SAD na raskršću: Kako je propao “američki san”

Protesti koji ovih dana potresaju Sjedinjene Američke Države – a počeli su nakon što je guverner američke države Misuri Jay Nixon odbacio pozive da zasjeda nova velika porota i da donese eventualnu odluku o podizanju optužnice protiv policajca bijelca Darrena Wilsona koji je usmrtio tamnoputog mladića Michaela Browna – svoje korijene imaju i u vremenu kad je ova država nastajala i rezultat su historijskih i društvenih kretanja vezanih za porijeklo doseljenika u Sjedinjene Američke Države, njihovu rasu, religiju, obrazovanje i bogatstvo koje su stekli

15. Dec 2014. | 19:04 | Armin Sijamić
32885

Od mnogih se autora često može čuti da je vanjska politika jedne države ustvari samo ekstenzija i refleksija unutrašnje politike i unutrašnjih društvenih kretanja. Međutim, u historiji se mogu naći brojni primjeri koji dokazuju suprotno, odnosno da vanjska politika često nije zasnovana na unutardržavnim kretanjima, nego da je ona često stjecaj okolnosti, odnosno da se određena država može korisiti svojim komparativnim prednostima kako bi njena politika izgledala mnogo uspješnija nego što realno jeste. Najbolji primjer toga je Titova Jugoslavija koja je imala diplomatsku mrežu nesrazmjerno moćniju od njene ekonomije, a njen politički utjecaj širom svijeta često je bivao prenaglašen. Takav je slučaj sa Sjedinjenim Američkim Državama koje svoju vanjsku politiku nisu utemeljile na unutarnjim društvenim kretanjima, nego je ona rezultat pravilnih korištenja svojih brojnih komparativnih prednosti. Jer kako drukčije objasniti da najmoćnija država svijeta postaje lonac koji će eksplodirati ako tamošnje društvo ne pristane na ozbiljne promjene.


Bunt koji tinja

Protesti koji ovih dana potresaju Sjedinjene Američke Države svoje korijene imaju čak i u vremenu kad je ova država nastajala i rezultat su historijskih i društvenih kretanja vezanih za porijeklo tamošnjih doseljenika, njihovu rasu, religiju, obrazovanje i bogatstvo koje su stekli. Tako su pojedini američki gradovi postali oaze raznolikosti rasa, etnija, kultura, religija, jezika i činili su američko društvo toliko različitim od drugih, nešto sa čime su se američki lideri s pravom ponosili. Ekonomski rast i slobodno društvo faktori su koji su Sjedinjene Američke Države činili najpoželjnijom destinacijom za milione ljudi širom svijeta, a među njima su bili i vrhunski sportisti, umjetnici, pisci, naučnici, privrednici, ali i oni koji su to tek htjeli postati.
Međutim, istodobno je u ovoj državi tinjao otpor prema ovakvim društvenim tokovima, a kao reakcija na takve procese pojavile su se ekstremističke grupe. Nastajala su sela i gradovi predviđeni samo za pripadnike jedne kulture, jedne rase ili jedne religije. I takvi procesi su se mogli podvesti pod “pravo na slobodan izbor”, ali oni su bili mnogo više od toga, a takve razlike, to neupitno pokazuje historija, obično isplivaju na vidjelo u vremenu velikih društvenih promjena kakve su ratovi i ekonomske krize. Borba ljudi za goli opstanak u državi koja ima više od četiri miliona beskućnika tad poprima i nove obrise. Vođe određenih grupa počinju pronalaziti krivca u drugima, a povod za eskalaciju nasilja može biti bilo šta. Događaji u Fergusonu samo su povod da hiljade ljudi širom Sjedinjenih Američkih Država dignu glas protiv loših politika Washingtona.

Ljudi su davno uvidjeli da američko društvo nije, kako se ranije tvrdilo, “društvo jednakih šansi”, već da je ono kao i svako drugo umnogome determinirano početnim pozicijama svakog pojedinca. Mnogi idu i dalje pa kažu da te početne pozicije nisu samo rezultat ličnih ograničenja, nego da su one također uvjetovane i pripadnošću osobe određenom kolektivu.


Huntingtonovo upozorenje

Malo je članaka izazvalo polemiku u posljednjih deset godina u Sjedinjenim Američkim Državama kao onaj koji je prije deset godina napisao Samuel P. Huntington naslovivši ga “The Hispanic Challenge”. U tom tekstu Huntington tvrdi da je rapidno povećanje hispanske populacije u SAD-u prijetnja da se ova država podijeli na “dva naroda, dvije kulture i dva jezika”.
Prema riječima Huntingtona, za razliku od imigranata iz drugih dijelova svijeta, pripadnici hispanskog naroda, a među njima posebno ističe Meksikance, ne asimiliraju se u američko društvo, te da je angloprotestantska kultura koja je oblikovala Sjedinjene Američke Države ugrožena do mjere da je u pojedinim dijelovima te države ona iskorijenjena, posebno u pojedinim dijelovima Los Angelesa gdje je više od 50 procenata stanovništa hispanskog porijekla (od toga više od dvije trećine su Meksikanci), a pojedini kvartovi ovoga ogromnog grada čak nemaju natpisa na engleskom jeziku jer u upotrebi isključivo španski. Huntington je uvjeren da se samo asimilacijom u društvene i kulturne tokove Sjedinjenih Držđava koje su utemeljene na angloprotestantskoj kulturi može očuvati ono što se zove “američki san”. Mnogi su osudili ovakav istup Huntingtona tvrdeći da su njegovi argumenti samo dijelom opravdani, a da su zaključci često proizvoljni.

