Fontana>>

Svima se sviđa ista stvar, sviđalo vam se to ili ne

Zašto nam je ukus takav kakav jest? Zašto nas privlače ili odbijaju određeni stilovi? Može li “Krvavo crveno ogledalo” Gerharda Richtera parirati “Mona Lisi”? U svojoj filozofiji estetike Immanuel Kant kaže da ne postoji nikakav standard za dobar ukus, nego jednostavno govorimo o ukusu većine ili neke društvene grupe. No, ima i onih koji smatraju da nam je ukus skriven u genima

1. May 2016. | 17:01 | Yigit Alarcin, Prevela Mubina Muftić
57315_ask_com

Kao dijete sam volio zagonetke. Neke od njih su bile sasvim jednostavne, ali ipak nisam bio u stanju na njih u potpunosti odgovoriti. Jedno od tih pitanja bilo je: “Kako vidimo boje? Vidim li ja zaista boje kao i svi drugi ljudi? Šta ako ja mislim da je crvena jakna zelena, a zelena crvena?” Jedina je razlika u tome što bi sve ono što ljudi zovu zelenim meni bilo crveno, iako bih govorio da je zeleno i obrnuto. Nije strašno ako je to jedina naopaka stvar u mom životu. Ali to je za mene i dalje bilo otvoreno pitanje na koje sam tražio odgovor.

Analogija subjektivnosti u ukusu

Nakon što shvatite ove činjenice o sebi i svom životu, onda zaista zvuči skandalozno kad ljudi misle da su napravili dobro umjetničko djelo ili da imaju dobar ukus u umjetnosti. Je li moguće da svi ljudi imaju isti ukus, ali da im je percepcija drukčija, što bi bilo suprotno od ideje da su svi ljudi na istom nivou glede percepcije, ali da imaju različite ukuse?

Većina ljudi smatra da je ukus nešto subjektivno, to jest, da svako ima svoj ukus i da tu priča završava. Ali to nije kraj priče o ukusu. Ne postoji dobar ili loš ukus. Neke se stvari sviđaju svima, a neke ne, ali niko ne može reći da je njegov ukus bolji od nečijeg drugog. Svi smo mi u iskušenju da prihvatimo neupitan karakter ukusa kao istinu jer se gotovo svi u tome slažu. Iako se mišljenje većine često smatra prihvatljivim načinom utvrđivanja istine, postoji više od jednog primjera koji pokazuje da to zapravo nije tačno. Jedan od tih primjera je i ovaj tekst.

Ako ste dio većine koja smatra da ne postoji dobar ili loš ukus, onda se morate pomiriti s tim da ne postoji dobra umjetnost. Mogu zamisliti da bi najmanje pedeset ljudi diglo ruku da opovrgne moju tvrdnju da je ovaj članak govor ili prezentacija tipa: “To nije tačno; šta je s Mona Lisom, s ovim, s onim?” Ali onda onaj kome se ne sviđa Mona Lisa ima lošiji ukus od vas, to jest, svako kome se sviđa možda ima bolji ukus. Prema tome, dolazimo do zaključka da ako ne postoji dobar ukus, onda ne postoji ni dobra umjetnost. Ako se i dalje vodimo ovim argumentom, onda ne postoji dobar umjetnik.

Strop Aja Sofije i prazno platno

Ako, naprimjer, slikate ili pišete, šta bi vas vodilo u tom procesu? Neizbježan odgovor na to pitanje je “ukus”, jer svaki potez kistom, odnosno svaki red koji dodate na papir je odluka do koje ste došli zahvaljujući svom ukusu. Svaki potez je posljedica svjesne ili nesvjesne misli koja će učiniti vaš rad boljim. Ali ako smatrate da ne postoji koncept boljeg u umjetnosti, onda ne biste trebali povlačiti nikakve poteze. Ne samo to, nego bi i prazno platno bilo jednostavno dobro kao i strop Aja Sofije. Nadalje, štedeći time mnogo vremena i energije, čak i prazno slikarsko platno je bolje od onog na šta je utrošeno toliko vremena i energije tokom oslikavanja Aja Sofije.

Najvjerovatnije sad mislite da je autor ovih redova potpuno prolupao! I možda mislite da je vrijeme da prestanete čitati ovaj članak. Ali dajte mi još koju sekundu vašeg vremena!

Smatram da sam pronašao rješenje za ovu nebulozu. Da je Da Vinci bio na mjestu Robinsona Crusoea, on bi ipak nacrtao Mona Lisu na tom otoku, ali bi svakako bio sretniji ako hiljade ljudi dođe svaki dan da vidi njegovu sliku. Stoga, kad je riječ o umjetnosti, govorimo o nečemu što prevazilazi ukus – umjetnost treba ljude koji će je cijeniti. Mogli bismo reći da umjetnik uživa u svom radu iz dva razloga: prije svega jer voli to što radi, a onda i zato što ima publiku koja voli to što on radi.

No, prije svega je potrebna pažnja i interes. Ljudi moraju obratiti pažnju ili razviti interes prije nego budu razumjeli ili uopće mislili o nečemu. Tek nakon toga primjećuju da je nešto lijepo, a poslije to i cijene.

