Svi američki promašaji: Eh, da je diplomatije bilo…

Ulazak vojske jedne zemlje na teritorij druge zemlje bez dopuštenja politički je skandal i veoma ozbiljna stvar. No, to nije slučaj s nadmoćnijim i bogatijim zemljama kakve su Sjedinjene Američke Države koje svako malo šalju svoje trupe u druge zemlje nalazeći pritom razloge od kojih neki zaista imaju opravdanje (intervencija u Bosni i Hercegovini), a neki bivaju samo izgovorom za napad (nuklearno oružje u Iraku)

21. Aug 2014. | 10:00 | Elmedin Bišić
26899

26899.jpg

Sjedinjene Američke Države u prošlosti su mnogo manje oklijevale poslati trupe u druge zemlje. Danas, s većom medijskom prismotrom i angažmanom građanske riječi, ni ovako velik igrač na političkoj pozornici lahko se ne odlučuje na intervencije. SAD je intervenirala u svim dijelovima svijeta, od Francuske iz 1798. kad je vođen nikad proglašen rat protiv ove zemlje, Libije iz 1801. godine kad je vođen rat protiv Tripolija, pa do posljednje u nizu intervencija koja se također desila u Libiji 2011. godine.

Intervenirala je Amerika i u drugim državama kakve su Meksiko (1836), Peru (1835), Kanada (1837), Japan (1845. i poslije), Urugvaj (1855), Vijetnam (1960), Iran (1987), pa sve do novijih intervencija kakve su one u Bosni i Hercegovini, Iraku i Libiji. Neke od intervencija bile su manjeg obima, ubrajajući tu iskrcavanje američkih vojnika na tlo neke zemlje, obaranje aviona neprijateljskih zemalja i sl. Ostale su bile ili uplitanja u već vođene ratove, ili klasični napad na zemlje bez odobrenja šire svjetske javnosti.


Čime pravdati intervenciju

Osim pitanja kad intervenirati, ključno je pitanje zašto to raditi, odnosno kako pred građanima opravdati vojnu intervenciju u nekoj zemlji. Činjenica da svijet nema “supersvjetsku” vladu koja bi odlučivala o ovakvim pitanjima pojednostavila je pojedinim državama put ka intervenciji. Do završetka hladnog rata, glavni izgovor za intervenciju SAD-a mogao je biti nacionalni interes zemlje u kojoj se intervencija vrši, ili neki vid samozaštite od eventualnih napada na ovu zemlju ili na zemlje s kojima usko sarađuje. No, kraj hladnog rata donio je novu, demokratski orijentiranu modernu politiku u kojoj su razlozi kojima su intervencije nekad pravdane postali isuviše prosti i teško upotrebljivi. Svjetska politika mogla je čuti dva nova, smisaono mnogo bolja izgovora za intervenciju.

To su bili demokratija i intervencija iz humanitarnih razloga. Ovo drugo se na nekoliko primjera pokazalo pozitivnim, ali je često na udaru javnosti i okarakterizirano kao “zakašnjela reakcija”. Kao primjer ovoj tvrdnji može poslužiti intervencija u Ruandi koja je, po mnogima, došla prekasno. Intervencija u Ruandi usaglašena je tek nakon što je blizu milion pripadnika naroda Tutsi stravično pobijeno. Moglo se, upozoravali su analitičari i tad i danas, reagirati ranije i spriječiti pokolj u ovolikom omjeru. No, demokratija kao razlog za intervenciju može biti dvojako tumačena. U jednom kontekstu to može biti zbacivanja s vlasti diktatora i uspostavljanje demokratije, a u drugom zbacivanja već dekomratski birane vlade. Kao dobra ilustracija prvospomenutog može poslužiti Irak, zemlja u kojoj je intervenirano na osnovu neutemeljenih pretpostavki i bez jasnog i konkretnog dokaza. Ipak, cilj svrgavanja Saddama Husseina je ispunjen, a instalirana je nova, demokratska vlada (demokratska samo formalno, jer je Al-Malikijeva vlada sve samo ne demokratska).


