Kolumne>>

Radnik i poslodavac u BiH

6. Feb 2017. | 22:17 | Milisav Tomović
milisavtomovic

Kada danas govorimo o radniku i poslodavcu u Bosni i Hercegovini, trebamo imati u vidu da je to veoma kompleksna materija koju još niko od nadležnih institucija, agencija, udruženja,  akademskih i naučnih krugova, kao ni od političkih subjekata i sindikata, nije na pravi način i realno obradio. Posljedice takvog stanja su: ogroman broj nezaposlenih, neuravnotežen odnos ponude i potražnje na tržištu rada, nedostatak pojedinih zanimanja i hiperprodukcija diplomiranih kadrova za kojima ne postoji potreba na tržištu rada. Svaka od tih kategorija nezaposlenih radnika je posebna probematika. Nadležni iznose brojke zaposlenih i nezaposlenih, drugi njihova primanja, neki se bave zakonskom regulativom, drugi sprovode kontrole, a neki tvrde da zastupaju njihova prava. Mnogi izigravaju propise, a svi političari radnicima obećavaju investitore i nova radna mjesta. Svako prema trenutnoj potrebi prikazuje i  analizira dio ove tematike, a kada se teoretska razmatranja, prikazi i brojke spoje, stanje u ovoj oblasti je alarmantno, ali još uvijek ne u tolikoj mjeri, koliko je zaista u praksi. Ko su danas radnici i poslodavci u BIH, kako rade i ostvaruju svoja prava u ovako etnički podjeljenoj, politički nestabilnoj i neuređenoj državi?

U ratnom periodu i neposredno nakon njega razbijena je multietnička cjelina radničke klase. Radnici, podjeljeni po etničkoj pripadnosti, migrirali su ka svojoj etničkoj skupini ili u svijet. Od nekadašnjih predratnih velikih privrednih organizacija, u kojima su radili, nije ostalo gotovo ništa. Rat i ratna razaranja, pljačka svega društvenog što je ostalo, šverc, kriminal i korupcija, učinili su svoje. Da su preduzeća i proizvodni pogoni ostali i netaknuti, teško bi ih bilo pokrenuti zbog zastarjele tehnologije, nedostatka kadrova i izgubljenog tržišta. Srušen je jedan društveni sistem, a o novom niko nije razmišljao. Radnička klasa i političke elite nisu bili dorasli zadacima koji su pred njima stajali. Sa tako razorenom privredom, tržište je do kraja otvoreno, a sredstva Svjetske banke u milijardama KM, namjenjena za pokretanje privatnih preduzeća, političke elite,  preko svojih provjerenih ljudi, iskoristile su za pljačkašku privatizaciju. Za kratko vrijeme je veliki broj njihovih ljudi postao vlasnikom društvenih preduzeća, a pojedinci su čak „otkupili“ i više desetina društvenih organizacija.

Većini nije bilo stalo da pokrenu proizvodnju, jer za tako nešto nisu bili ni stručni ni sposobni. Neki od njih su dobili znatna sredstva, izgradili fabrike i razne druge objekte, pokrenuli proizvodnju, zaposlili radnike, po tom osnovu dobili nova sredstva, da bi nakon par mjeseci obustavili proizvodnju, prepuštajući objekte kreditorima, a radnike ostavili bez posla. Drugi koji su pokrenuli proizvodnju, sa namjerom da rade, rade otežano, plate su male i neredovne. Suočavaju se sa deficitarnošću kvalitetne radne snage, niskim nivoom odgovornosti radnika u procesu rada, zastarjelom tehnologijom, teškoćama u nabavci repro-materijala, problemima u oblasti marketinga, nekonkurentnim cijenama robe, neizvjesnom prodajom i naplatom, kao i nizom drugih problema koji prate proizvodnju. Zato radnici često štrajkuju, ali u većini slučajeva bez uspjeha. U nekim slučajevima interveniše i Vlada, ako je u pitanju „strateško preduzeće“, dok su ostali prepušteni sami sebi.

Na našem i stranom tržištu, uprkos brojnim teškoćama, ipak se afirmisao jedan broj privatnih firmi koje uspjevaju da uspješno posluju pored otežanih uslova poslovanja i nedostatka kvalfikovane i odgovorne radne snage. Oni, pored nepovoljnog poslovnog ambijenta za dolazak stranih investitora ukazuju na problem nedostatka odgovarajućih kadova i manjkavosti obrazovnog sistema, zbog čega dosta ulažu u dopunsko osposobljavanje i stručno usavršavanje svojih radnika u skladu sa potrebama rada i zahtjevima tržišta.

