Šta se dešava u Libiji?: (Ne)kontrolirani haos na putu ka raspadu

Nakon svrgavanja pukovnika Gadafija i dolaska “demokratije” u Libiju, većina analitičara smatrala je da bi se s Libijom moglo desiti isto što i s drugim zemljama u kojima je demokratija uvedena stranim vojnim intervencijama. Danas se ne zna ko kontrolira Libiju; niz je grupa koje tvrde da upravo one kontroliraju Tripoli i Bengazi

17. Sep 2014. | 10:00 | Armin Sijamić
28152

28152.jpg
Zahvaljujući medijima i društvenim mrežama, svakodnevno svjedočimo objavljivanju mnoštva informacija. Najveći broj takvih informacija nema preveliku težinu i one nisu nešto što zaokuplja pažnju ljudi širom svijeta. Međutim, neke vijesti, informacije, slike i snimci u veoma kratkom vremenu obiđu svijet i privuku pažnju. Recentan primjer su snimci iz Gaze tokom izraelske agresije, stravični snimci koje postavljaju pripadnici Islamske države, snimci ukrajinskih pobunjenika u otvorenoj borbi s vojskom, pa čak i snimci i izvještaji objavljeni od ljudi koje traži čitav svijet, a kakvi su, naprimjer, vođe Al-Kaide. Nedugo nakon toga taj događaj postane predmet interesiranja najvećih svjetskih medija i mozaik se polahko sklapa. Na samo nekoliko sati leta avionom od Londona, Pariza, Madrida, Rima, Ankare ili Kaira dešava se sukob koji se često u medijskim izvještajima opisuje sintagmom “nejasno stanje”. Medijski izvještaji kažu i da na određene mete u gradu Tripoliju djeluje avijacija, a da se ne zna ko stoji iza tog čina. Nameće se pitanje kako je to moguće?


Početak kraja Libije

Kad je 17. decembra 2010. u Tunisu samospaljivanjem Mohammeda Buazizisa u toj državi počela revolucija i kad je pokrenuta lavina kasnije nazvana “arapsko proljeće”, libijski vođa Muammer el-Gadafi nije bio svjestan šta se sprema njemu i njegovoj državi. U danima kad su protesti potresali Tunis, Gadafi je samouvjereno poručivao vlastima Tunisa da je najbolje za tu državu da krene u uspostavu džamahirije po uzoru na libijsku. Već 17. februara 2011. Gadafi je bio suočen s masovnim protestima u Bengaziju. Gadafi je odgovorio silom, a već do kraja mjeseca Bengazi, Misrata i Tobruk bili su pod kontrolom pobunjenika koje su tada mainstream mediji opisali kao “mirne i nenaoružane demonstrante”. Kasnije se ispostavilo da su pobunjenici bili obučavani i naoružavani od Francuske, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata, i to objašnjava brzo napredovanje u zauzimanju ove površinom ogromne države. Kad je Gadafi počeo vraćati libijske gradove pod svoju kontrolu, Vijeće sigurnosti UN-a donosi rezoluciju kojom se uvodi zona zabrane letenja iznad Libije. Ubrzo nakon toga avioni članica NATO-saveza koji su primarno trebali onemogućiti Gadafijevu avijaciju da izvodi borbene aktivnosti postaju sila koja je donijela odlučujuću prevagu u ratu napadajući i ostale Gadafijeve snage. Ruski zvaničnici su nakon početka bombardiranja Libije rekli da su izigrani od svojih partnera u Vijeću sigurnosti i da su njihovi partneri prekršili dogovor koji su postigli s Rusijom prije usvajanja rezolucije. Konačno, 20. oktobra 2011. Gadafi je ubijen u Sirtu. No, ni nakon pukovnikove smrti nema mira u ovoj državi.


