Kolumne>>

Reinterpretacija Jeremy Benthama: O moralu i javnom dobru

12. Feb 2017. | 13:18 | Edvin Omeragić
Jeremy_Bentham_by_Henry_William_Pickersgill

Veliki naučni izazov u svom radu J.P. Plamenatz je našao u liku Jeremy Benthama[1], začetnika i najvažnije figure u moralnom i filozofskom sistemu znanom kao utilitarizam ( Arnautović S., 2001). Utilitarizam kao moralna filozofija „je u suštini engleski“ i „predstavlja najveći doprinos od strane engleskog društva na moralne i političke teorije“ (Plamenatz J., 1958). To u suštini ne znači da u ostatku Europe nije bilo autora bliskih ovom pravcu. Ipak se mora priznati da su u ovom smislu otišli najviše autori iz Britanije. Između brojnih imena, ipak, izdvajaju se: Jeremy Bentham, James Mill, John Stuart Mill i David Hume. U cilju da definiše fundamente utilitarizma i zajedničku bazu ovoj četverici autora Plamenatz je napravio podjelu sa četiri dodirne tačke, kao zajedničke niti ove četverice autora:

  • Zadovoljstvo je dobro ili poželjno zbog njega samog;
  • ljudi nazivaju dobrim one stvari koje donose ili su sredstva za postizanje zadovoljstva; Jednaka zadovoljstva dvoje ili više ljudi predstavljaju jednaka dobra;
  • Nijedna aktivnost nije ispravna ukoliko subjektu aktivnosti, pod datim okolnostima, ne pomaže da ostvari najveću sreću;
  • Obaveze ljudi prema vladi države u kojoj žive i obaveze vlade prema njima nemaju nikakve veze sa načinom na koji je vlada prvobitno stekla moć ili je upravo održava, osim u slučaju kad način sticanja prvobitne moći i način njenog održavanja utiču na sposobnost vlade da realizuje svoje obaveze.

 

Dobar dio pisaca koji pripadaju utilitarističkoj tradiciji daje argument u prilog tvrdnji da oblik vladavine koji više nego drugi oblici obezbjeđuje ostvarenje maksimalnog zadovoljstva ljudi koji žive u zajednici jeste predstavnička demokratija. Potpuno je jasno „da dobar dio teoretisanja o demokratiji na Zapadu, naročito u akademskim krugovima, mada rijetko eksplicitno ili potpuno utilitarno, sadrži snažnu utilitarnu predrasudu“ (Pavićević V., 2007), i većina bi se saglasila sa ovim stavom Plamentza.

Jedna od definicija utilitarizma smatra da pravo jednog čovjeka da ostvari svoje zadovoljstvo ili sreću ne može biti manje ili više vrijedno od prava drugog čovjeka da ostvari svoje zadovoljstvo ili sreću. Ovu ideju možemo pojmiti kao pravo na jednakost i ono, uz izvjesne pretpostavke o ljudskoj prirodi, čini temelj utilitarističkog argumenta za demokratiju.

Potpuno druga osnova za utilitarističko opravdanje predstavničke demokratije, polazi od pretpostavke da je svaki čovjek najbolji sudija svog interesa. U slučaju tačnosti ove pretpostavke, birači će za svoje predstavnike uvijek birati one osobe čija će ideja vodilja biti najveća sreća najvećeg broja ljudi (što je Benthamova formula javnog dobra). U tom slučaju oni će uvijek voditi računa o javnom interesu koji će biti sastavljen od pojedinačnih interesa. Jasno je da oni koji vladaju, a to su u reprezentativnoj demokratiji predstavnici, pored javnog dobra kojem služe kao svoj cilj imaju i sopstvenu sreću, oni će nastojati da što je više moguće postignu podudarnost ostvarenja njihove sreće i najveće sreće najvećeg broja. Jedino u tom slučaju umanjuju rizik da izgube vlast, a baš zato je logično očekivati da će javni interes biti pretpostavljen ili u najlošijoj varijanti izjednačen privatnom interesu.

Time se jasno dokazuje stav Plamentza da tvrdnja da je svaki čovjek sudija sopstvenog interesa nije prevashodno argument za predstavničku demokratiju. U takvom sistemu vladavine svaka osoba saopćava šta je njen interes glasajući na izborima. Prebrojavanje glasova, ipak, nije način da se otkrije šta su glasači mislili da će njih učiniti sretnima ili koji njihov pojedinačni interes treba da bude zadovoljen. U tom kontekstu Plamenatz nudi novi argument (postavljen kao indiferentan u odnosu na sreću bilo kog čovjeka i koji se bavi zahtjevima koji dolaze od potčinjenih).

 

Teorija morala Jeremy Benthama

U želji da napravi mnogo veći naučni iskorak nego u djelu The English Utilitarians J. P. Plamenatz usredotočio se na kritiku teorije morala Jeremy Benthama. J. P. Plamenatz smatra da Jeremy Bentham „u vlastitoj koncepciji morala, pravi angažman u dva diferentna poduhvata, izrazito različita, bez jasne vizije njihove međusobne razlike“ (Plamenatz J.,2006). On ciljano nastoji da definiše značenje moralnih termina, kao što su, dobro, ispravno i dužnost; i nastoji da ih određuje terminima želja koje pokreću ljude na akcije i posljedice spomenutih akcija. Takođe, on navodi pravila za postizanje onoga što smatra poželjnim po sebi, tj. zadovoljstva. Navodeći ova pravila (iako on koristi riječi kao što su ispravno, dobro i dužnost, mada ne u smislu koji je definisao) u kontekstu u kojem njegove definicije čine ove riječi samo deskriptivnim, dok ih on koristi i za nedeskriptivne svrhe, nastaje izrazita dvosmislenost njegovog učenja.