Privatni poslodavci nisu svi isti, ni po poslovanju, ni prema odnosu prema radnicima. Jedan dio privatnih poslodavaca radi legalno i prijavljuje radnike, drugi radi u sivoj zoni i radnike djelimično prijavljuje ili uopšte ne prijavljuje, a znatan je broj i onih privatnika koji ne prijavljuju ni svoje poslovanje ni svoje radnike. Ovi posljednji nisu evidentirni, ni kontrolisani, rade sve poslove mimo propisa, ali i zapošljavaju izvjestan broj radnika. Od onih koji legalno rade, veliki broj ispunjava samo djelimično obaveze prema radnicima. Sindikalno organizovanje nije praksa u privatnim firmama gdje su brojni primjeri raznih zloupotreba radničkih prava i ucjena koji zbog straha od gubljenja posla često ostaju nesankcionisani.

Veliki je broj poslodavaca koji se žale na odnos radnika, kako prema poslu i obavezama, tako i prema opremi i mašinama. „Moraš stalno da ih nadzireš“ rekao mi je vlasnik fabrike čiji je radnik čekićem udarao skupu mašinu, koju nije uspio prema uputstvu prozvođača da pokrene, a drugi ga je pravdao da u pripitom stanju često izgubi živce. Pažnja i kontrola je neophodne gdje god se radi sa novcem ili robom koja kalira. Primjer negativnog odnosa radnika prema radu je i firma koja za dvadeset godina nije mogla da nađe nekoliko radnika, uprkos velikim primanjima i velikom broju nezaposlenih u mjestu u kojem posluje. Nezaposleni, kojima je posao ponuđen kažu: „ Visoka su primanja, ali treba mnogo raditi i posao je prljav. “ Oni koji su se prihvatali posla, radili su par mjeseci, ali su u procesu rada ispoljili visok stepen neodgovornosti, varali su na terenu kod kupovine robe, kao i u magacinu poslodavca. Neki su bili prijavljeni u stalni radni odnos, ali se na posao mjesecima nisu javljali niti se do njih moglo doći, neki su željeli da rade par dana, a da se ne prijavljuju u radni odnos da ne izgube povlastice sa biroa… Zbog nezainteresovanosti nezaposlenih tom preduzeću je propao tako jedan investicioni projekat, kao i izvozni posao sa ulaganjem stranog partnera.

Poznat mi je i primjer negativnog odnosa radnika prema stranom investitoru koji je zakupio fabriku, zaposlio radnike, dao im visoka primanja i započeo prozvodnju. Radnicima je obezbjedio topli obrok i ugovorio da se svakodnevno pripremaju namirnice iz obližnje klaonice, čime je zaposlio još nekoliko radnika i povećao promet klaonici. Njegovi radnici, koji su u ponudi imali tri različita menija, vrlo brzo su se pobunili zahtjevajući novac umjesto hrane. Pobunili su se i drugi poslodavci iz tog mjesta, koji su svoje radnike znatno manje plaćali, čim su zapazili da su najbolji radnici počeli da ih napuštaju i prelaze u firmu kod stranca. Organizovali su se stranački i preko lokalne samouprave zahtjevali od investitora da radnicima snizi primanja. Nezadovoljni radnici su nakon toga na razne načine sabotirali proizvodnju i poslodavcu pravili velike štete. Fabrika je ubrzo prestala sa radom, a stotinjak radnika, u mjestu u kojem je oko šest stotina nezaposlenih, završilo je na birou.

Poznat mi je i primjer privatne firme koja je imala ugovoren aranžman sa stranim partnerom, ali nije mogla da ispoštuje ugovorene obaveze i robu isporuči u roku jer su neki radnici bili na bolovanju, a drugi na slavama kod rodbine i prijatelja. Penali i šteta su pali na teret poslodavca, a radnici nisu očekivali da će za svoj neodgovoran odnos prema poslu i oni snositi posljedice.

Slične probleme imaju mnogi privatni poslodavci, a nije tajna i da je veoma teško naći radnike za povremene i sezonske poslove u poljoprivredi. Veoma je teško naći radnike i za pomoć u kući, za stare i bolesne ili za neke fizičke poslove, uprkos visokim dnevnicama koje im se nude.