Odluka mora biti brza i besmislena

Bliski istok gori. Gotovo sve tamošnje zemlje koje su nekad imale dugogodišnje autokrativne vladare danas su ili u ratu, ili su tek izašle iz rata, ili su, uz podršku najprije SAD-a, a onda i drugih velikih svjetskih igrača, još mirne (takvih je malo). Posljednjih godina intervenirano je samo u Libiji, nedavno u Iraku, a sama intervencija je mnogo manjih razmjera od rata iz 2003. godine. Primjer Iraka treba kontekstualizirati pitanjem koliko će zaista štete nanijeti intervencija i hoće li ona donijeti ikakav napredak u odnosu na razvoj situacije u zemlji prije intervencije. To, nažalost, ne možemo generalizirati s obzirom na činjenicu da su sukobi ponekad toliko komplicirani i nedokučivi da je u najmanju ruku teško ustvrditi gdje intervenirati i na koga “udariti”. Sirija, zemlja u kojoj rat bjesni od 2011. godine, dokaz je da i unatoč evidentnoj humanitarnoj krizi ogromnih razmjera nije moguće tek tako intervenirati. Samo u Liban prebjeglo je više od milion izbjeglica, a procjenjuje se da je do danas stradalo više od 170.000 ljudi. No, pri samoj pomisli na intervenciju, mora se voditi računa o dvije stvari: gdje se to jasno treba intervenirati, a gdje to nije moguće ustvrditi. Šta, naprimjer, činiti u Egiptu? Nakon svrgavanja Mubaraka, koje je pozdravila šira politička javnost, demokratskim putem izabran je Muhamed Mursi, kojeg je u državnom udaru s vlasti zbacio general Fattah al-Sisi. Političko je pitanje treba li pustiti zbačenog predsjednika Mursija da i dalje dane provodi u zatvoru, a pustiti potencijalno opasnog autokratu Sisija da gospodari zemljom. Rat u susjedstvu, u Gazi, ali i ostali nemiri širom Bliskog istoka skrenuli su pažnju s egipatskog prevrata, a Mursi je uskoro postao tek rijetko spomenuti, više bivši a ne zbačeni, predsjednik Egipta.


Intervencija OK, ali ko će riješiti problem

Distinkcija između rješavanja problema i intervencije mora biti napravljena. To što će, naprimjer, vojska SAD-a ući u Irak i riješiti se ekstremista Islamske države ne znači da su riješili problem Iraka i vala ekstremizma koji tu zemlju pogađa. Intervencija u Bosni i Hercegovini pokazala se dobrom u zaustavljanju krvoprolića, ali ne i u rješavanju cjelokupne situacije. Ova zemlja je danas, nakon intervencije, postala talac sebi, tlo na kojem etničko biva važnije od ljudskog. I Afganistan je primjer da je intervencija SAD-a, odnosno način na koji je izvršena, bila greška, te da se moralo postupati mudrije. Istina, talibani su zbačeni s vlasti, ali šta to zaista znači Afganistanu? Hamid Karzai, odlazeći predsjednik, i sam je priznao da je nakon toliko godina zemlja u rasulu te da će biti veoma teško bilo kome osigurati mir. Talibani su istjerani iz vlasti, ali ne i iz glava onih koji ih podržavaju i koji se za njih bore. Njihove ideje žive i vjerovatno će još dugo živjeti u toj zemlji.

Dalje, šta je uslijedilo nakon većine američkih intervencija? Glad, ekonomske krize u tim zemljama, nagli porast siromaštva i porast pupularnosti devijantnih društvenih ideja.Vjerovatno se američkim, ali i drugim svjetskim liderima, lakše bilo nositi s teretom Sadama Huseina negoli s novom Islamskom državom, tvorevinom koja s islamom dijeli jedino ime i ništa više. No, ko je mogao pretpostaviti da će nakon Sadama na scenu doći Ebu Bekr al-Bagdadi, mnogo krvoločniji od krvoločnog Sadama. Rješavanje jednog problema da bi se otvorio put drugom, većem problemu dokaz je besmislenosti pojedinih vojnih akcija u drugim zemljama. SAD i Geoge W. Bush to najbolje znaju. I, dakako, uz sve probleme koji dolaze s intervencijom, smrti američkih vojnika i ogroman novac koji se troši na ove operacije još više guše intervencije. Samo u Vijetnamu stradalo je 58.000 američkih vojnika, a ranjeno ih je više od 150.000 hiljada. O samoubistvima, o kojima je Novo vrijeme već pisalo, da i ne govorimo. Zapanjujući je podatak da više američkih veterana strada od svoje ruke nego li američkih vojnika od neprijateljskih snaga.


