da bi se napunila državna kasa. Većina vlastodržaca u sistemu vlasti došla je na položaj po osnovu podobnosti, a ne sposobnosti i znanja, zbog čega su mnoga mjesta provincije postale zaostale, zaparložene palanke. Danas je provincija preplavljena onima koji ne znaju da obavljaju povjerene funkcije, i sa onima koji imaju diplome čiji je kvalitet i znanje upitno. Oni slijepo izvršavaju zadato i ispunjavaju zahtjeve nadređanih, potpuno zanemarujući probleme i potrebe svoje srednine. Narod se, iako često shvata pomenute slabosti onih za koje glasa, povinuje vođama “velikih”, bez obzira kud ih i kako vode, a vođe manipulišu sa brojem mase koja stoji iza njih.

Danas su u provinciji i palanci uloge podjeljene između dva osnovna bloka, onog koji obavlja vlast i onog koji se bori za vlast, sa svojim elitama, članovima i simpatizerima. Ne možete biti u tom kolu, ako slobodno mislite i usuđujete se da to kažete. Oni su svijet za sebe sa masom pristalica koja ih čuva i podržava, a koju su “kupili” obećanjima i sitnim ustupcima. Često se smjenjuju na vlasti, a sa dolaskom na vlast svako od njih dovodi svitu svojih podobnih ljudi, pa smo došli u situaciju da su sve državne institucije i preduzeća prebukirana zaposlenim, a neuposlenim stranačkim ljudima. Pri tome je žalosno koliko je od rata do danas od strane raznih vlasti uz utrošak ogromnih materijalnih sredstava malo učinjeno na riješavanju egzistencijalnih pitanja ljudi koji ih biraju. Narod, iako vidi da ne valjaju oni koje je izabrao, kaže: “Nismo imali za koga glasati pa smo glasali za manje loše”, zaboravljajući da se od onoga što se u praksi pokazalo kao loše ne može ni u budućnosti očekivati nešto bolje.

U okviru oba suprostavljena bloka u palankama su se formirale ekipe sastavljene od podobnih i poslušnih stranačkih kadrova. Ući u krug takvih veoma je teško čak i stranačkim ljudima, a gotovo nemoguće onima koji to nisu, bez obzira na znanje i spremnost za rad na razvoju sredine. Te grupe su jake, interesno, a nekad i rodbinski povezane, a često su se i međusobno zadužili nečim do čega su nezasluženo došli. Funkcionišu samo kada se nadziru i kad su zajedno. Onaj koji ih snagom argumenata i činjenica kritikuje postaje opasnost za njih i to označavaju kao atak na stranku, vođu, sistem i institucije. Kritičar i ovdje narušava i ruši ustaljeni odnos vlastodršca i naroda koji počiva na lažima i sitnim ustupcima vlastodršca. Takav čovjek je moralna svijest te sredine i društva u cijelini, čega narod nije svjestan.

U društvima kao što je naše, u kojima je kolektivitet etničko-nacionalnog, plemenskog i vjerskog dominantan u odnosu na slobodno djelovanje pojedinca, a podaništvo i poltronstvo autoritetima od najnižeg do najvišeg nivoa veoma izraženo, teško se na pravi način može razviti demokratija. Pokušaji slobodnih ljudi od znanja da ukažu na ove i druge slabosti u cijeloj zajednici i svojim sredinama ostaju bez rezultata, nailazeći na osudu vlastodršca, ali i naroda. Iako govore i rade u interesu naroda i za ukupan društveni razvoj, slobodoumni ljudi su u takvim sredinama na marginama društvenog života. Oni nemaju masovnu podršku, osuđeni su na samoću, izolaciju i na odluku da se bore protiv svih, ili da napuštaju takvu sredinu. To navodi na zaključak da je sloboda pojedinca i načina njegovog djelovanja ograničena i ugrožena od mase, vlastodršca, pa i države.

 

Zaključak?

Kažu da je historija učiteljica života što, obzirom na ono što se događalo, nije važilo za narode ovog podneblja. Ratom i svim onim što se dešavalo poslije rata poražen je čovjek i njegova ljudskost. I danas , kao vijekovima unazad, na ovom je području sve podjeljeno na etničko-nacionalističkoj, plemenskoj i vjerskoj osnovi, što je glavna kočnica konstituisanju BiH kao savremene države i ključni razlog njenog ozbiljnog zastoja u razvoju. Etničko-nacionalistički pristup vodi samo razgrađivanju BiH kao države, što istovremeno predstavlja i najveću prijetnju za življenje, ulaganje i bolju budućnost. Iako u BiH postoje sve institucije i zakoni potrebni jednoj državi, upitno je njihovo funkcionisanje i sprovođenje. Pored toga, ovoj državi nedostaje brzo dogovaranje i efikasno djelovanje, kako bi se život običnog građanina učinio kvalitetnijim, što čini državu državom, a  što je odlika uspješnih i perspektivnih zemalja. Kompleksnom i konfliktnom stanju u ovoj zemlji znatno doprinosi uticaj i nejasan stav Srbije, Turske, Hrvatske, kao i dijela međunarodne zajednice.

Danas provincija sa svim svojim sadržajima živi od prošlosti, začahurena tavori u sadašnjosti, a najmanje se, u njoj misli i radi za budućnost. Provincija i palanka su danas bez kvalitetnog sadržaja života i zato svi oni koji mogu da odu odlaze. Šta će nam zemlja bez ljudi? Sastavljeni od mnoštva takvih provincija, jednostavno rečeno, postali smo neefikasno i neproduktivno društvo koje ipak kako-tako egzistira u neslozi i neradu.

Sve što je navedeno ne nudi nadu u bolje sutra. Ipak, sve dok u takvim sredinama ima ljudi iskreno voljnih da rade za dobrobit svih bez predrasuda prema drugima i drugačijima i premoste razlike koje se njeguju, ipak ima nade za bolji život u ovoj zemlji.

 

NV

Na vrh