Sjećanja na 1. mostarsku brigadu i komandanta Hujku ne blijede

21. Jul 2017. | 17:42 | NV
hujka1

Mostar danas obilježava 25. godišnjicu formiranja 1. mostarske brigade i prisjeća se heroja odbrane grada, koji su u slobodu Mostara i Hercegovine ugradili svoje živote.

Jedan od njih je i legendarni komandant brigade Midhat Hujdur Hujka, jedan od najzaslužnijih ljudi za organizovanje otpora u Mostaru i Hercegovini.

Midhat Hujdur Hujka život je izgubio u 40. godini. Kad se 19. decembra 1991. godine rezervni policajac Midhat Hujdur Hujka javio u Stanicu policije Luka I u Mostaru, trebalo je da zaduži pušku. Ali, on je tražio i dobio puškomitraljez. Od tog puškomitraljeza nije se odvajao.

Ponio ga je i 30. juna 1993. godine, kada je vođena bitka života za Mostar, u kojoj je Hujka poginuo. U bitku za odbranu BiH krenuo je kao kondukter mostarskog „Autoprevoza“.

Za nepune dvije godine ratovanja Hujka je izrastao u legendarnog junaka i postao jednim od simbola mostarskog i bosanskog otpora. I prije zvanične agresije na BiH, Hujka se mjesecima borio po Hercegovini sa srbijanskim i crnogorskim dobrovoljcima, te Karadžićevim SAO-policajcima. Jednom su ga i uhapsili na Buni, ali ga je spasio prijatelj Safet Memić. Iz tog „predratnog“ Hujkinog ratovanja, valja spomenuti događaj kada je 250 Karadžićevih policajaca krenulo na Mostar.

U Dračevicama su ih zaustavili mostarski policajci na čelu sa Hujkom. Hujka je napustio policiju 6. aprila 1992.godine i u svojoj mahali-Luka i počeo da okuplja dobrovoljce. Tada se, zapravo, uključio u TO, odnosno A RBiH. Zajedno s njim bila su i njegova dva brata Jasmin i Mirsad.

 

Okupljanje po mahalama

Hujka je volio da ističe to okupljanje po mahalama i organizovanje mostarskog otpora na taj način. Borci, kojima je on komandovao od prvih dana bili su udarna snaga odbrane Mostara. U Prvoj mostarskoj brigadi, čiji je komandant bio Arif Pašalić, Hujka je komandovao bataljonom koji je imao 1200 boraca. Kada je Pašalić postavljen za komandanta IV korpusa, Hujka je preuzeo komandu nad brigadom, koja će kasnije postati 41. slavna brigada.

U aprilu 1993. godine Hujka je za Radio Mostar ispričao svoja sjećanja na rat između Iraka i Kuvajta i uporedio ga s našim ratom.

“Kada su Iračani napali Kuvajt, bio sam tamo na službenom putu i zgražavao se nad zlodjelima Sadama Huseina. Dječaci od petnaest godina bili su u stroju s puškama u rukama. Nisam mogao ni pomisliti da će se nešto slično i nama dogoditi. Danas kažem da je ono Božija milost u odnosu na ovo šta se nama događa.

Moj prvi susret sa četnicima bio je na Bišini u ljeto 1991. Putovao sam u Gacko. Zaustavili su nas ljudi sa crnim čarapama na glavama i puškama u rukama. Jedan od njih proderao se: “Otvorite mu kofer!” Prepoznao sam glas svog nekadašnjeg kolege Voje Radojčića. Od tog trenutka sve mi je bilo jasno. Više nikad nisam otišao na posao, već sam se prijavio u sastav rezervne milicije i obukao uniformu. Dolazak srpskih rezervista u grad za nas je bio znak da se moramo organizirati. Na to su nas upozoravali i Hrvati. Prve puške na Luku donosimo Nino Sefić, Ćaba Čelebić, rahmetli Azer Husković, koji je poginuo na Luci i ja. Mnogi su nas tada ismijavali. Oružje smo dobili od SDA i nekih ljudi iz HVO-a. Još ranije bio sam kupio papovku. Srpske rezerviste mrzili smo iz dna duše i jedva smo čekali povod da se sukobimo s njima. Okupljali su se u kafani “Pretprazničko veče” gdje su pili, pjevali četničke pjesme i izazivali. Tu su maltretirali naše sugrađane. Negdje u martu 1992. godine, dok sam bio na straži na Lučkom mostu, dotrčao mi je jedan okrvavljen dječak plačući… Tada smo prvi put reagovali…