Vrući krompir Bliskog istoka

Otežavajuć politički momenat su kontrarevolucije revolucijama. Arapsko proljeće i revolucija u Ukrajini jasni su indikatori toga. No, mnogo intenzivniji sukobi u arapskom svijetu potisnuli su Ukrajinu u drugi plan. Nekad bez oklijevanja, američke bi vlasti na Bliskom istoku bile već u doba buđenja krize, dok pravi sukobi još nisu ni počeli. Danas, ista zemlja, s malo drukčijim interesima i promijenjenom sviješću građana, teško se usuđuje dirati u vrući krompir ovog dijela planete. Sirija, Irak, Egipat, Palestina i Libija trenutno su im najveći izazovi, a nije mnogo bolje ni u Libanu, Jemenu i još ponekim zemljama u kojima je sistem stabilan samo do prvih manjih demonstracija. Ništa privatno, samo poslovno, dalo bi se zaključiti. I, zaista, Amerika s ovim zemljama odavno nema ništa ni privatno ni prijateljski. Sve je poslovno kontekstualizirano, što je SAD i zemlje Bliskog istoga dovelo do pozicije “nikad bliže, a nikada dalje”. Dakle, stalni i stvarni poslovni interes postoji, ali prijateljski i međudržavni ne.

Nereagiranje američkih vlasti može značiti i poučenost greškama iz prošlosti. Naprimjer, da li bi Islamska država uistinu postojala da nije bilo američke invazije na Irak? Frakcionaštvo bi sigurno postojalo, ekstremizam također, ali se to vrlo vjerovatno ne bi manifestiralo na način i u omjeru u kojem se danas manifestira. No, to nije razlog da se SAD potpuno izolira od svih dešavanja. No, uz sav utjecaj koji ima posredstvom svojih diplomatskih kanala može igrati značajnu ulogu u postizanju dogovora (ako to želi). Dobre diplomate znat će predvidjeti politička kretanja u zemlji i tako zaustaviti val sukoba i podjela. U Ukrajini i na Bliskom istoku to nije bio slučaj. Šta uistinu vrijedi to što SAD zahtijeva od Rusije da “vrati” Krim Ukrajini? Ništa. Ni ekonomske sankcije neće olahko mijenjati ruske stavove, a vrlo je moguće da Rusija doživi iranski scenarij te da i pod sankcijama ostvari određen ekonomski napredak. Ili, šta je promijenilo američko negodovanje zbog Assadove vlasti u Siriji? Ponovno ništa.


Diplomatska gol-razlika

Da zaključimo: veliki svjetski igrači neminovno će i dalje biti u stanju spriječiti krize i sukobe. Pitanje je volje i spremnosti da se uključe u rane faze njihova rješavanja. Najgori mogući scenarij jeste pustiti da kriza traje kako traje; naprimjer, nasilje nad muslimanima u Mijanmaru, agresija na Gazu, rat u Siriji, Iraku, nemiri u Libanu, divljanje ekstremista u Jemenu, kriza u Ukrajini… Status quo, koji trenutno dominira svjetskom politikom, kriza je po sebi. Diplomati bi morali unaprijed sagledavati stvari, da se ukrajinski scenarij ne ponovi još negdje. Ko će, da lokaliziramo primjer, zaustaviti mračne sile manjeg bh. entiteta ako krene u secesiju? Osude i izjave tad ne pomažu. Ovo je vrijeme u kojem bi diplomatija, posebno ona američka, trebala odigrati ključne poteze i postaviti ključne figure na ključne pozicije, osiguravajući tako kontinuitet Bosni i Hercegovini. Nažalost, ova zemlja nije jedini primjer diplomatskog nerazumijevanja problema. Mnogo je zemalja koje je trebalo dovesti u red na vrijeme, a sad je za njih kasno. Bilo kako bilo, politički rizici su neminovnost. Žele li zadržati primat u svijetu, Sjedinjene Američke Države morat će odlučnije diplomatski “napasti” politički i vojno užarena područja. Uostalom, diplomatija košta mnogo manje života i novca od vojske.

Na vrh