Kolumne>>

Ratni šapat građanske Bosne: Može li Bosna obnoviti svoj multietnički svijet?

26. Jul 2017. | 07:55 | Sead Omeragić
57247-Stari-Most-Mostar-Juli-2013-_Photo_Sulejman_Omerbasic-1-2

Šta je alternativa građanskoj Bosni i Hercegovini? Sve ono što je u ratu već viđeno: najgori zločini genocida i protiv čovječnosti, masovni progoni i etnička čišćenja, silovanja. Podijeliti državu na takvom faktičnom stanju, znači okrenuti glavu od užasa.

Kakva je to politika, vidljivo je to čak i danas kada neki političari poput Dragana Čovića zagovaraju nekakva nova i definitivna humana preseljenja. Je li to alternativa? Je li alternativa Republika Srpska, mjesto  tragične netolerancije, negiranja jednakosti, nepriznavanja prava  drugim i drugačijim? Mjesto prijetnji novim sukobima, secesijom, mjesto u kojem lider entiteta Milorad Dodik javno ispovijeda rasizam i zabranu povratka ljudi u svoje domove.

Priča da je srpska strana bila za Jugoslaviju je jeftina laž. Da su htjeli Jugoslaviju, čuvali bi Bosnu i Hercegovinu kakva je bila, čiji je zajednički život i građanski koncept zasnovan na toleranciji bio suština postojanja bivše države.

Zdravko Tomac je napisao ratne 1995.: „Treba napomenuti da bez rata i genocida i tzv. humanog preseljenja Bosnu nije bilo moguće podijeliti, jer je raspored stanovništa takav da su Srbi činili većinu daleko od Srbije, na zapadu, a Muslimani Bošnjaci bili većina upravo uz Srbiju na istoku Bosne, dok su Hrvati bili na sjeveru i jugu i srednjoj Bosni“.

Danas se ljudi sjećaju i s razlogom pitaju: Zašto je razaran i ubijan Vukovar? Zašto je za Mostar govoreno da će biti Vukovar pa je tako i bilo? Zašto su ponajviše uništavani i ubijani gradovi sa najviše nacionalno miješanog stanovništva? Zašto je onako brutalno ubijano Sarajevo, multietnički i multikonfesionalno najizrazitiji glavni grad Evrope? Kada je u Sarajevo nakon rata došla Karla Del Ponte za Sarajevo kaže: „Sarajevo je grad nadaleko poznat po svojim ranama. Grad Bošnjaka, Srba i Hrvata, kao i hiljada i hiljada ljudi rođenih u mješovitim brakovima“…  Vjerovatno je i ubijan i razaran zbog tog izuzetnog zajedničkog života, koji je trebalo uništiti.

Nakon svega izgledalo je kao da je pobijedila fašistička sila. Država je razorena. Stanovništvo je raseljeno i gotovo potpuno nacionalno grupisano. Povratnicima se nekažnjeno prijeti. Sjetimo se davnih pregovora u Ženevi u kojima se etničko čišćenje potvrđivalo kao jedino realno rješenje. Nema mira bez podjele tvrdili su britanski mirovni pregovarači od Lorda Karingtona do Dejvida Ovena.

Selim Bešlagić i dr. Nijaz Duraković su ponekad išli na pregovore sa Izetbegovićem u okviru bosanske delegacije. Izetbegović im je kao pripadnicima građanske opcije želio pokazati sa kakvim se užasima susreće u pregovorima sa Tuđmanom i Miloševićem i Bobanom i Karadžićem. Tako su prvom prilikom bili na pregovorima od 27. i 30. jula 1993. u Ženevi. Sve vrijeme Boban i Karadžić, uz medijaciju i podršku Dejvida Ovena, navaljuju na Izetbegovića da prihvati podjele i razmjene gradova. Izetbegović uglavnom šuti, ustaje i šeta po sali. Na pruženu ruku Bobana koji predlaže razmjenu Gornjeg Vakufa i Travnika za Kiseljak, Kreševo i Busovaču, odmahuje i odgovara: „Ne dolazi u obzir“.

Profesor Esad Zgodić, koji je tada bio u delegaciji, svjedoči: „Neko iz bosanske delegacije govori Karadžiću: „Šta ćete sa Starom pravoslavnom crkvom u starom dijelu Sarajeva?“ Karadžić mrtav-hladan odgovara: „Razmontiraćemo je i premjestiti.“ Nakon silnih prijedloga Bobana, Karadžića i Ovena član tima prof. dr. Nijaz Duraković bijesno ustaje i galami: „Sarajevo se ne može dijeliti! Ništa se ne može dijeliti! Vi ovdje raspravljate o ljudskim glavama kao da su glavice kupusa!“

Nakon toga Dejvid Oven traži bijesno da  Duraković napusti salu i on odmah ljutito izlazi. Drugi član bosanske delegacije profesor političkih nauka N.N. kaže: „Sjećam se da sam tada vidio Selima Bešlagića, koji je tiho plakao i preklinjao: „Ljudi, nemojte dijeliti Bosnu. Bosna se ne može podijeliti“. Tuzlanski gradonačelnik je ove rečenice ponavljao unedogled.

