Srebrenički izbjeglički kamp koji se nikad nije zatvorio

24. Jul 2017. | 16:55 | NV
Srebrenica1

Stotinu kilometara od Srebrenice, 400 ženskih srodnika i preživjelih iz genocida 1995. godine još uvijek žive u oronulom privremenom kampu, gdje su pronašli sklonište, i ne usuđuju se vratiti kućama, piše BIRN, prenosi NAP.

Kad humanitarni radnici izađu iz vozila u izbjegličkom kampu u blizini Tuzle, djeca pojure k njima. “Dobar dan! Dobar dan!”, uzvikuju.

Socijalna radnica Sanja Marković ih posjećuje u ime neprofitne organizacije za pomoć “Snaga žene“. Ona tu djecu poznaje već dvije godine i govori im da dovedu svoje majke. Jedan dječak, naoružan plastičnom igračkom u obliku puške, trči prema jednoj od kuća s izblijedjelom fasadom pucajući na zamišljene neprijatelje oko sebe.

Dječije radosno raspoloženje je u potpunoj suprotnosti s pojavom majki, koje jedna po jedna pristižu do glavne zgrade kampa. Njihove izblijedjele majice i stare jakne vise preko žilavih ramena.

“Nemojte da vas zbune njihove sijede kose i bore na licima”, kaže Marković. “One su mlađe nego što možete i zamisliti. Kada sam prvi put došla ovdje, mislila sam da jedna 40-godišnja žena ima 60. Postoje mnogi zdravstveni problemi uzrokovani siromaštvom.”

U ovoj udaljenoj planinskoj regiji, na 20 kilometara od Tuzle, mogućnosti prevoza su ograničene, a žene u kampu Ježevac osjećaju se izolovane i zaboravljene.

“Građani Tuzle ne znaju da ovdje postoji kamp i nemaju pojma o životnim uslovima u njemu. Niko ovdje nikad ne dolazi”, kaže Marković.

Zemljana cesta vodi do skupine bijelih kuća, koje su izgradile Ujedinjene nacije (UN) kako bi pružile sklonište ženama i nekolicini muškaraca koji su preživjeli srebrenički genocid.

One su zamišljene kao privremeno mjesto stanovanja, ali i 22 godine kasnije, u ovakvim kampovima još uvijek živi 1.350 porodica, a među njima je 398 porodica iz Srebrenice.

“Oni su najslabiji, oni se ne mogu vratiti”, kaže Branka Antić-Štauber, direktorica “Snage žene“.

Njena organizacija je jedina koja još uvijek redovno posjećuje kamp Ježevac. Svake sedmice psiholozi, socijalni radnici, pravni savjetnici i doktori dolaze da ih pregledaju. “Mi radimo posao koji bi trebala raditi vlada”, kaže Antić-Štauber.

Organizacija “Snaga žene” se u velikoj mjeri oslanja na stranu pomoć. Holandska i njemačka vlada obezbijedile su sredstva za neke jednokratne projekte tokom proteklih deset godina, ali zbog potrebe za kontinuiranom pomoći, ova organizacija se takođe oslanja na dobrovoljce.

 

Skupljanje uglja

Prije 22 godine, tačnije 11. jula 1995., vojska bosanskih Srba je zauzela Srebrenicu, rodni grad ovih žena. One su razdvojene od muških članova svojih porodica i odvedene na sigurno, u Tuzlu.

Neke od njih su pobjegle i ranije, eskivirajući metke i granatiranje u šumama dok su se kretale prema Tuzli. Više od 8.000 muškaraca masakrirano je u narednim danima.

Po završetku rata u Bosni, Srebrenica je postala isključivo srpski grad, dok su njeni bivši stanovnici Bošnjaci ubijeni ili su izbjegli.

Bosanska vlada i međunarodna zajednica pokrenule su projekte velikih razmjera kako bi stimulisale povratak preživjelih u Srebrenicu, ali je napredak bio spor.

“Prve žene koje su se vratile 2002. godine bile su nevjerovatno hrabre”, kaže Antić-Štauber.

“Srebrenica je bila crna i siva, nije bilo neke perspektive. Te su žene živjele u ruševinama svojih starih kuća. Došle su s praznom nadom da će pronaći znakove života svojih sinova, čiji ostaci još nisu bili otkriveni.”

Organizacija “Snaga žene” pomogla je tim ženama i pokušala, zajedno s mnogim drugim nevladinim organizacijama i stranim vladinim programima, popraviti životne uslove u Srebrenici.

I kako su polako uspijevali u tome, rastao je i broj povratnika. Bilo je sve manje stanovnika u izbjegličkim kampovima, a između 2002. i 2010. nekih pet do šest hiljada ratom raseljenih Bošnjaka vratilo se u područja oko Srebrenice.

