Kolumne>>

Referendumske političke igre

U ovoj zemlji, u Bosni i Hercegovini, od Kulina Bana, kroz viševjekovnu historiju, do današnjih dana svašta je rađeno, ali malo je toga urađeno u narodnom interesu. Bilo  je boljih i lošijih vremena i političkih lidera, ali nikad kao ovih danas, koji svijetu jasno i javno pokazuju političku nezrelost. Umjesto da rješavaju ozbiljne i nagomilane probleme u kojima se ova zemlja nalazi, oni u dvadesetprvom vijeku, zanemarujući sve što je kod nas zajedničko, insistiraju samo na etničkim razlikama i potenciraju isključivo svoje nacionalne interese, što je danas najveći primitivizam iskazan na evropskom tlu

28. Sep 2016. | 16:48 | Milisav Tomović
referendum-rs-brojanje-696x456

Zadnjih mjeseci smo na političkoj sceni svjedoci neumjerenih napada i nekontrolisanih izjava koje izmjenjuju etnički lideri u ime svojih nacionalnih stranaka, što se dešava čak i unutar entiteta, da bi na kraju u konflikte bili uvučeni Ustavni sud i Tužilaštvo BIH, kao i cjelokupna javnost, naša i strana. Inateći se i međusobno se nadmudrivajući, političke vođe u ovoj zemlji su nas dovele do ovoga što imamo danas – napetost, neizvjesnost i nekakvo iščekivanje loših reakcija i dešavanja, pa i onih najgorih, kako u državi, tako i u regionu.

S ličnim materijalnim bogatstvom i visokim primanjima koje imaju i politikom u kojoj dominira nerad, kako njihov, tako i njihovih institucija, koju uporno vode, političke vođe u ovoj zemlji kao da ne vide narod koji teško živi s par stotina maraka mjesečno. Da li je bilo potrebno sada, kad za zemlju, sve njene narode i dijelove postoje mnoga druga značajna nerješena i egzistencijalna pitanja, raspravljati o zahtjevu političkog predstavnika samo jedne etničke grupe i to o temi koja ne utiče na ništa i nikoga ne ugrožava? Šta i za koga od egzistencijalne važnosti rješava pitanje datuma praznika koji obilježava jedan od entiteta i to ga obilježava konstantno od Dejtonskog sporazuma do danas? Jasno je da to nije jedno od pitanja koja su od primarnog značaja za ovu državu, a pošto su u toku predizborne aktivnosti u kojima ni jedna od etničkih stranaka narodu ne nudi ništa konkretno od egzistencijalne važnosti, ovo pitanje je ciljno nametnuto i tako se našlo u žiži javnosti i stranačkih predizbornih aktivnosti. Kao posljedica toga nastala je jača etnička konsolidacija i vještački izazvana atmosfera neizvjesnosti za budućnost ove zemlje.

Za razumne i odgovorne ljude u politici, koji vode računa o načinu i vremenu isticanja osjetljivih pitanja za druge u toj državnoj zajednici, podrazumijeva se više tolerancije, spremnosti na kompromis i uvažavanje stava drugih, a ne isključivost, inat i sopstveni stav po svaku cijenu. Godinama u našoj zemlji političari ni jedne od tri etničke strane ne pokazuju dovoljno spremnosti za takav pristup rješavanju veoma složenih međuetničkih problema, a i onda kada je prividno iskažu, nije dovoljno iskrena niti oni istrajavaju na dogovorenom. Jednostavno rečeno – na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini vlada veliko političko licemjerje u šta je i narod uvučen, tako da je u velikoj mjeri postalo normalno sve ono što u normalnim zemljama nije, kao i obratno.

Dok se svijet strahovito brzo mijenja, mi se ovdje danas još uvijek bavimo pitanjima koja su bila aktuelna prije više vijekova. Umišljeni u svoj značaj, isključivi, iskompleksirani, opterećeni mitovima i predrasudama, mi i dalje tapkamo u mjestu. Neozbiljnom i neodgovornom aktivnošću političkih lidera na nivou etničkih skupina došli smo do toga da danas o stanju u BIH raspravlja svjetska javnost.  Pa kako ovakvi kakvi jesmo da postanemo dio savremenog evropskog svijeta, iako smo geografski neosporno dio Evrope?