Bosna se ponajviše dijelila u krvi, na terenu, najgorim zločinima. Američki državni sekretar Džejms Bejker (James Baker) je Vijeće sigurnosti UN-a upozorio još u septembru 1991. na agresivne pripreme Srba za rat. „Dok je bosanska vlada još uvijek pokušavala pronaći novi jugoslovenski federalni okvir, bosanski Srbi su osnovali ilegalne regije, gomilali oružje i sastavljali liste muslimanskih uglednika koje treba poubijati ili prognati“.

Ovdje se tek sada, nakon izuzetno uspješne posjete makedonskog premijera Zorana Zaeva Bosni i Hercegovini možemo prisjetiti i pokušaja bosanskog predsjednika Izetbegovića i makedonskog Kire Gligorova da se spasi Jugoslavija i mir tako što će se doći do neke vrste „asimetrične federacije“. Tačnije BiH i Makedonija bi imale jednak odnos u jugoslovenskoj federaciji, a Srbija, Hrvatska i Slovenija bile u nešto konfederalnijim odnosima. Ništa nije pomagalo jer ništa nije ni moglo odobrovoljiti Miloševića i Tuđmana, koji su planirali razoriti i i između sebe podijeliti Bosnu i Hercegovinu.

Njut Gingrič (Newt Gingrich), vođa Republikanaca u Predstavničkom domu je rekao: „U Bosni je porušena čast cijelog svijeta…Ideja da se mala banda barbara obrušila na civiliziranu demokratiju i da dobija bitku, prijetnja je ostanku stabilnosti na ovom planetu“. Al Gore, potpredsjednik SAD rekao je pred uništavanjem jedne države i njenih stanovnika: „Bosna pogađa ljude poput nas ravno u srce“.

Možda najbolji komentar na stanje u Bosni u toku vazdušnih udara NATO-a dao je jedan novinar Daily Telegrapha: „…Valja stremiti multietničkoj Bosni. Sve što bi bilo manje od toga osudilo bi Balkan na dalji rat i dalo zeleno svjetlo etničkim čistačima širom svijeta“.

Ali, dogodilo se ono najmanje očekivano, piše engleski publicist Brendan Simms: „Američki pregovarač Richard Hoolbrooke, na zaprepaštenje svih na terenu i uz vlastito naknadno duboko žaljenje, osvojenu vojnu prednost je bacio kroz prozor… Bosanci, koji su bili nadomak da zauzmu Banja Luku i druge gradove poslušali su i zaustavili se… Dejtonski sporazum ostvario je tačno one „realistične“ modele podjele i etničke isključivosti, što su obilježavali sva prethodna evropska i posebno britanska rješenja. Tako su Amerikanci, prema riječima jednog britanskog diplomate, ‘nalili vodu u vlastito mlijeko’. Srbi koji su bili na rubu totalnog poraza, bili su ushićeni…

Kao što jezgrovito reče Ed Vulliamy: „Amerikanci su ‘napokon bombama nagnali Srbe u evropsko rješenje’“.

Nakon presude Svjetskog suda pravde za genocid, pa četvrt stoljeća rada Međunarodnog suda za ratne zločine, u procesima koji su ježili kožu i lomili duše tužiocima i sudijama, nakon presuda za najgore zločine protiv čovječnosti i zločin genocida, može li se u Bosni i Hercegovini ostaviti da egzistira jedan užasavajući zločinački projekat? Gdje bi tu bila pravda? Konačno, Njemačka je time pokazala da razumije odnose u BiH. Kao što je to jedan diplomata objasnio: Bosanski rat je bio bitka za Veliku Srbiju, hrvatski separatistički oportunizam i bosanska samoodbrana. Danas se mnogi pitaju. Šta bi bio Milošević bez Tuđmana, Karadžić bez Bobana? Bili bi veliko ništa i trajali bi kratko.

Njemačka podrška građanskoj Bosni i Hercegovni i ta vrsta rješenja je najmanje što se može učiniti u ime pravde. Samo u tim okolnostima mogu se smiriti duše njenih stanovnika. Danas u Bosni i Hercegovini ova se inicijativa razumijeva kao jedini istinski lijek na rane: Da BiH bude ono što je nekada bila i iznova obnavlja svoju multietničnost, multikonfesionalnost i toleranciju.

 

NV / NAP

Na vrh