Reprezentativac BiH u sjedećoj odbojci Asim Medić: “Iskustvo i visina su naše glavno oružje”

Medić, koji je nekoliko puta bio proglašavan za našeg najboljeg igrača, kaže da je sretan i zadovoljan reprezentativnim statusom, a posebno uspjesima koje naša reprezentacija ostvaruje. “I dan-danas, nakon 15 godina, jedva čekaš da ideš na trening”, s ljubavlju o reprezentativnom dresu govori Medić

10. Oct 2013. | 08:50 | Amel Duranović
11805


Reprezentacija Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci najtrofejnija je reprezentacija naše zemlje. “Zlatni momci” do sada su osvajali medalje na različitim takmičenjima, od evropskih i svjetskih do olimpijskih odličja.

Visina i ljevoruki smečer su nešto što se posebno cijeni u svijetu odbojke. Upravo je Asim Medić, igrama i predispozicijama koje je imao, svoje mjesto “betonirao” u reprezentaciji naše zemlje.

Medić, koji je jedan od najstarijih reprezentativaca u našem državom timu, u razgovoru za Novo vrijeme govori o stanju u reprezentaciji, o dešavanjima na posljednjem evropskom takmičenju, o odnosu s kolegama u nacionalnom timu, pripremama i izdvajanju sredstava od države.


Osmi put ste prvaci Evrope, mogli bismo reći da ste veterani u osvajanju medalja? Kakve su impresije s posljednjeg takmičenja?

Jedan sam od nastarijih igrača naše reprezentacije, jedino je Dževad Hamzić stariji od mene. To govori da godine igranja nose i veliko iskustvo. Što se tiče impresija, one su uvijek pozitivne. Osvajanje medalja nama je poznato, a i mjesto u Poljskoj u kojem smo igrali već smo ranije posjećivali. Taj grad se nalazi na samom sjeveru Poljske. Do njega morate proći više od 700 km poljske teritorije. Do sada smo putovali kombijima i autobusima, međutim, ovaj put smo putovali avionom. Zadržavanja su velika i na aerodromima, pa umor zna biti česta pojava. U Elblagu smo bili smješteni u novom hotelu, koji je nedavno napravljen po standardima koji odgovaraju nama invalidima.


Koliko je važna releksacija pred velika takmičenja kao što je evropsko prvenstvo?

Releksacija je vrlo bitna, posebno kad su u pitanju polufinalne i finalne utakmice. Ritam je u takvim momentima važan i trudimo se da ispoštujemo strogi režim koji od nas traži selektor. Tako se cijeli dan odmaramo, odemo samo na ručak, ujutro prošetamo. Poslije ručka je strogi odmor uz televiziju ili internet. Spavanje pred utakmice ne dolazi u obzir. Nakon toga autobusom idemo na borilište. Tada se zagrijavamo, pijemo dozvoljene tablete za bolove, mažemo noge kremama.


Reprezentacija u sjedećoj odbojci djeluje kao jedna porodica. Da li je vi tako doživljavate?

Da, to je kod nas uvijek tako. Nekoliko novih igrača došlo je u posljednje vrijeme. Kod nas je uvijek vesela atmosfera i doza zezanja uvijek je prisutna, počevši od selektora do igrača i stručnog štaba. Tako je godinama jer smo često skupa, zajedno putujemo na utakmice i ta pozitivna atmosfera je vrlo važna za rezultate koji se očekuju.
Danas sam sretan i zadovoljan, jer sam pokušao. Jednom kad kreneš, osim drugarstva, stekneš i ljubav prema tome, pa i dan-danas, nakon 15 godina, jedva čekaš da ideš na trening.


Kakav je odnos sa selektorom Hrustemovićem? Zajedno ste u odbojkaškom klubu “Spid” od njegova osnivanja?

On ima ogromno znanje i iskustvo, jer se time bavio i prije rata. Stjecajem okolnosti od djetinjstva se bavi sjedećom odbojkom. U bivšoj Jugoslaviji gotovo niko nije ni znao da je 1986. godine bilo Prvenstvo svijeta u sjedećoj odbojci na Ilidži. On je tada nastupao za reprezentaciju. Nakon rata, s obzirom na sve te okolnosti, došlo je do ekspanzije ovog sporta tako da imamo oko 30-ak klubova, igra se Prva Premijer liga i druga liga. To je ponajviše doprinijelo našoj poziciji na vrhu, jer se sve bazira na treninzima i turnirima. Smatram da ne bi ovako dobro prolazili da nemamo jaku ligu, jer dobra liga je odraz dobrih rezultata.

Sa SDI Spid osvojili smo 14 puta titulu prvaka naše zemlje, a sedam puta smo bili prvaci Evrope.


Kada govorimo o ligi, imamo dvije ekipe koje se svojim igrama i titulama izdvajaju iznad drugih. Kako vi komentirate rivalstvo između Spida i Fantoma?

To vam je kao rivalstvo između Sarajeva i Željezničara. Oko 80 posto reprezentacije čine igrači iz ova dva kluba, što govori o njihovom kvalitetu na bosanskohercegvačkoj, evropskoj i svjetskoj sceni.


Da se vratimo na Evropsko prvenstvo u Poljskoj. Odigrali ste turnir bez izgubljenog seta?

