Skup u Beogradu: Velika očekivanja nisu urodila plodom

Srbija je nakratko bila centar svjetske diplomatije. Predstavnici članica OSCE-a došli su u Beograd kako bi razgovarali o pitanjima zbog kojih ta međunarodna organizacija i postoji, a na marginama sastanka desio se sastanak ruskog i turskog ministra vanjskih poslova, od kojeg, kako se čini, regija i svijet nisu mnogo dobili

13. Dec 2015. | 17:00 | Armin Sijamić
51066

51066.jpg

Srbija je svoje jednogodišnje predsjedavanje OSCE-om okončala sastankom u Beogradu. To predsjedavanje, prema mišljenju država članica, bilo je dobro i zadovoljavajuće, no ne može se reći da je bilo veoma uspješno, jer nijedan veliki problem kojim se ova organizacija bavi nije riješen.

Pritom, iluzorno je očekivati da će mala i slaba država kakva je Srbija uspjeti riješiti probleme geopolitičkih sila kakve su Sjedinjene Američke Države ili Rusija. Obje ove države su na različite načine imale glavne uloge na ovom skupu.

Kriza u Ukrajini, migrantska kriza, rat u Siriji, obaranje ruskog aviona Su-24 teme su koje su dominirale. U svim ovim problemima države su stajale na suprotnim pozicijama baš kao u doba hladnog rata kad je ova organizacija i formirana s ciljem bolje komunikacije Istoka i Zapada.

Tokom proteklih godina, posebno nakon kolapsa SSSR-a, sastanci OSCE-a su bili u drukčijem tonu. Sjedinjene Američke Države i Rusija nisu imale toliko suprotstavljene stavove, niti je Evropa bila u većem strahu i s većim problemima. Sve u svemu, argument više za one koji tvrde da je svijet danas ponovo u hladnom ratu.


Historija OSCE-a

Suočeni s ideološkom podjelom Evrope i direktnim dodirom na granicama članica NATO-saveza i neutralnih država s državama takozvanog “istočnog bloka”, odnosno državama Varšavskog pakta okupljenih oko SSSR-a, javila se potreba formiranja tijela koje će u teškim i napetim godinama hladnog rata raditi na saradnji, barem minimalnoj, spomenutih država.

Tako se od 30. jula do 1. augusta 1975. godine u Helsinkiju održala konferencija šefova država, od čega su 33 bile iz Evrope, te Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. Tema je bila sigurnost i saradnja na podijeljenom kontinentu. Tad je uspostavljena organizacija KESS (Konferencija za evropsku sigurnost i saradnju) koja je to ime zadržala sve do 1994. godine i sastanka u Budimpešti kad je usvojeno današnje ime OSCE (Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi).

Raspadom SSSR-a, Jugoslavije i Čehoslovačke, ova organizacija danas ima “57 ravnopravnih država koje uživaju jednak status, a odluke se donose konsenzusom”, stoji na zvaničnoj stranici organizacije. Drugim riječima, članice su sve države koje se nalaze između ruskog Vladivostoka i kanadskog Vancouvera.

Glavni zadatak ove organizacije tokom svih godina postojanja i djelovanja bio je pitanje sigurnosti Evrope, ekonomska, naučna i tehnička saradnja, zaštita okoliša, saradnja u humanitarnim pitanjima, saradnja u određenim segmentima sigurnosti i razoružanja, a sve to u skladu s međunarodnim pravom, međusobnim poštivanjem i nemiješanjem u poslove drugih država, zaštitom teritorijalnog integriteta država itd.

Preciznije rečeno, sva ova pitanja svrstana su u takozvane “tri korpe”, odnosno oblasti suvereniteta i teritorijalnog integriteta država, ljudskih prava i ekonomije. Do danas se OSCE bavio i mnogim drugim problemima, ovisno o godinama u kojima je postojao. Velik broj oblasti koje OSCE obuhvaća svojim radom osigurao je ovoj organizaciji značajno mjesto u mnogim aspektima života pojedinih evropskih država. Tako je u Bosni i Hercegovni prve poslijeratne izbore proveo upravo OSCE.