U Benthamovoj moralnoj teoriji postoji još jedan vid konfuzije. Naime, on nekada iznosi stav da pravila koja iznosi i, kao konačni proizvod, načelo najveće sreće, logički slijede iz definicija ispravnog i dobrog. U drugim prilikama on ne teži da logički izvede načelo najveće sreće iz vlastitih definicija, nego nastoji da dokaže da je načelo najveće sreće univerzalno usvojeno.

U jednom poglavlju svog djela Teorija o zakonodavstvu Bentham kaže: „Ono što je novo nije načelo korisnosti; naprotiv, to načelo je nužno staro koliko i ljudska rasa. Cjela istina je u moralu, sve dobro je u zakonima koji potiču iz njega; ali korisnost često prati instinkt, dok ga pobija argument“ (Bentham J., 1931). Glavna potreba u sferi morala nije toliko da ljudima pružimo nove ideje koliko da im pomognemo da ideje koje već imaju dovedu u red. Iz razloga što ne vide jasno da je izvorna funkcija moralnih pravila bila da pospješe sreću, oni mnoga ova pravila doživljavaju kao apsolutna. Ukoliko zaista pospješuju sreću, pogreška nije opasna; ali ako ne pospješuju, onda jeste. Jedino, zaista, apsolutno pravilo jeste načelo najveće sreće, jer je ono jedino pravilo koje nužno pospješuje sreću.

 

Argument utilitarista u korist demokratije

Mada većinom postoje samo dvije vrste argumenata u korist demokratije: njima se podrazumjeva ili da svi ljudi baštine izvjesna osnovna prava, ili da svaki čovjek slijedi svoj interes, koji pretpostavlja interesu drugih ljudi i čiji je on najbolji sudija. U prvom argumentu pretpostavlja se jednakost prava, a u drugom izvjesna vrsta prirodne jednakosti ili sličnosti. Ova dva argumenta međusobno se ne isključuju; moguće je, bez nedosljednosti, koristiti oba. Iz pogodnosti, prvi možemo zvati liberalističkim, a drugi utilitarističkim.

Jasno je da ni jedna pretpostavka na kojoj ovi argumenti počivaju ne podrazumjeva da je demokratija jedini pravedan oblik vladavine, ili, čak, da je najbolji. Ukoliko čovjekova osnovna prava uključuju pravo da se njime ne može upravljati bez njegovog pristanka i ako pojam pristanka nije osiromašen tako da je ostavljen gotovo bez sadržaja, onda slijedi da je demokratija jedini pravedan oblik vladavine. Sasvim opravdano J. P. Plamenatz smatra da utilitaristi nisu vjerovali u prirodna prava. Mada, ipak, zaključuje da „prema načelu najveće sreće postoji pravo koje je neotuđivo i prema pravilu koje ga može zamjeniti; a to je, jasno, pravo svakog čovjeka da se njegova sreća ili njegove želje ne smatraju manje vrijednim nego želje bilo koga drugog“ (Plamenatz J., 2006).

U svojoj želji da istraži ono što u njegovoj metodologiji naučnog promišljanja nije bilo logično zasnovano J.P. Plamenatz se prilično oštro obrušio na neke nelogičnosti utilitarista, mada nije želio biti nedosljedan i uvijek je na kraju isticao svoju suglasnost sa početnim credom utilitarista načelom najveće sreće. Tako je potrebno istaći i dodirne tačke njegovog kritičkog opusa u želji da on ne postane samo puka kritička oda jednom filozofsko-moralnom pravcu koji je i danas predmet naučne rasprave.

[1]Jeremy Bentham (1748-1832) Britanski filozof, reformator pravnog sistema i osnivač utilitarizma. Razvio je moralni i filozofski sistem koji se zasniva na ideji da su ljudska bića racionalna, sebična stvorenja, odnosno da teže što većoj koristi (eng. Utility). Vjerovao je da on pruža naučni osnov za pravne i političke reforme. Koristeći princip „najveće sreće“, njegovi sljedbenici, filozofi radikali, bili su inicijatori velikog broja reformi u državnoj administraciji, pravu, vladi i privredi u Velikoj Britaniji devetnaestog vijeka. Kao zastupnik laissez-faire (franc. Sloboda konkurencije) privrede, kasnije je postao i jak zagovornik političke demokratije. Njegova utilitaristička doktrina razvijena je u djelima Fragmenti o vladi (1776. prevod 1946), i naročito u Uvodu u načela morala i zakonodavstva (1789). Heywood, Andrew (2004), Politika, CLIO, Beograd, str. 143.

 

  • Iz magistarskog rada (2016) „Demokratija u političkoj teoriji J.P. Plamentza“, Edvina Omeragića

 

NV / foto Jeremy Bentham by Henry William Pickersgill

Na vrh