To je jedna, rezultatski gledano lahka varijanta, ali nije bilo jednostavno. U početnim utakmicama, kad smo igrali protiv Hrvatske gdje je prvi set bio bukvalno na razliku i moglo se desiti da oni pobijede 1:0 u prvom setu. Svaki dobar potez ili greška poen je u odbojci, nema tu da možeš malo pogriješiti, to je poen i gotovo. Vrlo lahko se moglo desiti da oni pobijede, ali nije, imali smo sreće, ali, prije svega, puno iskustva, to je naše glavno oružje. Iskustvo i visina koju imamo, jer smo bili najvisočija reprezentacija na prvenstvu, a samim tim i blokerski najjača, presudili su prvenstvo u vidu pobjeda koje smo ostvarili. Zadnja utakmica s Rusima također je bila zanimljiva, moglo se desiti da oni nama uzmu dva seta i da to bude još uzbudljivija i neizvjesnija borba. Zadnji set je bio 30-28, kada je puna dvorana uživala gledajući utakmicu.


Iranci se čine kao glavni konkurenti u borbi za mjesto najbolje reprezentacije svijeta. Može li se očekivati da se još neko uključi u borbu za titulu najbolje reprezentacije svijeta?

Osim Irana, tu su Egipat, Rusija i Kina. Kina rapidno napreduje, njihove ženske odbojkašice prvakinje su svijeta, a i na paraolimpijadi u Londonu osvojile su olimpijsko zlato.

Mi smo igrali protiv njihove muške reprezentacije i prvi put smo bili iznenađeni njihovom tehnikom i načinom igre. Vidi se da će u bliskoj budućnosti biti u samom vrhu.

Iran je veoma dugo u tome, oni imaju novac. Pričao sam s jednim njihovim starijim igračem koji kaže da su 110 dana bili na pripremama za olimpijadu. Izmišljali su gdje će da idu jer imaju pare, imaju tu vrstu povlastice da mogu otići gdje hoće, da mogu povesti svoje kuhare, svoje osoblje, masere, a mi to nikada nismo mogli. Mi smo zadovoljni ako smo tri-četiri sedmice zajedno u Fojnici gdje nam je super i gdje su uvjeti dobri.


Pripreme su jedan od ključnih momenata za dobre nastupe. S kakvim se problemima susrećete tokom pripremnog perioda?

Neki naši igrači rade u javnim institucijama i privatnim firmama. Prinuđeni smo ih moljakati da puste kolege s posla da bi branili zastavu naše zemlje. Doduše, oni nam izađu u susret, ali kasnije naši reprezentativci to moraju nadoknaditi. Da je država malo bolja pa da nas, naprimjer, pošalje u Njemačku na pripreme, jer i u Fojnici moraš platiti i smještaj i sale i sve. Nije neka ogromna razlika, ali uvjeti su drukčiji.


S obzirom na pobjede koje ste ostvarili, medalje, pehare, očekujete li neku beneficiju od države, entiteta, kantona, grada?

U putu ponekad razgovaramo o tome, samo što se se već godinama razočaravamo. Šta još reći kad čekaš nešto što ti pripada po Zakonu o sportu, a ti to ne dobiješ. Recimo konkretni slučajevi, kad je prije četiri-pet godina na snagu stupio Zakon o sportu u kojem jasno piše da je vrh olimpijada, paraolimpijada i šahovska olimpijada, pa sve do evropskih prvenstava i mediteranskih igara.

Mi smo sve to predali Ministarstvu civilnih poslova, pola ih je dobilo, a pola nije. Oni koji su i dobili dobili su neki minimalac minimalaca, vjerovatno najminimalnije od svih zemalja u svijetu.


Manje je poznato da ste u djetinjstvu bili prvak BiH u streljaštvu?

Da, to sam naslijedio od rahmetli oca, tako da sam se streljaštvom počeo baviti i prije desete godine. Osvojio sam prvo mjesto na takmičenju u Doboju kada sam i postao državni prvak. Tada sam aktivno nastupao na prvenstvima Bosne i Hercegovine i Jugoslavije i osvajao pojedinačna i ekipna prvoplasirana mjesta. Bili smo juniorski prvaci 1986. godine i tada smo osvojili prvenstvo Jugoslavije u Mariboru.


Bavite li se danas streljaštvom?

Ne, danas se ne bavim jer nemam vremena.


Kad pogledate sve te nastupe, putovanja, medalje, čega se najradije sjetite?

Za mene je svaka olimpijada čudo, jer tada na jednom mjestu vidite više od 10 hiljada sportista koji žive zajedno, hrane se i nastupaju na borilištima. Zbog toga smatram da najviše respekta zaslužuju (para)olimpijske medalje. Naša reprezentacija ima dva takva odličja.


Postoji li interes kod mladih u Bosni i Hercegovini za sjedeću odbojku?

Veoma je teško uključiti mlade ljudi jer postoje određeni kompleksi i stid kod tih mladih ljudi, ali svako ko se uključi za nas je veliki uspjeh.


Danas, uz sve reprezentativne obaveze, uspješni se i na poslovnom planu?

Četiri-pet godina s prijateljem sam vodio restoran u centru grada. Prije više od godine promijenili smo lokaciju tako da danas vodim “Plavi zamak” na Grbavici.

Na ideju za otvaranje restorana došao sam s prijateljem koji je vrhunski kuhar i dugogodišnji ugostitelj.


Biografija

Asim Medić rođen je u Sarajevu 3. augusta 1969. godine. U rodnom je gradu završio osnovnu školu i Prvu gimnaziju.

Rat je proveo u Sarajevu u kojem je oktobra 1993. godine ranjen. Nakon ranjavanja i opreacija uključuje se u Sportsko društvo invalida Spid iz Sarajeva, a tri godine kasnije svoje umijeće prenosi i na reprezentativni nivo.

S klubom i reprezentacijom osvojio je na desetke uglavnom zlatnih i srebrenih medalja širom svijeta. Paraolimpijade, državna, evropska i svjetska prvenstva, evropske lige samo su neki od Medićevih uspješnih pohoda s reprezentacijom i klubom.

Medić danas s porodicom živi u Sarajevu, a sin već kreće očevim stopama i trenira odbojku.

Na vrh