U godini kad ova organizacija obilježava četrdeset godina od svog formiranja, Srbiji je pripala čast predsjedavanja, a Beograd je drugi put bio domaćin ovakvog sastanka. Prvi je održan 1977. godine, za čije je održavanje sagrađen reprezentativni objekt “Sava centar” koji je građen munjevitom brzinom kako bi se ugostile svjetske zvanice. Važno je istaći da je prvim sastankom u Helsinkiju 1975. godine predsjedavao Josip Broz Tito.

Ovogodišnji sastanak održan je u beogradskoj dvorani “Arena”, koja nosi ime jedne banke. Možda upravo u mjestu održavanja ova dva samita leži i objašnjenje kakva je nekad bila država Jugoslavija, a kakva je danas država Srbija. Isto važi i za ostale države nastale na ruševinama Jugoslavije.


Različita očekivanja

Srbija je organizaciju ovog sastanka iskoristila kako bi ojačala svoje pozicije na međunarodnoj političkoj sceni. I dok su dobijali uvjeravanja od vođstva Evropske unije da je Srbija na pravom putu ka članstvu, srbijansko rukovodstvo nije oklijevalo da izrazi zahvalnost Rusiji na dosadašnjoj pomoći te da istakne da želi biti članica Evropske unije, a da to nužno ne znači da moraju biti neprijatelji Rusije.

Srbijanski premijer Aleksandar Vučić izrazio je spremnost svoje vlade da se aktivnije uključi u pitanje migrantske krize i to, kako je istakao, “više nego druge države u regionu”, stavljajući svoju državu u poziciju najmoćnije države regije koja je spremna uraditi više od svojih susjeda ako to međunarodne okolnosti zahtijevaju. Međutim, on je istakao da takav scenarij zavisi i od drugih, čime je poručio da njegova država želi podršku od Brisela, Washingtona, ali i Moskve, s ciljem da Srbija dobije različite privilegije.

Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić je izjavio da je OSCE dala dragocjen doprinos uspostavljanju dijaloga u Ukrajini, kreirajući mogućnosti za političko djelovanje. “Znamo koliko Međutim, ostaje gorka spoznaja da je sve ono što je OSCE u svom osnivanju smatrao temeljnim pogaženo je važan proces političkih pregovora ma koliko dugo se vodio, jer samo on vodi do trajnih i održivih rješenja. A sastoji se od malih ali konkretnih koraka od kojih je svaki značajan”, izjavio je Dačić i dodao da je ukrajinska kriza uvijek bila glavna tačka razgovora ministarske trojke koju sad, osim Srbije, čine Švicarska i Njemačka.

I dok su Vučić i Dačić više pažnje poklanjali vezama s Briselom, srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić, poznat po svojim proruskim stavovima, kao po dogovoru, više je bio okrenut ruskoj delegaciji koju je predvodio Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova.

Predsjednik Srbije je izjavio da “čovjek ima prijatelje širom svijeta, ali se najčešće sjeća majke, tako i Srbija, kad joj je najviše potrebna pomoć, sjeti se Ruske Federacije i ta pomoć tokom historije nije nedostajala i izostajala”, te je istakao da će Srbija u budućnosti razvijati još bolje političke i ekonomske veze s Rusijom. I na kraju, Nikolić je “zamolio” Lavrova da Rusija i Turska razgovaraju kako bi riješile problem nastao obaranjem ruskog bombardera Su-24.

Upravo je sastanak turske delegacije s ruskom trebao obilježiti ovaj sastanak i dati mu novu dimenziju. Nakon što se ruski predsjednik nije želio sastati s turskim predsjednikom u Parizu nekoliko dana ranije, nade su se polagale u ministarski duo Sergej Lavrov i Mevlüt Çavuşoğlu. Međutim, čini se da ni taj sastanak nije donio ništa novo, stoga pozicije Rusije i Turske ostaju iste.

