Sukob kapitala i demokratije: Robovlasništvo se vraća na mala vrata

U zajedničkoj izjavi za njemački “Bild”, njemačka kancelarka Angela Merkel i američki predsjednik Barack Obama kazali su da se zalažu za postizanje sporazuma o slobodnoj trgovini, koji bi poboljšao ekonomski rast s obje strane Atlantika. Ovu su izjavu Merkel i Obama dali uoči trgovinskog sajma u Hannoveru na kojem su se sastali i razgovarali o Transatlantskom sporazumu o investicijskom partnerstvu (TTIP)

4. May 2016. | 07:09 | Kenan Kaloper
TTIP demonstracija, foto EPA

Transatlantski sporazum o investicijskom partnerstvu (TTIP) je sporazum koji polahko dobija medijsku pažnju, iako se već duže vremena stidljivo i u tajnosti održavaju sastanci između najviših evropskih i američkih zvaničnika. Reklo bi se da u sporazumu koji će približiti dva kontinenta nema ništa sporno i da će od ovakvog sporazuma svi profitirati. No, kad se zagrebe ispod površine, dobijaju se rezultati koji su pomalo šokantni.

Šta zapravo želi TTIP?

Ukratko, Transatlantski sporazum o investicijskom partnerstvu treba omogućiti nesmetanu trgovinu između Evrope i Sjedinjenih Američkih Država, koja je danas svakako veoma obimna, ali ima i značajna ograničenja zahvaljujući zakonskim procedurama i politikama određenih država. Ovaj bi sporazum, kako kažu Merkel i Obama, trebao potaći uspavane ekonomije s obje strane i dovesti do gotovo trenutnog povećanja zaposlenosti i otvaranja brojnih novih šansi za pokretanje start-up biznisa.

Lijepo su Obama i Merkel predstavili javnosti sve ono što bi se trebalo ostvariti, no nisu rekli na koji način to planiraju uraditi. A, zapravo, napravi li se ozbiljnija analiza, moguć je samo jedan način.

Prije svega, da bi se lakše razumjele aktuelne pozicije SAD-a i Evropske unije, treba posmatrati geografski položaj i historijski kontekst dva kontinenta koja predvode ove dvije velesile. Evropa se ne zove bez razloga starim kontinentom u čijim je temeljima duboko učahurena tradicija. Ma koliko ona nekad sputavala brz razvoj Evrope (uostalom Amerika je upravo iz tog razloga bila zemlja snova i moglo se raditi gotovo sve), tradicija i, u određenoj mjeri, konzervativnost, omogućila je Evropljanima prilično lagodniji život nego Amerikancima tokom najvećeg dijela njihove historije. No, ono što je veoma značajno jeste činjenica da je ta tradicija, koja je u Evropi postojala oduvijek, štitila dugogodišnje proizvođače zdrave hrane, stare zanatlije ili antička zanimanja. Potpisom TTIP-a sve bi to ostalo postrani jer bi se morala vršiti potpuna zakonska deregulacija.

Ako spomenemo podatak da u Evropi trenutno postoje 1.002 supstance čije je korištenje zabranjeno u kozmetičkim preparatima, a u Sjedinjenim Američkim Državama tek 12, onda je logično pitanje otkud toliki disparitet u brojkama? Odgovor je jednostavan. U Evropi je svaka supstanca zabranjena dok se ne dokaže da je sigurna, u SAD-u se supstanca može koristiti dok se u praksi ne potvrdi da je štetna.

Ovaj banalan i ne nužno opasan primjer tek je dio šire slike. Sjedinjenim Američkim Državama dominiraju ogromne multinacionalne kompanije koje na dereguliranom tržištu postižu najbolje rezultate.

Ko će najviše profitirati?

Evropske kompanije moraju ispuniti mnogo više zahtjeva kako bi mogle proizvoditi, a jednom kad dođu u poziciju da proizvode, njihovi proizvodi, zbog činjenice da zadovoljavaju zahtjeve evropskog tržišta, već zadovoljavaju i zahtjeve američkog. No, ako dođe do Transatlantskog sporazuma, američko se tržište neće prilagođavati uvođenjem dodatnih regulacija, već će evropsko tržište morati popustiti. U utrci s kompanijama koje za cilj imaju profit a interese potrošača stavljaju tek na sporedno mjesto u kreiranju svojih poslovnih portfelja, evropska tržišta nemaju šansu.

Već je jasno šta će biti cilj svjetskim kompanijama. Prvenstveno bi moglo doći do udara na evropski sistem zdravstvene zaštite koji je okrenut isključivo građanima. Američki sistem zdravstva je zasnovan na profitu i nijedna reforma zdravstva u posljednje vrijeme nije istinski išla u korist građanima, bez da su oni morali cijenu platiti negdje drugo.

Naravno, neće samo zdravstvo biti na meti. Striktna evropska regulativa glede uvoza genetski modificirane hrane uskoro bi mogla biti promijenjena. Stidljivo se već čuju glasovi koji tvrde da genetski modificirana hrana nije toliko loša za zdravlje, mada sve studije provedene od neovisnih naučnih institucija pokazuju katastrofalan dugoročni učinak takve hrane na zdravlje.

Bankarske regulacije, privatnost i radna mjesta će također biti ugroženi kad je riječ o evropskom kontinentu, jer su za borbu na dereguliranom tržištu Evropljani jednostavno nespremni. No, demokratija je preživjela brojne ratove i brojne nedaće koje su joj donijeli ljudi unaprijed označeni zlim, a sad se suočava s ogromnim izazovom te prvi put dolazi u sukob s kapitalom.

Posredstvom Investor-State Dispute Settlements (ISDS), jedno od pitanja kojima se bavi TTIP, kompanije će moći tužiti državu zahvaljujući tome što zbog državne regulative nisu ostvarile profit. Ko zna, možda ćemo za deset godina svi jesti genetski modificiranu hranu jer će nam to zakonom biti propisano, a zakon će biti propisan od onih koji budu vodili svjetske gigante. Tražili smo, uživajmo.

Na vrh