Kolumne>>

Revizionisti u akciji: Ustaše i četnici kroz historiju do danas koračaju zajedno

3. Jul 2017. | 14:28 | Sead Omeragić
jadovno

Obilježavanju zločina u Jadovnom su 1. jula ove godine prisustvovali predsjedavajući Predsjedništva BiH Mladen Ivanić i predsjednik RS Milorad Dodik. Dodik i Ivanić se sjećaju zločina nad Srbima. A šta ćemo sa zločinom genocida u Srebrenici i brojnim zločinima protiv čovječnosti, koje su upravo srpske jedinice napravile nad svojim komšijama Bošnjacima? Te zločine srpska politika uporno preskače. Tih činjenica  nema u njihovoj istoriji. Za politiku Beograda i Zagreba prema Bosni i Hercegovini za sve postoji „švedski sto“ pa i za zločine, čak i zločin genocida. Oni uzimaju kako kome odgovara. Baš kao što je nedavno rekao Serge Bramertz za te politike:  „Naši zločinci su naši heroji“.

Ništa se promijenilo nije. Upozorenja na najgori revizionizam ne pomažu. Ležeran odnos međunarodne zajednice prema velikosrpskim i velikohrvatskim ispadima je problematičan.

Politika zvaničnog Beograda koja rehabilitira najgore ratne zločince Milana Nedića, generala Dražu Mihailovića, vojvodu Nikolu Kalabića najgori je mogući revizionizam. Kod Banje Luke se ukazuje spomenik vojvodi Lazaru Tešanoviću, a na ustaškoj strani Juri Francetiću. Ustaštvo i četništvo zajedno koračaju. Četnici i ustaše hrane jedni druge svojim radikalizmima i provokacijama. I površan čovjek bi vidio zajedničku režiju ovih ispada nacizma i fašizma. Sa kakvim motivima, to ćemo tek saznati.

Jednak odnos je i zvaničnog Zagreba prema nacističkim ispadima kakav je ono „preskakanje“ preko sramotne ploče HOS-a u Jasenovcu. I Tompsonovi koncerti su tu da hrane i održavaju napetost. Pjevanje nacionalističkih pjesmica, čak i od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović ima svoju pozadinu.

Zašto to rade zvanični Beograd i Zagreb? Historijski revizionizam je uvijek bio priprema za nove zločine.

To što Beograd ne želi da se sjeća Srebrenice ima svoju praktičnu primjenu. Znam kad su u Tribunalu počele istraživati Mladićevu tvrdnju, izrečenu u Srebrenici 11. jula: „Konačno je došlo vrijeme da se osvetimo muslimanima nakon bune protiv dahija“. I pored sveg istraživanja, u Tribunalu su ostali zbunjeni i ni do danas im nije jasno kakve veze može imati događaj od prije 200 godina sa zločinom genocida u Srebrenici.

Prisjetimo se stvarnih brojki žrtava iz Drugog svjetskog rata. Dva istraživanja, koja su uradili jedan Srbin i jedan Hrvat, pokazala su razmjere stradanja naroda u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata. Bogoljub Kočović je istraživao žrtve nakon rata za potrebe Organizacije UN-a. Prema Kočoviću, najveći stradalnici prošlog rata su Jevreji od čije populacije je ubijeno 36 posto. Odmah iza njih su Bošnjaci sa 12 posto. Slijede Srbi sa 7,8 posto itd. Istraživanje Vladimira Žerjavića samo je potvrdilo Kočovićeve procente i samo donijelo veće procente žrtava muslimana Bošnjaka.

Mehmedalija Bojić, penzionisani pukovnik JNA, autor djela „Historija Bosne i Bošnjaka“, čovjek kojeg su smatrali historiografom Josipa Broza Tita, jedno vrijeme je bio i uposlenik Istorijskog instituta u Beogradu. Primijetio je malu prostoriju koju nikad niko nije otvarao. Jednom prilikom je zatražio od domara da mu otvori ta vrata. Kad su to uradili, pred njih je nahrupila gomila fotografija. Bojić ih je, kaže, pregledao nekih dvadesetak minuta i šokirao se. Na svim fotografijama su zajedno bili četnici i ustaše. Neko je svjesno sakrio ovaj dio zajedničke historije ustaša i četnika.

Kako tad, tako je cvjetala saradnja crnokošuljaša u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Najgora stvar za crnokošuljaše, četnike i ustaše je govoriti o zajedničkom životu naroda na ovim prostorima. Kad se povede riječ o zajedničkom životu, oni ne mogu sakriti bijes. Jer i u Drugom svjetskom ratu su Pavelić i Nedić sarađivali, kao i njihove ustaše i četnici.  Baš kao što su sarađivali Milošević i Tuđman. Izgledalo je kao da jedni drugima isporučuju vlastite narode nad kojim su vršeni zločini. Izgledalo je kao da uništavaju zajednički život, za etničko čišćenje i preseljavanje naroda.  Nije uzalud izabran Vukovar za mjesto klanja i mrcvarenja, sa najviše miješanih brakova u bivšoj Jugoslaviji. Zašto tako, recimo, nije uništavan Osijek? Mnoštvo je apsurda i tajni, poput pitanja kako je tzv. Herceg – Bosna zakazala svoje osnivanje za 18. novembar 1991. godine, mjesec prije pada Vukovara. Naime, mnogo kasnije su lideri tzv. Herceg-Bosne tvrdili da su datum pada nesretnog Vukovara izabrali za dan osnivanja svoje paradržave. Pitanje je šta zašto ih je sekirao Vukovar ako nakon tri mjeseca od početka bosanskog rata više nisu metka ispalili prema srpskoj vojsci?

Kako Vukovar u Hrvatskoj, takvu su sudbinu imali svi drugi gradovi koji su stoljećima gradili zajednički život. Tako je uništavana čitava Bosna i Hercegovina. Rušeni i mrcvareni su Sarajevo, Mostar, Banja Luka, Tuzla, Prijedor, a ljudi su zločinima prisiljavani da te gradove napuštaju.

Danas se svi možemo pitati: Pored svih dogovora Nedića i Pavelića, pa Tuđmana i Miloševića zašto su činjeni zločini? Čemu su služili zločini? Reklo bi se da su motivi poznati: Uništenje zajedničkog života, koji je bio duboko ukorijenjen u stanovništvu tih gradova. Zato je i konačni cilj bio uništenje Bosne i Hercegovine kao pojma tog stoljetnog zajedničkog života.

Eto odakle pamćenje zločina od prije 75 godina, a amnezija nad zločinima genocida od prije 25 godina.

 

NV / NAP

Na vrh