Tri Trumpova poraza u samo jednoj sedmici

8. Jan 2018. | 16:43 | Armin Sijamić
donald-trump

Agresivni pristup politici američkog predsjednika Donalda Trumpa, čini se, barem u određenim dijelovima svijeta, ne daje željene rezultate. Šta više, Trump je za samo sedam dana doživio tri velika poraza u vanjskoj politici svoje zemlje, pa čak i tamo gdje ih vjerovatno niko nije mogao očekivati još prije mjesec dana. Tako je, na primjer, Francuska stala na stranu Irana, a protiv SAD.

Trumpovo vođenje američke politike već je ušlo u fazu kada mnoge države otvoreno govore da ne žele da slušaju američke naloge. Prijatelje i neprijatelje pred takav izbor zadnji je stavio bivši američki predsjednik George W. Bush koji je svijetu, kroz svoju „borbu protiv terorizma“, poručio da postoje dvije opcije, ili držati njegovu stranu ili biti protiv njega. Tih godina i najvjerniji američki saveznici su odbijali sulude planove predsjednika Busha koji je napao Afganistan, pa onda i Irak, a prema svjedočenju bivših američkih zvaničnika lista meta je bila i duža.

Još prije preuzimanja predsjedničke palice Trump je najavljivao žestoku američku politiku prema neprijateljima. Posebno se to odnosilo na Iran, a sve zbog gotovo paranoidnog straha Izralea od ove države. Prijetnje o izolaciji Irana, o napuštanju nuklaernog sporazuma sa Iranom i proglašavanjem ništavnim tog dogovora, iranski predsjednik Hassan Rouhani je tada kratko okarakterisao kao želje Donalda Trumpa, „ametera“ u politici. Serija Trumpovih promašaja u kratkom periodu uključuje i Iran, ali i Sjevernu Koreju i Pakistan.

 

Slučaj Iran

Protesti koji su se desili u Iranu za Trumpa su izgledali kao blagoslov. Narod na ulicama želi da zbaci „korumpirani režim“, poručio je Trump putem Twittera i obećao pomoć demonstrantima u rušenju legalne i legitimne vlasti izabrane na izborima. U slučaju Irana nije Teheranu bila olakšavajuća okolnost ni to što mnogi iranski susjedi su mnogo iza ove države kada je riječ o slobodama i demokratskim izborima. Tačnije, Trumpovi saveznici na granicama Irana izbore uopšte i nemaju. Međutim, to toliko i nije bitno za čitav jedan koncept politike na Zapadu koji ne želi da gleda vlade, posebno ne na Bliskom istoku, koje vode nezavisnu politiku. Trump je samo te pozicije preuzeo, ali je napravio nekoliko ozbiljnih grešaka.

Naime, slučaj protesta u Iranu Trumpova administracija je željela raspraviti na Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija. Slični primjeri do sada nisu zabilježeni u tom tijelu, posebno što iranski protesti nisu bili toliko masovni kako su mnogi očekivali. U toj diplomatskoj igri Trumpova administracija je bila osuđena na poraz i prije nego je bitka počela. Prvo, Rusija i Kina vjerno brane interese Irana (svog važnog saveznika). I ovaj put je bilo tako. Po dobro uštimanom modelu jedna od ove dvije države sa pravom veta unaprijed ističe da će glasati protiv, a druga tu pozicija podržava. Sada je Rusija bila protiv, a Vasilij Nebenzja, ruski ambasador u tom tijelu je rekao da SAD zloupotrebljavaju ovo tijelo s namjerom da potkopaju sporazum o iranskom nuklearnom programu te poručio da se Iran mora pustiti da se bavi svojim unutrašnjim pitanjima.

Međutim, ono što Trump vjerovatno nije očekivao jeste svrstavanje Francuske na stranu Rusije, odnosno Irana. Francuski ambasador François Delattre u suštini je ponovio stavove Rusije i dodao da ono što se događa u Iranu „nije prijetnja svjetskom miru“ i zbog toga Vijeće sigurnosti o ovome ne treba ni raspravljati te pozvao ostale da ne iskorištavaju krizu u Iranu za lične ciljeve. Kina je također primjetila da SAD žele da se upliću u unutrašnje stvari Irana, a tri nestalne članice Vijeća sigurnosti UN Etiopija, Kuvajt i Švedska su izrazile rezervu prema diskusiji o protestima u Iranu. Očigledno da prijetnja o „sačinjavanju liste“ onih koji glasaju protiv interesa SAD, a koju je američka ambasadorica u UN Nikki Haley izrekla u slučaju Jerusalema, ovaj put nije pomogla.

