Trgovina gradovima i ljudima: Sjećanje na egzodus trebinjskih Bošnjaka

28. Jan 2018. | 19:56 | S. Omeragić
Foto: Adis Tanović

Na današnji dan 28. januara 1993. počeo je masovni progon Bošnjaka Trebinja. Nakon prijetnji i pritisaka, u teroru nad civilima je ubijeno 14 trebinjskih Bošnjaka.

Kada su gradske džamije zapaljene, počelo je napuštanje Trebinja. Ljudi su grabili najosnovnije, uzimali najvažnije uspomene i bježali prema Crnoj Gori. Većini je rečeno da idu prema autobuskoj stanici, gdje ih je čekao prevoz. Većina ih je prebačena do crnogorskog gradića Rožaja.

Mnogo kasnije Trebinjci će se sjećati svog ulaska u Rožaje. Nekoliko hiljada ljudi su posjedali izgubljeno po ulicama ne znajući kuda dalje. Očajni ljudi su sjedili, dok su žene i djeca neprestano plakali. Bio je ledeno hladan januarski dan, a na svim kućama u Rožaju bila su i dalje širom otvorena vrata. Iz kuća su onda izašli domaćini i preuzimali po porodicu – dvije i uvodili ih u svoje domove. Tek tada su trebinjski Bošnjaci shvatili da su ta otvorena vrata na domovima Rožajaca bila poziv gostoprimstva.

Prije ovog izgona trebinjski Bošnjaci su na neki način spriječili izgon trebinjskih Srba iz njihovog Trebinja. U augustu 1992. godine počeo je njihov masovni bijeg prema Nikšiću u Crnoj Gori. Priča o prodoru HOS-ovaca Blaža Kraljevića prema Trebinju, o kojoj su pisali i javljali beogradski mediji, bila je preuveličana. Tek rubne dijelove opštine zauzele su jedinice HOS-a, ali je medijski rašireni strah učinio svoje pa su se kolone automobila trebinjskih Srba odmah nakon ponoći pokrenule prema Nikšiću. Svjedoci pričaju da se nije čula niti jedna eksplozija granate, čak niti pucanj iz pravca Dubrovnika. To augustovsko jutro su auta iz Trebinja potpuno zakrčila Nikšić. Tek iza podneva su se kolone počele vraćati u svoj potpuno miran grad.

Božidar Vučirević, politički lider SDS, zamolio je to jutro Radovana Karadžića, koji se nalazio u Ženevi, da ih ne dira, rekavši da „nema srca ljudima reći da napuste Trebinje“.

Vučurević je molio da se razmjena Trebinja odgodi, jer „ljudi nisu spremni na takav šok. Karadžić je to prihvatio a Vučurević je tu „osjetljivost“ pripisao Karažiću: „On nije uvijek imao srca obavijestiti ljude da će izgubiti svoje gradove ili desetine manjih naselja.“ Time je samo potvrđen ovaj stravični plan etničkog čišćenja i epske trgovine stanovništvom u desetinama gradova u Bosni i Hercegovini.

Protiv razmjene Trebinja za Jajce bili su Momir Bulatović i Milo Đukanović, koji su Vučureviću, prema njegovom priznanju, rekli da su „malo uplašeni dolaskom novih komšija“.

Karadžić je tada u Ženevi rekao Tuđmanu i Miloševiću da se trenutno u Trebinju nalazi pet i po hiljada Bošnjaka i da je zbog toga razmjena stanovništva nemoguća. To je bio ozbiljan argument, ali su Milošević i Tuđman bili ljuti. „Radovane, dajte to sredite više“, rekao mu Milošević.

Nešto kasnije, krajem  novembra 1992. HVO je napustio položaje odbrane Jajaca i ostavio Jajačku brigadu Armije RBiH pred katastrofom. Znalo se da ide razmjena stanovništva za Trebinje. U Jajcu gotovo i nije bilo Srba, pa je stambeni prostor tog grada odgovarao srpskom stanovništvu Trebinja.

Uvijek se prema dogovorima Miloševića i Tuđmana i Karadžića i Bobana govorilo o razmjeni „srpskog“ Trebinja i Prevlake za „hrvatske“ gradove Bosanski Brod, Odžak i Jajce. Vučurević je svojevremeno priznao u hrvatskoj štampi: „Hrvati su jako željeli Trebinje“. Na drugoj strani je Smiljko Šagolj govorio o Jajcu kao „ žarko željenom hrvatskom stolnom gradu“.

Prije rata u „žarko željenom“ Jajcu je živjelo 15,5 hiljada Hrvata, koje bi onda razmijenili za „jako željeno Trebinje“, gdje je živjelo 1.245 trebinjskih Hrvata.

I u augustu 1995. Vučureviću je rečeno da mora biti izvršena razmjena Jajca i Trebinja, ali je on organizovao odbranu, kopajući, prema svom priznanju, dva prstena rovova. Tako je bar tvrdio javno, ali mu se teško može vjerovati. Name, Jajcu se brzo približavao Treći korpus Armije RBiH i srpska strana je čuvala Jajce sa juga, odakle je napadala moćna Jajačka brigada. U isto vrijeme helikopterima su u centar Jajca slijetali pripadnici HV-a i HVO-a, zauzimajući položaje prema jajačkoj brigadi Armije RBiH. Jajački borci su u očajanju gledali kako se njihiov grad opet izdaje, kao na revers.

Čak je i „neosjetljivi“ Dejvid Oven primijetio te 1995. ove šokantne vojne preokrete: „Djelovalo mi je sumnjivo, kao da Srbi žele da Hrvati, a ne Muslimani, zauzmu Jajce.“

Trebinjci su danas rasuti širom svijeta, ali se uporno i sa radošću vraćaju u svoje Trebinje.

 

NV / NAP

Na vrh