Ali ono od čega se vješto bježalo u diskusijama američkih teoretičara jeste podjela na bogate koji su manjina i siromašne koji su “99 procenata SAD-a”, kako su to formulirali 2011. godine pripadnici pokreta “Okupiraj Wall Street”. Heretički je zvučalo u SAD-u iznijeti konsta Postojeći izborni sistem u SAD-u postavljen je tako da ne dozvoljava svim kolektivitetima da artikuliraju svoje stavove putem političkih stranaka, nego su prinuđeni da se priklone republikancima ili demokratima koji su “dvije frakcije jedne ekonomske elite”, kako je to formulirao Noam Chomsky taciju da se tamošnje društvo raslojava na dvije klase, baš onako kako su to govorili mrski neprijatelji SAD-a i kapitalizma tokom hladnog rata, te da pripadnost jednoj od klasa uveliko determinira životni put pojedinca koji, a to se jasno vidi, nemaju iste početne pozicije.

Pitanje koje se nameće logičnim u raspodjeli bogatstva jednog društva jeste i pitanje raspodjele političke moći unutar jedne države. I tu dolazimo do ključnog problema američke politike u budućnosti. Postojeći izborni sistem u SAD-u postavljen je tako da ne dozvoljava svim kolektivitetima da artikuliraju svoje stavove putem političkih stranaka, nego su oni prinuđeni da se priklone republikancima ili demokratima koji su “dvije frakcije jedne ekonomske elite”, kako je to formulirao Noam Chomsky. Pritom moramo imati u vidu da će već naredne školske godine – vijest su prenijele svjetske novinske agencije – biti upisano 26 procenata djece hispanskog porijekla, 15 posto djece afroameričkog porijekla, a broj bijele djece već je ispod 50 procenata s trendom daljnjeg opadanja u narednim godinama. Dakle, kako godine odmiču, SAD će se suočiti s problemom da će bijelci postati manjina.

Posljednjih godina Barack Obama je izložen kritikama republikanaca u kojima mu se pripisuje pogrešan pristup prema useljenicima te se zahtijeva redefiniranje tog pristupa, posebno kad je riječ o ilegalnim useljenicima koji dolaze preko meksičke granice iz cijele Latinske Amerike. Istovremeno, američke vlasti su na različite načine pokušavale ograničiti slobodu svojih građana odobravanjem prisluškivanja, uskraćivanjem sloboda na internetu i drugim suludim zakonima koji su doneseni s ciljem “borbe protiv terorizma” koji je SAD-u donio novi problem, a to je islamofobija i ksenofobija. Zasad jedini vid otpora vlasti svih manjina jesu protesti na ulicama, kojima povod može biti bilo šta, i to je ono što brine američke vlasti jer je poznato da u SAD-u postoje milioni legalnih komada oružja kod stanovnika koji na moguće proteste i nemire pripadnika drugih etničkih zajednica ili rasa mogu reagirati i time dovesti do nesagledivih posljedica koje bi se odrazile na sve segmente tamošnjeg društva, od ekonomije do vanjske politike.


Transformacija SAD-a

Ovo što se posljednjih sedmica dešava u SAD-u slika je koju ćemo sigurno u budućnosti često gledati, jer sve nagomilane razlike koje karakteriziraju tamošnje društvo prevelike su da bi jednostavno nestale ili bile gurnute pod tepih u vremenu kad je protok informacija brži nego ikad. Da bi to spriječile, vlasti Sjedinjenih Američkih Država moraju brzo ponuditi rješenja koja će biti prihvatljiva za sve strane. Kako američkom društvu transformacija nije strana, ona čak može biti i novi adut i novi vjetar u leđa ovoj državi da postane još bogatija i još moćnija. Drugo je pitanje hoće li ovakvi događaji kod kuće promijeniti američku vanjsku politiku. Do sada to nije bio slučaj i američka vanjska politika je bila detaljno isplanirana od vrhunskih geopolitičkih stratega. O mnogim potezima američke diplomatije nikad se i ne govori tokom izbornih kampanja u SAD-u, jer većina građana Sjedinjenih Američkih Država prioritet daje ekonomiji, a sve glasniji su oni koji traže da se američka vlada posveti samoj sebi i da se povuče iz ostalih dijelova svijeta. Sve nas ovo navodi na samo jedan zaključak: “američki san” postaje prošlost, a izazovi koji su pred američkim vlastima sigurno moraju dovesti do promjene.


Nemiri u Fergusonu

Već danima svjedočimo uličnim nemirima koji su počeli u Fergusonu, a protesti su se proširili na New York, Boston, Denver, Chicago, Detroit, Minneapolis, Oakland i na desetke drugih manjih gradova. Demonstranti traže kažnjavanje policijske brutalnosti koja širom Sjedinjenih Američkih Država ubije oko 400 ljudi tokom jedne godine, ali i drukčiji odnos prema Afroamerikancima koji se žale i na mnogo drugih stvari poput lošeg i skupog obrazovanja, što u konačnici dovodi do umanjenih šansi pripadnika tog naroda da se izvuku iz siromaštva. Pojedini autori ističu da bjelačka porodica zaradi na godišnjem nivou 20 puta više od porodice afroameričkog porijekla. Izborom Baracka Obame za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država mnogi su bili uvjereni da su promjene izvjesne i da će se status nebjelačkog stanovništva popraviti. Do sada to nije bio slučaj. Bill Clinton je 2000. godine izjavio: “Nadam se da ću biti posljednji američki predsjednik koji ne govori španski jezik.” Obama također ne govori španski jezik, ali stanovnici SAD-a postaju svjesni koliko su oni ustvari moćni.

Na vrh