Samo dan prije eksplozije cisterne kod Sjevernog logora nas četverica: Elvedin Ajanić, Semir Balta, Cevra iz Mahale i ja, pušteni smo iz tog logora gdje smo bili kao zarobljenici. Zarobili su nas srpski rezervisti u hotelu na Buni gdje smo otišli da zajedno s mještanima Bune i Hrvatima pružimo otpor četnicima. Kako se stotinjak četnika od Gubavice približavalo Buni, tako se sve razbježalo. U hotelu ih je čekalo samo nas nekoliko. Planirao sam da ih upustimo unutra, zatim zarobimo i razoružamo. Međutim, Ajanić je izgubio strpljenje i ispalio je metak. Nismo htjeli ludo izgubiti glavu i predali smo se. Maltretirali su nas i na Buni i u Sjevernom logoru. Poslije određenih intervencija pušteni smo. Vidjelo se na televiziji kako smo bili maltretirani.”

Iz prve faze rata, kada su vođene borbe samo protiv četnika, Hujka je učestvovao u svim mostarskim bitkama. A najveća je bila ona 11. juna 1992. godine kada su mostarski borci „očistili“ Neretvu i istjerali četnike iz istočnog dijela grada. Pa, onda, tjerali do Podveležja. Hujka je u toj bici vodio svoje borce prema Južnom logoru koji je i oslobođen dva dana kasnije. Bilo je to vrijeme kada su se u Mostar slijevale rijeke izbjeglih Bošnjaka iz Istočne Hercegovine. Hujka se trudio da niko od njih ne ostane bez hrane i smještaja.

 

Sukobi sa HVO-om

A onda su izbili sukobi sa HVO-om. Devetog maja 1993. godine, kada je dosta komandanata i boraca IV korpusa palo u zarobljeništvo HVO-a, Midhat Hujdur Hujka i najveći dio njegove jedinice bio je na istočnoj strani. To je bio i dan kada je otpočela žestoka borba sa ekstremistima HVO-a. Bile su to borbe koje su trajale danonoćno. Sabijeni u istočnom dijelu Mostara i uskom prostoru oko njega, odsječeni sa svih strana četnicima i ekstremistima HVO-a, mostarski ratnici su neviđenom hrabrošću vodili sudbonosne bitke, posebno u Šantićevoj i na Bulevaru.

Uporedo, Hujka i njegovi saborci su nabavljali oružje i tajnim kanalima ga dopremali u Mostar. Nakon majske agresije HVO-a na Mostar i totalnog okruženja i blokade jedinica Armije BiH i stanovništva ovog dijela grada, komandant IV korpusa Arif Pašlić naređuje Miralemu Jugi, Šerifu Špagi i Draganu Malkoču da pripreme plan deblokade Mostara, odnosno oslobađanja Sjevernog logora i bjelopoljske kotline.

“Mostarske mostove su rušile jedinice JNA i HVO-a. Bila je to režija u kojoj smo mi trebali biti u Neretvi ili izmješteni negdje drugo. Mostar i sve niže od Bradine bilo je otpisano. Hujka i par sličnih su ti koji su povukli narod i napravili armiju u Mostaru koja je bila okosnica odbrane cjelovite Bosne i Hercegovine”, prisjetio se tih ratnih dana Mustafa Isović.