Vladimir Putin i Recep Tayyip Erdoğan su danima ranije “pripremali teren” da ovaj sastanak njihovih ministara u Beogradu ne uspije, optužujući jedan drugog za veze s ISIL-om. Ruski predsjednik je istakao da ISIL naftu prodaje u Turskoj i to lično članovima Erdoğanove porodice, dok je Erdoğan uzvratio da lica s ruskim pasošima učestvuju u toj trgovini.

Stoga ni sastanak ministara vanjskih poslova nije mogao dati željeni rezultat. Nakon sastanka Lavrov je izjavio: “Turski ministar vanjskih poslova mi nije ništa novo rekao u vezi sa situacijom s avionom, samo je ponovio tvrdnje turskog predsjednika. Mi smo ponovili da je za nas to bilo zločinačko obaranje aviona”, prenijeli su mediji iz Srbije.

Lavrov se sastao i s američkim državnim sekretarom Johnom Kerryem, kojem je predao podatke o rušenju ruskog aviona i podatke o švercu nafte preko sirijsko-turske granice. Lavrov je potom izjavio nešto što predsjednici Vladimir Putin i Bashar el-Assad snažno priželjkuju. On je rekao da se Kerry “složio da je najvažnije zatvoriti sirijsko-tursku i iračko-tursku granicu.” Ostaje pitanje ko će je zatvoriti. Lavrov je predložio da to budu američka vojska i kurdske milicije kako bi se porazio ISIL.

Naravno da Ankara ne želi ni čuti da će Kurdi, koji su sad dodatno naoružani i s dodatnim ratnim vještinama, patrolirati turskom granicom zajedno s američkim vojnicima čime bi sebi pribavili određeni međunarodni legitimitet. Postoji i opcija široke međunarodne koalicije, ali za provođenje takvog plana treba više vremena. I na kraju bi ostalo isto pitanje: šta će biti s Kurdima koji se godinama bore protiv ekstremista?


Kriza se nastavlja

Međutim, da je ukrajinska kriza, migrantska kriza ili sirijska kriza daleko od rješenja, svima je jasno. Srbija, naravno, nije mogla uraditi više, kao što to ne mogu uraditi ni druge države Evrope, izuzev njih nekoliko. Međutim, ostaje gorka spoznaja da je sve ono što je OSCE u svom osnivanju smatrao temeljnim pogaženo.

Mnoge države se upliću u poslove drugih država, teritorijalni integritet slabijih država krši se na sve strane, Evropa je ponovo postala poprište vojnih sukoba i raspoređivanja snaga NATO-saveza i Rusije. Čak je i Turska, koja je članica NATO-saveza, oborila ruski avion. I demokratija je u krizi zbog prekrajanja volje građana širom Evrope, od Portugala do Grčke. Desničarske snage jačaju širom Evrope, čime nacionalne manjine i druge ugrožene društvene grupe dolaze na udar.

Ostaje pitanje, možda malo provokativno, hoće li se do sljedećeg sastanka država OSCE-a broj kriza i problema u Evropi i svijetu smanjiti ili će se povećati. Odnosno, koliko ovakve i slične organizacije, ako budu radile po ustaljenim obrascima, mogu ponuditi rješenja u svijetu koji se ubrzano mijenja, a događaji se redaju kao na pokretnoj traci.


Impresivne brojke

Sastanku u Beogradu prisustvovale su delagacije iz svih 57 država članica, te 11 delegacija država partnera s područja Mediterana i Azije. Beograd je ugostio oko 1.000 delegata zajedno sa šefovima diplomatija. Skup su pratile medijske ekipe iz cijelog svijeta, a više stotina akreditiranih novinara izvještavalo je s beogradskog skupa. Inače, spomenuti delegati su došli nekoliko dana ranije u Beograd kako bi pripremili sastanak i dokumente o kojima se govorilo na samom skupu. Nakon završetka skupa, članovi tih delegacija su ostali kako bi usaglasili zaključke te formulirali sve što je dogovoreno i to prenijeli na papir. Ministri vanjskih poslova država koje su učestvovale na skupu, osim Sergeja Lavrova, nakon prvog dana sastanka su napustili Beograd.

Na vrh