Kolumne>>

Sead Omeragić: Sve je isto samo njega nema

26. Feb 2017. | 16:16 | Sead Omeragić
epa05227952 (FILE) An undated file picture of a Bosnian man on the cemetery 'Lion' in Sarajevo, where they buried people from Sarajevo who were killed by Bosnian Serbs during the war in Bosnia.  The United Nations International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY) is scheduled for 24 March 2016 to announce a verdict on former Bosnian-Serbs leader Radovan Karadzic who is indicted for genocide, crimes against humanity, and war crimes. Karadzic is considered the main responsible for the Srebrenica massacre of July 1995.  EPA/FEHIM DEMIR

Prije deset godina izrečena je Presuda Međunarodnog suda pravde na tužbu BiH protiv Srbije za genocid.

Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, aktuelni predsjednik i premijer Srbije su bili iznad opkoljenog Sarajeva. Bili su na pozicijama sa kojih su Sarajlije ubijane i pravljene invalidima u svojim domovima i na ulicama. Ljudi koji su Bosni i Hercegovini prijetili 1992. prijete i četvrt vijeka kasnije. Pitanje je otkud da oni ponovo budu birani i ponovo vladaju Srbijom? Je li to konačna istina o pomirenju i pravdi?

Vojislav Šešelj je pucao na Sarajevo. Karadžić je iznad Sarajeva doveo ruskog pjesnika Eduarda Limonova, čije je pucanje na grad i civile mogao vidjeti cijeli svijet.
Iznad opkoljenog grada sa automatom u rukama fotografisao se i Vojislav Koštunica, inače srpski demokrata. Partner Nikolića i Vučića u sadašnjoj vlasti Republike Srbije je Ivica Dačić, Miloševićev ratni šef kabineta. Sve je isto samo njega nema.

Iznad Sarajeva su dovoženi kadeti Vojske Srbije i tu su trenirali artiljerijsko gađanje grada. Cilj je bio pogoditi određeni prozor, razoriti nečiji dom. Radilo se to u pokaznoj vježbi i za školsku ocjenu na polaganju ispita. Iznad opkoljenog Sarajeva je dolazio i Zoran Đinđić i na ražnju okretao vola sa zločincem Karadžićem. Problem su bile njegove izjave iznad izmrcvarenog i razorenog grada. Đinđića je ubila ista ruka koja je pucala i ubijala po Sarajevu.

Suđeno je i Miloševiću, suđeno je i presuđeno oficirima Vojske Jugoslavije, preciznije Srbije. Čitavom vojnom i političkom rukovodstvu Republike Srpske je suđeno u Tribunalu u Hagu.

Osuđeni su Krajišnik, Plavšićka uz priznanje zločina, Karadžić, Brđanin, general Mladić i čitav njegov štab. Četvrt vijeka kasnije njima se dodjeljuju priznanja za dostignuća u zločinima protiv čovječnosti i zločinu genocida. Spomenik se podiže Nikoli Koljeviću.
Je li presuda Međunarodnog suda pravde donijela pravdu i pomirenje na ove prostore ili se tretira kao nebitna činjenica?

Ruska Federacija je u julu 2015. pred Vijećem sigurnosti UN-a uložila veto na Rezoluciju Velike Britanije i političkim aktom spriječila sudsku presudu. Da li su to po ljudskim i Božijim zakonima mogli učiniti? Kako je moguć politički veto nad ‘ius cogens’ normom, koja se odnosi na genocid i koja je iznad svih konvencija UN-a i iznad svakog prava? U članu 60 Statuta stoji da su „presude MSP-a konačne i bez prava žalbe“. Kako je onda bio moguć veto UN-a na presude „vrhovnog suda UN-a“?

Zbog apsolutnog nepoštovanja presude iz 2007. je li danas potrebnija ova revizija presude Međunarodnom sudu pravde nego li Bosni i Hercegovini?

Vidjeli smo kako u SAD-u Sud i pravo stoje neprikosnoveno iznad predsjedničke odluke. Tamo gdje vlada pravo nema prostora za politiku. Bilo je nešto neodrživo u tom ruskom negiranju odluke Svjetskog suda pravde. Da li je Sud pravde trebao još tada reagirati prema Vijeću sigurnosti UN-a na isti način kao i američki sudovi i sudije na odluku svog predsjednika?

Ovih dana ambasador Ruske Federacije u BiH Petar Ivancov je sazivao sjednicu PIC-a zbog kršenja Ustava i revizije presude. Ustav BiH i procedure su odjednom postale važnije od presude Svjetskog suda pravde. Ruski veto na Britansku rezoluciju o Srebrenici, kojom je obezvrijeđena Presuda MSP-a, bila je razorna politička odluka i nepoštovanje i destrukcija „vrhovog svjetskog suda“  i  ovozemaljskog prava?

Da li je na bilo koji način za ovih četvrt vijeka mira Republika Srpska postala legalan dio BiH? Ili je to i dalje samo mjesto jednonacionalnih ciljeva i jednonacionalne isključivosti?  Mjesto gdje se prava drugih i drugačijih gotovo i ne poštuju. Gdje godinama politički lideri govore o otcjepljenju, negiraju postojanje države i prijete sukobima…

Svi se pozivaju na član 61. Statuta Suda pravde, kada govore o nemogućnosti revizije, ali niko ne spominje u tom članu i stav 3. po kojem „Sud može otvaranje postupka revizije uvjetovati  prethodnim izvršenjem presude“. Ova tvrdnja će se tumačiti različito, ali ni u kojem segmentu ta presuda nije provedena i ona danas kao da i ne postoji.

Kao da je u nekoj tami i pod prašinom, kao presude u ladicama sudova korumpiranih zemalja.

Sve je isto samo njega nema.

 

NV / nap.ba

Na vrh