Srednja Evropa: Neposlušna Poljska stavlja Brisel pred neugodan ispit

Malo je država koji su toliko ispaštale u posljednjih stotinu godina, uglavnom samo zbog toga što su smještene na putu između dvije evropske sile. Raspadom SSSR-a i članstvom u Evropskoj uniji, ali i NATO-savezu, Poljska je ponovo dobila na važnosti iz više razloga. Dobri đak Brisela polahko se pretvara u suprotnost i to u trenucima kad je kriza Evropsku uniju zahvatila na više frontova

1. Feb 2016. | 20:00 | Armin Sijamić
53393-epa-2

53393-epa-2.jpg

Kad je aktuelni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, sad već davne 2007. godine, nakratko postao predsjednik srbijanskog parlamenta kao desna ruka haškog zatvorenika Vojislava Šešelja, međunarodni pritisak na njega da se povuče s te pozicije dostigao je neviđene razmjere. Ukratko rečeno, od Srbije su pojedine svjetske i evropske sile planirale napraviti evropsku Sjevernu Koreju. Nikolić je tad izjavio: “Bog je stvarao svijet šest dana, a ja sam ga uzdrmao za dva.”

Poljaci su ga također uspjeli uzdrmati; doduše, u njihovom slučaju samo Brisel, ali im je za to trebalo dva mjeseca. Izgleda da aktuelni poljski lideri nisu omraženi na Zapadu kao što je to tad bio Tomislav Nikolić i njegova Srpska radikalna stranka, iako su Poljaci donijeli mnogo više nevolja Briselu u ova dva mjeseca nego Nikolić u ta dva spomenuta dana u kojima je “uzdrmavao svijet.” Ali ako bismo razmislili malo dublje zbog čega je to tako, uočili bismo i dobre i loše strane koje članstvo u Evropskoj uniji donosi državi koja je smještena između Njemačke i Rusije.

To članstvo u Evropskoj uniji Poljskoj daje određenu važnost kakvu ne bi imala da nije članica ove unije, dok je istovremeno dovodi u poziciju da bespogovorno sluša direktive iz Brisela. U recentnim slučajevima, direktive su dolazile iz Berlina, a Brisel je bio samo zaobilazni put. U trenucima kad Varšava odluči da neće slušati takve direktive, nastanu problemi i za Poljsku i za Evropsku uniju, a kako je Poljska članica unije kao i druge države, onda se onaj spomenuti pritisak na Srbiju u slučaju Poljske ne može primijeniti.

Čini se da su Poljaci toga svjesni i da to žele iskoristiti u trenucima dok mnoge države Evropske unije traže različite ustupke. Dok Velika Britanija traži izuzeće od pojedinih normi Evropske unije, Grčka de facto ne želi braniti vanjske granice Evropske unije, Mađarska i Slovačka ne žele imigrante, Austrija, Njemačka, Francuska i neke druge države dijelom suspendiraju šengenske granice i propise, trenutno poljsko rukovodstvo traži oslobađanje od briselskih propisa kako bi Poljsku pretvorili u državu kakvu priželjkuju novoizabrane političke elite u toj zemlji. Dakle, političko vođstvo Poljske želi izvući korist iz novonastale situacije.


Uvjerljiva izborna pobjeda

Krajem oktobra prošle godine izbornu pobjedu odnijela je Partija zakona i pravde koju predvodi Jaroslaw Kaczynski. Jaroslaw Kaczynski je brat blizanac bivšeg poljskog predsjednika Leha Kaczynskog koji je poginuo u avionskoj nesreći 2010. godine na putu za Rusiju, gdje je namjeravao posjetiti Katynsku šumu u kojoj su tokom 1940. godine Staljinove sigurnosne službe pogubile više od deset hiljada poljskih vojnika i oficira. Masakr iz Katynske šume jedan je od razloga poljsko-ruskog antagonizma, ali u isto vrijeme i razlog da Poljaci ne vjeruju ni evropskim silama.

I sam Jaroslaw Kaczynski je bio visokorangirani političar u Poljskoj. Od jula 2006. godine i narednih 16 mjeseci proveo je na mjestu poljskog premijera. Danas on predvodi stranku koja je formirala novu vladu nakon što je na spomenutim izborima dobila podršku više od 37 posto birača, što je u konačnici bilo dovoljno da samostalno formiraju vladu u kojoj Jaroslaw Kaczynski ne zauzima nijednu poziciju. Ipak, svima je jasno, Kaczynski je trenutno najmoćniji političar u Poljskoj.