Priprema plana deblokade Mostara i priprema jedinica vršeni su u strogoj tajnosti. Posebna grupa izviđača svakodnevno je provjeravala obavještajne podatke. Bitka je planirana tako da je postojala rezervna varijanta-šta ako ne uspije? U toj bici života Hujka je komandovao jedinicama koje su imale zadatak da oslobode gradsko jezgro-kasarnu Sjeverni logor i poligon kasarne prema Sutini. Dragan Malkoč i Šerif Špago su se nalazili u sklopu komandne grupe koja je vodila akciju oslobađanja Vrapčića i bjelopoljske kotline.

Pašalić je izdao naredbu da bitka počne 30. juna 1993.godine u tri ujutro. Hujka je naredio da tri ispaljena „bosanska lonca“ budu signal za početak napada na Sjeverni logor. Za komandno mjesto Hujka je odabrao jednu zgradu, odmah na prvoj liniji-uz ogradu Sjevernog logora. Bilo je tačno tri sata ujutro, 30. juna 1993. godine.

Na Sjeverni logor ispaljena su tri „bosanska lonca“. Eksplodirao je samo jedan. Hujka je izdao naredbu da se krene u juriš. Brzo su jedinice kojim je komandovao Hujka oslobodile najveći dio Sjevernog logora. Ali, Komanda jedinice HVO u logoru još se držala, iako se nalazila u okruženju. Mrtvih i ranjenih bilo je na obje strane. Da bi i zgrada Komande HVO bila oslobođena, valjalo je angažovati i pojačanje. Hujka je tražio da hitno u logor stignu novi borci.

A, zatim, zajedno sa Esadom Humom, preskače ogradu i ulazi u logor kako bi na licu mjesta komandovao zauzimanjem komande HVO u logoru. Oko njih su odjekivale granate. Zalijegali su, pa se dizali i trčali preko čistine. Preskočili si jednu ogradu i nastavili da trče. Ali, Hujku je tada zauvijek zaustavila jedna granata, a Humo je teško ranjen. Njegovi borci ubrzo su oslobodili Sjeverni logor, a oslobođeno je i Bijelo Polje.

 

Ružan san

Hujka nije doživio onu ljepotu pobjede koju samo mogu doživjeti ratnici. Njegova smrt u zoru 30. juna 1993 godine pomutila je Mostarcima ljepotu pobjede u toj, za njih, bici života. Dva dana kasnije, Mithatu Hujduru Hujki je klanjana dženaza u mostarskom pozorištu, a ukopan je na Šehitlucima, gdje je također ukopan veliki broj njegovih saboraca.

Kao da je predosjetio pogibiju, Hujka je nekoliko dana prije toga rekao mostarskom muftiji Seidu Smajkiću da bi volio biti ukopan na Šehitlucima.

Dva dana pred pogibiju posjetio je suprugu Ramizu koja je bila s njihovim trima kćerkama u Blagaju. Bio je to posljednji put da je izljubio svoje kćerke. Noć prije pogibije njegova supruga Ramiza sanjala je ružan san.

“Sutradan na vratima u sumrak se pojavljuje Mitin saborac Fola; djeca skakuću. Pitam Folu: „Jesi li mi vidio Mitu?“ A on me zagrli”, prisjeća se supruga Ramiza trenutka kada je saznala za Hujkinu pogibiju.

Da borba nije bila uzaludna i da su Hujka i njegovi saborci iz 1. mostarske brigade, kasnije 41. slavne i 441. viteške, bili na pravoj strani historije, pokazalo se 9. maja 1995. godine kada je komandant brigade Semir Drljević Lovac u Parizu na obilježavanju Dana pobjede nad fašizmom nosio zastavu s ljiljanima pod kojom su se borili Hujka i drugi heroji.

NV / NAP

Na vrh