“Propala država”

Već od samog početka pobune u Libiji djeluje NTC (National Transitional Council), što će poslije svrgavanja Gadafija postati i privremena vlada. Na izborima koji su se održali sredinom šestog mjeseca 2012. godine uvjerljivu pobjedu odnosi savez s mnoštvom manjih lokalnih i regionalnih stranaka, a predvodi ga Mahmoud Jibril, i od tada se počinju obistinjavati prognoze gotovo svih poznavalaca prilika u Libiji – niko neće imati efektivnu kontrolu nad cijelom Libijom koja je postala, kako se to u teoriji međunarodnih odnosa naziva, “failed state”, odnosno propala država kakva je Somalija u nekoliko posljednjih desetljeća. Smjenjivale su se vlade i ministri, premijeri bivali otimani pa oslobođeni, ubijen je američki ambasador, zauzeta je zgrada Ambasade SAD-a – vjerovatno su zauzimane i ambasade drugih država – masovno su napuštali Tripoli strani ambasadori, svjedočili smo priznanju Vlade da određene zgrade ministarstava kontroliraju pobunjenici i da oni tamo nemaju pristup, napadani su gasovodi i naftovodi, čak su pojedine militanate kidnapirali američki vojnici, a borbe za kontrolu nad glavnim gradom Tripolijem između militanata iz Misrate i militanata iz Zintana nisu nikad stale.

Da sve bude kompliciranije, tvrdi se da u nekim okršajima s militantima učestvuju i pripadnici pokreta koji sebe zove “Green resistance” i koji su ustvari snage koje se bore za ideale libijske džamahirije iz vremena Gadafija, a neprijatelji su im aktuelne vlasti i radikalni islamistički pokreti u državi koje smatraju marionetama zapadnih vlada. Međutim, nema relevantnih informacija o tome koliko je boraca “Zelenog otpora” i ko su im vođe.

I sve nabrojano dešava se u Libiji – državi koja ima vojsku, policiju, tajne službe i obilatu pomoć iz pojedinih država. Međutim, opet mediji izvještavaju da “nije jasno” ko kontrolira Tripoli, a ko Bengazi, jer sve strane tvrde da su dva najveća libijska grada pod njihovom kontrolom. Je li moguće da nijedan mainstrem medij ne zanima šta se dešava u Libiji? Prije bi moglo biti da je riječ o ignoriranju tamošnjih događaja za koje se smatra da su od sekundarne važnosti za svi Libija je bliža svome raspadu nego stabilizaciji. Takav raspad nužno ne mora biti popraćen međunarodnim priznanjima novouspostavljenih država, ali primjer iračkog Kurdistana je indikativan i lahko je izvodiv u Libiji jet i da neće promijeniti sudbinu Libije koja joj je skrojena još prije tri godine. Drugi razlog je opća nesigurnost koja vlada u libijskim gradovima, jer ako neko može oteti premijera države ili ubiti ambasadora SAD-a, onda su svi drugi lahka meta.


Raspad prije negoli stabilizacija

Za pojedine zračne napade u Libiji posljednih sedmica tvrdi se da su izvedeni od Egipta i Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji po međunarodnom planu nemaju pravo na takav čin. Međutim, zvanične vlasti Tripolija nisu tražile zaštitu od UN-a ili zaštitu od drugih država. Ali ni takve intervencije neće donijeti mir. Situacija u Libiji pokazuje da je tačna teorija koja kaže da jedna država tek biva poražena kad vojska druge države dođe na njeno tlo. U slučaju Libije niko nema kapacitete da rasporedi snage na libijsko tlo osim Sjedinjenih Država koje nakon avantura u Afganistanu i Iraku vjerovatno ne pomišljaju na scenarij u kojem će oni biti ti koji će sami preuzeti teret stabilizacije u nečemu što je “evropska intervencija”.