Danas su male kuće od 35 kvadrata u kampu Ježevac još uvijek naseljene grupama od po pet do 11 ljudi, ali se ove žene sjećaju vremena kada su živjele u grupama od preko 20 osoba.

“Neke žene nisu vodile računa o higijeni”,  kaže Fatima Mehmedović, jedna od stanovnica kampa.

Njena izrazito crna kosa je prekrivena sijedima, a ona izgleda kao da je u kasnim šezdesetim iako joj je 45 godina. Samo njen duboki jaki glas odaje njenu mladu dob.

Svakog mjeseca stanovnici kampa Ježevac dobijaju pakete pomoći s lijekovima i hranom, ali to ne pokriva njihove potrebe. Većina ih radi neformalno u rudniku uglja pored kampa.

Oni izlaze noću, dok kamioni transportuju ugalj, i kupe komadiće koji ispadaju iz prikolica. Od toga zarade oko deset eura po osobi svake noći.

“To je ilegalno i veoma nezdravo”, kaže socijalna radnica Sanja Marković, “ali oni moraju jesti i kupiti udžbenike.”

I dok bašte Srebrenice polako dobijaju staru boju a “Snaga žene” pomaže povratnicima da sade cvijeće, Ježevac je i dalje teško mjesto za život.

“Ovdje su izražene tenzije zbog zajedničkog života”, kaže još jedna stanovnica kampa, Džejna Hasić.

“Živimo previše blizu jedni drugima i nemamo šta da radimo, stalno viđaš iste ljude i svako je depresivan. Ima mnogo svađa.”

 

Nema povratka

Uprkos činjenici da se ove žene nikad nisu vratile u Srebrenicu, one i sada mnogo razmišljaju o svom rodnom gradu.

“Srebrenica od prije rata!”, uzvikuje stanovnica Ježevca Hasmeta Mehmedović prisjećajući se svoje dobrostojeće zemljoradničke porodice.

“Imali smo mnogo cvijeća, sjemena i povrća. Bilo je dovoljno novca, a život je bio dobar, ali ako se sad vratim, imam osjećaj kao da nikad nisam živjela. Grad mi izgleda čudan i ne znam ljude koji sada tamo žive. Svi moji stari prijatelji su otišli ili su mrtvi.”

Kuće u kampu, koje su zamišljene kao privremene, postale su stalan dom za ove žene. One to ne žele mijenjati za neizvjesnu i zastrašujuću perspektivu povratka u Srebrenicu.

Većina njih je posjetila mezare svojih najbližih u ogromnom memorijalnom kompleksu i mezarju u Potočarima pored Srebrenice, ali kažu da je povratak u sam grad za njih emotivno pretežak.

“Ne, nikada se neću vratiti”, kaže Mehmedović.

“Kako Srebrenica danas izgleda?”, pita jedna od žena, s tragom melanholije u očima.

Antić-Štauber vjeruje da se one žene koje se nisu vratile i umjesto toga  ostale u kampu “nisu izliječile od traume”.

Ali bez obzira na to, one će ubrzo morati iseliti iz kampa.

Vlada je objavila da će se Ježevac zatvoriti 2018. godine, a da će žene, koje još nisu u stanju da se vrate, biti preseljene u socijalni smještaj u Tuzli i njenoj okolini.

Kada je ta tema spomenuta ženama koje su se okupile u glavnoj zgradi kampa, sve su počele da viču.

“Kako ću onda živjeti?”, pita se jedna. “Ja ne želim biti sama!”, uzvikuje druga.

“Vlada za nas ništa ne čini”, tvrdi Hasić. “‘Snaga žene’ je jedina organizacija koja se brine o nama.”

Antić-Štauber kaže da je “Snaga žene” odlučna da nastavi s radom, iako su se, nakon 22 godine, subvencije i pomoć iz inostranstva smanjile, a postaje sve teže i teže plaćati uposlenike.

Socijalna radnica Sanja Marković već je napustila organizaciju.

“Smanjujemo plate na iznose od 350 do 500 eura mjesečno”, kaže ekonomistica uposlena u organizaciji “Snaga žene” čiji je posao da pronalazi tržište za cvijeće i poljoprivredne proizvode koje proizvode žene povratnice u Srebrenicu.

“Ako novac iz međunarodne zajednice potpuno nestane, nemam pojma šta da radimo. Mnogi od nas već djelimično rade na dobrovoljnoj osnovi.”

Žene u Ježevcu se nadaju da će TV ekipe nastaviti da dolaze u Srebrenicu svakog jula radi obilježavanja godišnjice stradanja, ali se takođe nadaju da će novinari na trenutak usmjeriti kamere u pravcu onih koji se nikad nisu vratili kući, a na čije nedaće mediji ne obraćaju pažnju.

“Svi su nas zaboravili”, kaže Fatima Mehmedović, objavio je BIRN, prenosi Patria.

Srebrenica3-1

NV / NAP

Na vrh