Partija zakona i pravde je katolička konzervativna stranka koja gaji snažne sumnje prema Evropskoj uniji, gotovo pa otvorenu mržnju prema Rusiji, i ne skriva svoje oduševljenje spram Sjedinjenih Američkih Država i članstva u NATO-savezu. Kako pretjerano ne vjeruju ni evropskim silama, a više nikad ne žele doći pod rusku čizmu, onda okretanje Sjedinjenim Američkim Državama nije iznenađenje. Zbog svega ovoga, ali i mnogo toga drugog, današnja Poljska predstavlja zanimljiv politički fenomen koji treba pomnije pratiti.

Stoga je teško i definirati šta u konačnici želi nova poljska vlada. Međutim, jedno je sigurno, radi se o ljudima koji znaju koristiti prednosti koje im trenutna pozicija dozvoljava. Još je davno naučeno da Sjedinjene Američke Države imaju prijatelje, bez obzira na tip vlasti u državi o kojoj se radi. Tako su zvaničnom Washingtonu prijatelji Velika Britanija, Kolumbija, Kuvajt, Gruzija, Gana ili notorna Saudijska Arabija. Poljskoj treba vojna zaštita od Rusije i Sjedinjene Američke Države su logičan izbor.

Malo prije spomenutih izbora Partija zakona i pravde imala je razloga za slavlje, jer je njihov kandidat Andzrej Duda u maju prošle godine pobijedio na predsjedničkim izborima. I dok je još u Varšavi bila stara vlada, Duda je jasno pokazao u kojem pravcu želi da njegova država ide. On je u jednom intervjuu istakao da želi da njegova Poljska postane “stvarno istočno krilo NATO-alijanse” tražeći od država članica da pošalju svoje vojnike u Poljsku kako bi bio ojačan front prema Rusiji.

Nekoliko mjeseci nakon toga novoizabrani poljski ministar odbrane Tomasz Szatkowski najavio je mogućnost pozivanja članica NATO-saveza da na teritorij Poljske razmjeste nuklearno oružje. Ovakav prijedlog obrazložen je strahom od Rusije.


Velike promjene

Promjene vlasti u Poljskoj u gotovo svim dosadašnjim smjenama režima u posljednjih tridesetak godina znače i temeljite promjene politika, ali i ljudi u različitim institucijama. Nakon masakra na ulicama Pariza, nova poljska vlada izjavila je da neće primati imigrante u Poljsku, mada se prethodna vlada složila da preuzme dio imigranata, direktno poručujući Njemačkoj da je to njen problem.

Osmogodišnja vladavina liberalne i proevropske vlade na neki način trebalo je da bude izbr Poljski problem se ogleda u konfrontaciji s ostatkom Evropske unije, ali i s Rusijom, što u konačnici znači da će se Poljska, na ovaj ili onaj način, opet naći između čekića i nakovnja isana, pa je novoformirana vlast zamjerila prethodnoj pretjeranu sekularizaciji i vesternizaciju Poljske, što se posebno odnosi na kulturu. To je bilo obrazloženje da se obračunaju s naslijeđem u medijima, sigurnosnim službama i, što najviše zabrinjava Brisel, Ustavnim sudom. Tako će od sada direktore javnih medijskih servisa imenovati poljski ministar finansija kako bi Poljaci dobili novi program koji će biti u skladu sa svjetonazorom vlade, odnosno birača koji su ih doveli na tu poziciju.

Zatim, nova poljska vlada je poništila odluku prethodne vlade, koja je donesena malo prije izbora, s kojom je imenovano pet sudija Ustavnog suda, od čega dva nezakonito (naravno, kako bi se osigurali interesi vlade na odlasku) i imenovalo pet drugih sudija koji će raditi u interesu novooformljene vlade. Dakle, pokušaj prethodne vlade da u Ustavni sud postavi dvojicu “svojih” sudija završen je postavljenjem pet sudija koji su “bliski” novoj vladi.

Nova vlada je otišla i korak dalje pa je promijenila i način glasanja unutar Suda. Do tog trenutka bila je potrebna prosta većina za neku odluku, a od sada odluku može donijeti jedino dvotrećinska većina sudija uz prisustvo najmanje 13 od ukupno 15 sudija. Drugim riječima, dovoljno je da jedan od sudija iz starog saziva ne dođe na sjednicu, ili ne glasa, pa da pet novih sudija blokiraju Ustavni sud da djeluje i ocjenjuje zakone koje će u budućnosti donositi nacionalni parlament u kojem Partija zakona i pravde ima apsolutnu većinu.