Alegorija univerzalne estetike

Pažnja i interes su široki pojmovi. Postoji toliko toga različitog što me privlači i interesira a da toga često nisam ni svjestan. Ponekad je rima pjesme tako umirujuća i ugodna da čak i ne znam, kad je prvi put pročitam, da sam se zaljubio u nju. To shvatim tek kad naučim cijelu pjesmu napamet i nakon što je ponovim naglas nekoliko puta a da nisam ni uložio mnogo truda da je zapamtim. To je kao da odjednom čujem neprekidan, smirujuć šum lišća nekog visokog stabla na vjetru. Zaspati uz zvuk vjetra u granama veliko je zadovoljstvo. U tom trenutku mi se krevet čini poput prijestolja.

Da je Da Vinci bio na mjestu Robinsona Crusoea, on bi ipak nacrtao Mona Lisu na tom otoku, ali bi svakako bio sretniji ako hiljade ljudi dođe svaki dan da vidi njegovu sliku. Stoga, kad je riječ o umjetnosti, govorimo o nečemu što prevazilazi ukus – umjetnost treba ljude koji će je cijeniti. Mogli bismo reći da umjetnik uživa u svom radu iz dva razloga: prije svega jer voli to što radi, a onda i zato što ima publiku koja voli to što on radi

Nakon što otkrijem tu umirujuću melodiju, posjetim je s vremena na vrijeme, kad sam mnogo umoran i kad mi treba odmor. A onda, prilikom jedne od tih posjeta i prije nego utonem u san, vidim zraku drukčije boje, koju dotad nisam primijetio, kako se probija kroz listove na granama. To je nezamjenjiv dodir. Mora da se pjesnik sakrio između listova i grana samo za svoje odane posjetioce. Uzbuđen zbog otkrića ove ljepote, počnem govoriti o tome svojim drugovima u sjeni. Zasigurno biste sad rekli: “Ali, mi smo mislili da si sam ispod drveta!” Ne, ne! To je nemoguće. Dokle god ima stabla ima i drugova ispod stabla, neki su tu radi šuma, neki radi boja, neki zbog nečeg trećeg – ali će tu uvijek biti neko ko će u tome uživati.

Ispričao sam vam tu kratku priču o sebi i pjesniku samo da bih vam alegorično pokazao koja nas vrsta umjetnosti intrigira. Neka umjetnost tiho leži u pozadini, neka do korijena prodrma našu dušu. Neka se odmah ureže u naš mozak, dok neka druga tjera na razmišljanje. Ali u svim ovim vrstama dobre umjetnosti postoji ključna stvar koja ih spaja: publika.

Univerzalna ljepota

Iako je poezija vrsta umjetnosti s prilično širokom publikom, uvijek možemo zamisliti da postoje ljudi koje poezija uopće ne zanima. Možda bi bolji primjer bila vrsta ljepote koja bi interesirala sve na svijetu? Zar postoji takvo nešto? Naravno da postoji. Kome se to ne sviđa pjev slavuja pred zoru ili topao povjetarac na obrazu, ili pak sklad različitih nijansi zelene u velikoj šumi… A šta je tek s estetikom ljudskog lica? Vjerujem da nam je potreba da gledamo i cijenimo ljudsko lice skrivena u genima. Usporedite to samo s opsesivnim porivom kipara da stalno prave ljudska lica. Ili, razmislite o tome koliko ljudi se sjećate po licu, ali ne znate njihovo ime, i obrnuto. Kojih je više?

Ako vas nisu uvjerili ovi argumenti ili mislite da sam pristrasan zbog okoline u kojoj sam odrastao, hajde da onda postavimo ova pitanja bebama koje nemaju predrasude (barem ne dok su tako male). Da vidimo šta one imaju reći o tome. Ako se brinete da ne možemo razumjeti šta govore, iskoristite pomoć psihologa. Psiholog Robert Fantz je 1961. godine izumio metodu pomoću koje možemo saznati korisne informacije o bebama i licima. Eksperiment se sastoji od toga da beba leži u nečemu poput krevetića, dok je iznad njega pričvršćena naprimjer ploha ekrana u koju voditelj eksperimenta ubacuje po dvije slike, svaka od njih s nekim mustrama: bijeli krug, žuti krug, meta ili jednostavna skica lica. Diskretno prateći pogled bebe, moguće je primijetiti na kojoj slici se najduže zadrži njen pogled. Fantz je otkrio da su dvomjesečne bebe dvaput duže gledale u metu nego u krugove, a dvaput duže u skicu lica nego u metu. Očito i dvomjesečna beba može praviti značajne razlike i upraviti pogled ka slikama koje je više zanimaju.

“Zajednički ukus” svih ljudi

Ako to imamo na umu, primorani smo prihvatiti da je ljudsko lice nešto što na urođenom nivou privlači sve ljude, zbog toga što je lijepo po sebi ili zato što sadrži većinu (ako ne i sve) ono što pripada “zajedničkom ukusu” svih ljudi. Zatim možemo zaključiti da smo mi ljudi “dizajnirani” tako da barem možemo cijeniti iste stvari.

Napokon smo u poziciji da definiramo dobru umjetnost. Dobra umjetnost dolazi od njenog kreatora do mnogih ljudi koji uživaju u njoj. Dobra umjetnost privlači pažnju i interes mnogih ljudi s različitim karakteristikama iz različitih kultura, a bez obzira na te razlike, suštinsko je da svi oni posjeduju istu sposobnost da uživaju u tim stvarima na različite načine. Drugim riječima, dobra umjetnost je odraz jedinstva u mnoštvu.

Oznake: > >

Na vrh