Aktuelna vlast u Libiji nije u stanju kontrolirati procese u državi. Štaviše, Libija je bliža svome raspadu nego stabilizaciji. Takav raspad nužno ne mora biti popraćen međunarodnim priznanjima novouspostavljenih država, ali primjer iračkog Kurdistana je indikativan i lahko je izvodiv u Libiji. Jačanje lokalnih milicija, plemenska podijeljenost i miješanje susjeda u prilike u Libiji neće pomoći libijskim vlastima. Isto tako neće pomoći ni militantima u njihovim planovima ako ih uopće imaju. Iluzorno je misliti da će naoružane grupe iz Zintana ili Misrate uspjeti nametnuti prevlast u cijeloj Libiji ako to ne mogu libijska vojska i policija. Ako je intervencija i svrgavanje Gadafija bila primarno evropska, onda i najveća odgovornost za vraćanje mira u Libiju leži u Briselu. Pozivi francuskog predsjednika Francoisa Hollandea skraja prošlog mjeseca na novu vojnu intervenciju u Libiji izgledaju pomalo naivno, posebno kad Hollande konstatira da to “Francuska traži od Ujedinjenih naroda, jer su upravo oni ti koji trebaju preuzeti odgovornost” za stanje u Libiji, jer će se u protivnom “terorizam proširiti regijom”.


Intervencija Evrope

Spirala nasilja pokrenuta u Libiji 2011. godine čini se da nema kraja, a sigurnosne prijetnje za okolne države svakim su danom sve veće. Trgovina drogom, oružjem i povećan broj ilegalnih imigranata uz obale Sredozemnog mora samo su neki od izazova s kojima se Evropa mora suočiti. Bombardiranje Libije koje su predvodili Velika Britanija, Francuska i Italija uz podršku avijacije Norveške, Danske, Španije i drugih država nije dovoljno da se uspostavi poredak i vladavina zakona u još jednoj nasilu formiranoj “demokratskoj državi”. Francuskoj i Velikoj Britaniji intervencija u Libiji je pomogla u vraćanju imidža država koje mogu samostalno i efikasno djelovati na stranoj teritoriji. Još od Suecke krize 1956. godine Francuska i Velika Britanije su prestale biti svjetske sile koje su imale iluziju da mogu pratiti SAD i SSSR u jačanju vlastitih vojnih kapaciteta. Od tada ove dvije države učestvuju u akcijama koje predvodi SAD, a Francuska s vremena na vrijeme djeluje po Africi u sukobima s militantima ili s neposlušnim vladama koje nemaju moć da se odupru snagama koje često broje nekoliko desetaka stranih vojnika pojačanih lokalnim snagama. Operaciju u Libiji prihvatili su kao nešto sa čime se mogu nositi Evropljani, a Sjedinjene Države su pomorskom blokadom samo pomagale intervenciju. Ako su zbog poraza u sukobu s Egiptom 1956. godine u domaćoj javnosti bile na udaru kritika, armije Francuske i Velike Britanije su nakon Libije na neki način pred domaćom javnošću dobile zasluge, odnosno stanovništvo je lakše moglo prihvatiti činjenicu da se milijarde dolara izdvajaju za vojne potrebe u trenutku dok su mediji izvještavali da se rat primakao Evropi i da vojska mora štititi interese države i sigurnost svojih građana.


Važnost Libije i njena budućnost

Geostrateški gledano, Libija je važna država jer graniči sa šest afričkih država koje su kao i Libija uglavnom nestabilne. Jug Libije je duboko u afričkom kontinentu, što joj daje dodatnu važnost uzimajući u obzir da najveći dio Afrike postaje sirovinska baza Kine i kinesko tržište na koje najmnogoljudnija država svijeta izvozi svoje proizvode, ali i učestvuje u izgradnji infrastrukture što joj omogućuje znatan utjecaj na vlade u tim državama. Usto, ova država je bogata naftom i zemnim plinom i to je važna činjenica u kontekstu aktuelne krize u Ukrajini, odnosno zbog evropske zavisnosti od ruskih energenata. Zbog toga se ne treba čuditi ako se Evropa snažnije okrene Libiji i “zavođenju reda” u ovoj ratom uništenoj državi kako bi sebi osigurala pristup energentima u slučaju zaoštravanja sukoba s Rusijom.

Oznake: >

Na vrh