Država je u našim uslovima najpoželjnija kao poslodavac kod radnika svih profila. Međutim, ponekad ni državna preduzeća ne garantuju stalan posao i sigurno radno mjesto. Primjeri za to su predizborna privremena zapošljavanja i postizborna otuštanja radnika po stranačkom ključu. Posebno je izražena zloupotreba ugovora o djelu, kao i višestruko prijavljivanje radnika na određeno vrijeme, ali sa pauzama da se automatski ne bi zasnovao stalni radni odnos. To se dešava na očigled svih, pa i inspektora rada. Jedan od njih, koji je propisao kaznu državnom preduzeću za desetine neprijavljenih radnika, prema sopstvenoj izjavi je nakon kratkog vremena bio iznenađen imenovanjem direktora istog preduzeća za menadžera godine. Dakle, i u državnim preduzećima je mnogo nepravilnosti i rada na crnom. Mnogo je i primjera lošeg odnosa radnika prema radu sa kojima se susrećemo u svakodnevnom životu, a koji se odnose na državnu, entitetsku i lokalnu administraciju. Koliko puta smo čekali pred vratima ili šalterom dok se ne završi pauza ili popije kafa u bilo koje doba dana? Koliko puta smo dobili neljubazne odgovore i nepotpune informacije u više navrata, po istom pitanju? Mnogo se vremena i novca tako izgubi zbog nečijeg nemara i neodgovornosti.

Danas je malo radnika koji su zadovoljni platom. Podatak da proizvodni radnici ostvaruju primanja između 500 i 600 KM, a vanproizvodni između 1000 i 1100 KM, te da su prosječna primanja radnika oko 850 KM, a da je za potrošačku korpu mjesečno potrebno oko 1800 KM u ovoj zemlji dovoljno govori. Zadovoljnog radnika je teško naći, ali je istovremeno teško naći i zadovoljnog poslodavca. Istina je da poslodavci u privatnom i društvenom sektoru nisu svi onakvi kakvi bi trebali biti – savjesni i odgovorni prema državi i radnicima, ali ni radnici nisu svi isti.  Slabosti su velike, kako kod radnika, tako i kod poslodavaca. Pored toga, ekonomski principi (ekonomičnost, rentabilnost i racionalnost) koji su osnova ekonomije u uređenim društvima, ovdje kao da ne postoje. Kako objasniti podatak da je prosječan radnik u prerađivačkoj industriji u EU sedam puta produktivniji nego radnik u BIH? U državnoj administraciji, situacija je još gora.

Daleko smo od uređenog društva u ovoj oblasti, isto kao što je velika većina poslodavaca i radnika daleko od onoga što uređena društva traže. Sve je u ovoj zemlji upitno, pa i odnos nadležnih prema ovoj oblasti. Nasljeđe iz prošlog društvenog uređenja i danas u velikoj mjeri utiče na socio-psihološki lik radnika u bh društvu. Navika da se na radnom mjestu ne radi mnogo, a da se očekuju primanja kao da se radi, uobičajena za to vrijeme, itekako je prisutna i danas. Strukturu rada potrebnu privredi ne prati odgovarajući sistem obrazovanja. Mnogi poslodavci traže radnike, ali ne mogu da ih nađu jer i pored velikog broja nezaposlenih nema onih zanimanja koja su njima potrebna, ili nezaposleni ne žele da prihvate ono što im se na tržištu rada nudi. Pored toga, mnogo je nezaposlenih radnika raznih zanimanja i radnog iskustva, poodmaklog životnog doba za kojima ne postoji interes poslodavaca. Iz svega napred iznijetog nameću se pitanja: Šta će biti sa velikim brojem nezaposlenih koji će dočekati starost bez ispunjenih uslova za penziju? Kako će društvo rješavati njihove probleme i probleme mnogih sa malom penzijom koja ni iz bliza neće moći da podmiri životne potrebe? Danas o tome niko od nadležnih ne razmišlja.

Iz svega napred navedenog vidi se složenost ove problematike. Pored zainteresovanih stranih investitora, mnogi ljudi iz naše dijaspore, zainteresovani su za ulaganja kod nas, ali, zbog političke nestabilnosti, nepovoljnog poslovnog ambijenta i navedenog stanja na tržištu radne snage, niko od njih ne želi da rizikuje. Masovni odlazak iz zemlje mladih i stručnih ljudi koji ne vide perspektivu u ovakvom neuređenom društvu, zbog čega polako, ali sigurno, postajemo staro društvo, ukazuje na problem da možemo ubrzo postati deficitarni i u stručnim kadrovima. Slična je situacija i sa proizvodnim radnicima. Ako se nešto bitno na ovom polju ne promjeni, prognoze su da će za desetak godina BiH tržište rada osti bez adekvatnih proizvodnih radnika i stručnjaka raznih profila, pa će BIH, pored velikog broja nezaposlenih, u budućnosti ipak morati da uvozi potrebnu radnu snagu.

 

NV

Na vrh