I dok je Brisel prijetio sankcijama i razmišljao o modalitetima na koji način da se kazni neposlušna Poljska, iz Mađarske je stigla izjava da oni neće glasati za bilo kakvo kažnjavanje Poljske. Kako ne bi dalje podijelili Evropsku uniju, predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Junker je odbacio sve spekulacije o kažnjavanju Poljske. Odluka Mađarske nije mnogo iznenadila Evropu iz dva razloga. Prvo, obje države unutar Višegradske grupe imaju dobru i kvalitetnu saradnju, i drugo, Jaroslaw Kaczynski je veliki fan politike mađarskog premijera Victora Orbana za kojeg je Kaczynski svojevremeno rekao da mu je jedan od političkih uzora.


Zabrinutost Njemačke i EU

Ovakvo ponašanje Poljske posebno je zabrinulo Njemačku prema kojoj novoizabrano poljsko rukovodstvo ne gaji ni najmanje simpatije. Štaviše, na gotovo svaku njemačku primjedbu poljski zvaničnici su Njemačkoj spočitali njenu nacističku prošlost zbog koje oni, smatraju Poljaci, nemaju pravo da Poljskoj drže nikakva predavanja. Toliko pretjerivanje još nije zabilježeno unutar Evropske unije. Međutim, cilj je jasan: Njemačku kao vodeću državu Evropske unije želi se što više distancirati od Poljske. Ostatak Evropske unije teško da se može baviti poljskim pristupom Evropskoj uniji.

Sve to nas dovodi do ključnog problema koji ima Poljska, a, sukladno tome, i Evropska unija koju Poljska ne misli napustiti, već od iste te unije želi uzimati samo ono što njoj odgovara. Poljski problem se ogleda u konfrontaciji s ostatkom Evropske unije, ali i s Rusijom, što u konačnici znači da će se Poljska, na ovaj ili onaj način, opet naći između čekića i nakovnja. Poziv Washingtonu da još više bude prisutan u Poljskoj, posebno sa svojim vojnim i nuklearnim kapacitetima, doveo je Poljsku na vrh liste ruskih meta ako do sukoba dođe. Svima je jasno da Rusija neće biti država koja će prva napasti NATO-savez, pa stoga čudi ova kratkovidna i konfrontacijska politika Poljske s Rusijom.

Također, konfrontacija sa susjednom Njemačkom, ekonomskom velesilom, Poljacima ostavlja malo prostora za pobjedu. Zbog svega toga čini se da pobjeda na izborima i opstanak na vlasti određene vlade ne znači i dugoročnu pobjedu države u cjelini. Međutim, ako su sami Poljaci odlučili tako na izborima, Evropi i svijetu ostaje da posmatraju daljnji tok događaja, a jedini koji imaju određenu kontrolu nad Poljskom su Sjedinjene Američke Države, koje vjerovatno imaju svoje planove za tu državu, pa će, naprimjer, preko Poljske moći vršiti pritisak na Evropsku uniju, Njemačku, Rusiju i centralnu Evropu, što je u velikoj mjeri problem Evropske unije.

I tako politički plan jedne države postane neočekivani poklon za neku veliku silu. Da iz Washingtona misle ozbiljno, govori nedavna izjava generalnog sekretara NATO-saveza Jensa Stoltenberga koji je ostavio otvorenu mogućnost da bi moglo biti u Poljskoj “više NATO-saveza nego ikad prije”, odazivajući se na apel poljskih vlasti.


Višegradska grupa

53393-epa.jpg

Višegradska grupa nastala je i s ciljem lakšeg pristupanja Poljske, Češke, Mađarske i Slovačke Evropskoj uniji. Kako su već godinama sve četiri države članice Evropske unije, i sama priroda Višegradske grupe je promijenjena. U posljednjim godinama ove države šire saradnju na mnoge segmente državne politike. Recentna kriza s imigrantima upravo to i pokazuje, pa se ove četiri države uglavnom drže zajedno čineći jedan blok država koje u Briselu nastupa sinhronizirano. Zbog jačanja Poljske u ekonomskom smislu i njenih gotovo četrdeset miliona stanovnika, te zbog modernizacije prilično velike armije, unutar Višegradske grupe posljednjih godina postoji prešutni konsenzus da je Poljska neformalni lider ovog bloka država. Koliko i kako će nove vlasti u Poljskoj koristiti, ostaje da se vidi. Međutim, na određeni način Poljska će novom politikom Sjedinjene Američke Države snažno uvući u političke i ekonomske tokove Srednje Evrope.

Na vrh