Nepotrebno u osjetljivim pitanjima isprovocirana, ali u predizbornom periodu – i dobro došla, zajednička odluka svih parlamentarnih stranaka vlasti i opozicije jednog od entiteta – Republike Srpske, kao i njena realizacija Referendumom, proizvela je burnu reakciju kako naše, tako i svjetske javnosti i nove turbulencije na političkoj sceni ove zemlje.

Poslije Referenduma se pojedini lideri iz opozicije utrkuju u nejasnim izjavama, kako su morali da prihvate referendum kao odluku skupštine. Pri tome ne govore šta su učinili da svoje poslanike pripreme za skupštinsko zasjedanje tako da se referendum dovede u pitanje ili bar prolongira. Zaboravljaju i da su na inicijativu predlagača ipak dali svoj glas, sugerišući na taj način svojim pristalicama odaziv i glasanje po tom pitanju. Pri tome su sve vrijeme prije Referenduma potrošili za dokazivanje ko je „veći Srbin“, ko radi više u srpskom interesu i ko je zaslužniji za datum o kome se trebalo izjašnjavati. Nakon referenduma lider najveće opozicione stranke čak je izjavio kako bi Referendum propao da nije učestvovalo članstvo ove stranke. Pa kakva je onda razlika između onog ko je Referendum isprovocirao, onoga koji ga je inicirao i onih koji su tu inicijativu prihvatili braneći se da su to morali učiniti? Pri tome politički predstavnik treće etničke skupine za sve to vreme nije ništa ozbiljno činio da se započeti procesi zaustave, isto kao da se ne radi i o njegovoj državi. Ovakve lidere neko mora urazumiti, jer se sa njima ne ide u bolju budućnost.

Pri svemu ovome često se pitam kakvi smo to mi ljudi, kakve političke vođe i po kojim kriterijumoma to između sebe biramo i kuda nas ovakvo ponašanje naših lidera vodi. Dokle ćemo dobrovoljno pristajati da budemo predmet njihove manipulacija i obmanjivanja? Opterećeni prošlošću, a bez vođa sa vizijom, ne znamo kako da zajedno gradimo budućnost. Zato se može postaviti pitanje mogućnosti života u ovakvom društvu u kome ima mnogo laži, primitivizma, neznanja i neodgovornosti. Zar u prošlom ratu, u kojem nije bilo ni pobjednika ni pobjeđenih, nego samo nesretnika i unesrećenih, nije bilo dosta strahota koje su snašle sva tri naroda, pa dozvoljavamo ponovno prizivanje i nagovještaje takvih događanja? Još su svježa sjećanja kako je do rata došlo i kako je rat zaustavljen, a on nije zaustavljen našom zaslugom, već zaslugom svjetskih sila.

Ono što zabrinjava je da su sva tri naroda u ovih poratnih dvadesetak godina zajedničkog života u BiH navikli na loše stanje – sa kojim kao da se mire, na razne vrste manipulacija i obmanjivanja – na koje kao da dobrovoljno pristaju i što su nespremni da se bore protiv svojih slabosti, da bi se korektnije borili protiv slabosti kod drugih. Ovdje ne može biti istinske slobode bez istinske odgovornosti i obratno – odgovornosti bez slobode, a čiji temelj mora biti tolerancija naših različitosti. Koliko smo mi, u sva tri naša naroda, spremi na to? Danas veoma malo. Naša je nesreća što ne umijemo, kao što su drugi narodi to uspjeli, da nastavimo normalan život tamo gdje ga je rat prekinuo.

Formiranjem Evropske unije sredinom prošlog vijeka problem nacionalnih pitanja u zemljama članicama je donekle  riješen. To je možda najlakši put da se i kod nas na neki način odnosi dovedu u  razumne granice, te da se lideri sva tri naroda  dovedu u situaciju da na sasvim drugim osnovama rade za dobrobit sva tri naroda. Sve dok na političku scenu ne dođu jake moralne i odgovorne ličnosti od znanja i spremnosti da se žrtvuju za narod, ali i da rade u interesu svih naroda podjednako, te dok susjedi, zemlje regiona i svjetska javnost jasno ne iskažu svoj stav o spomenutim pitanjima, imaćemo ovakvih i sličnh pojava. Osim toga, krajnje je vrijeme da se od strane potpisnica i svjetske javnosti da potpunije i jasno tumačenje Dejtonskog mirovnog sporazuma kako ga svako ne bi tumačio po svojoj potrebi i kako bi se preduprijedile sve buduće manipulacije, zloupotrebe i nesporazumi vezani za njegove odredbe i primjenu od strane političkih vođa ove zemlje.

 

Na vrh