Francusko svrstavanje uz Iran nije slučajno. Francuska je poslije ukidanja sankcija Iranu u tu državu uložila milijarde dolara, od auto industrije do crpljenja i distribuje prirodnog gasa. Naprosto milijarde dolara Francusku vežu za Iran i potvrđuju ono što je Rouhani rekao da će Iran sada biti teško izolovati. Ako tome dodamo investicije iz drugih evropskih država, poput Njemačke, te interese Rusije i Kine, onda postaje jasno da sadašnji Trumpov pristup prema Iranu neće donijeti velike koristi SAD. Svrstavanje Francuske na stranu Irana „sponzora terorizma širom svijeta“, kako je ovu državu opisao u svojoj doktrini, veliki je udarac za Trumpa, ali i za monolitnost država Zapada. Otuda čudi da je Trump odlučio se suočiti sa diplomatskim porazom u Vijeću sigurnosti UN nakon što je Iranu poručio da „svijet gleda“ šta se dešava u toj zemlji.

 

Slučaj Sjeverne i Južne Koreje

Paralelno sa novom iranskom krizom, baš kao što je paralelno i sa mnogim drugim svjetkim krizama već decenijama, odnosi dvije korejske države ulaze u različite (a opet iste) faze. Dolaskom Donald Trumpa u Bijelu kuću i stravničnom medijskom kampanjom pokušalo se predstaviti da rat na poluotoku samo što nije počeo i da će Sjeverna Koreja uništiti SAD nuklearnim oružjem. U spremnost Sjeverne Koreje i tamošnjeg režima na odbranu ne treba ni sumnjati – baš kao i u drugim dijelovima svijeta vlast je opijat koji mnoge tjera da urade bilo šta da ostanu na vlasti. Međutim, šta je se suštinski promjenilo u krizi između dvije Koreje? Gotovo ništa, a ono što imamo danas bilo je i prije pet, deset ili dvadeset godina.

Ovaj zaleđeni konflikt, kojim su u svom interesu manipulisale SAD, Kina i Rusija nekoliko decenija, vjerovatno bi bio rješen da pobrojane države nemaju interese u ovom dijelu svijeta. Južnoj Koreji nije interes izazivanje Sjeverne Koreje, zbog toga što razvijenoj ekonomiji juga krize nisu potrebne, dok Sjeverna Koreja pod dugogodišnjim sankcijama jedva opstaje. Trumpov dolazak u Bijelu kuću i otovoreni pritisak na Sjevernu Koreju, ali i Kinu da stane na američku stranu, za sada je propao. „Mali raketaš“, kako Trump zove sjevernokorejsko božanstvo Kim Jong Una, dobio je ono što su decenijama tražili njegov djed i otac – međunarodno priznanje i direktne pregovore.

Sve ovo je bilo moguće izborom Moon Jae-ina na mjesto predsjednika Južne Koreje u maju prošle godine. Ovaj liberal, bivši službenik u administraciji južnokorejskog predsjednika Roh Moo Hyun-a od 2003. do 2008. godine, želi nastaviti sa Sjevernom Korejom dijalog baš kao što je to radio Roh Moo Hyun. Spremnost obje strane na direktne pregovore izražena je telefonskim razgovorom dvije strane.  Moon Jae-in je pobjedio konzervativce na izborima, koji su ga optuživali da „ljevičar“ koji nema snage da se suprostavi Sjevernoj Koreji.

Dok su konzervativci adute polagale u američku vojsku i stalne zajedničke vojne vježbe, Moon Jae-in je svjestan da u ratu dvije Koreje Seul ne može očekivati ništa dobro. U jeku krize oko lansiranja raketa Sjeverne Koreje odlazeća administracija u Južnoj Koreji je odlučila da u toj državi rasporedi četiri nove baterije američkog raketnog sistema THAAD, koji bi navodno trebao da presreće rakete koje ispaljuje Sjeverna Koreja. Ulaskom u kabinet Moon Jae-in je spriječio raspoređivanje dijela ovoga sistema i to obrazložio potrebom da „ustanovi uticaj na okoliš”. Moon Jae-in je pravilno procjenio da raspoređivanje oružja u Južnu Koreju, koje i susjedna Kina vidi kao prijetnju svojim raketnim kapacitetima, nije pravi potez i odlučio se na pregovore.

Sve ovo je zateklo Trumpa koji je odmah saopštio da podržava razgovor dvije Koreje i da je on spreman pregovara sa sjevernokorejskim vođom. To je potpuni debakl Trumpove politike prema Sjevernoj Koreji iz više razloga. Naime, Trump je poručiovao svom državnom sekretaru Rexu Tillersonu da „gubi vrijeme“ pokušavajući da razgovara sa predstavnicima Sjeverne Koreje i da će „uraditi ono što je potrebno da se uradi“. Zatim, Trump sada nudi pregovore izolovanom režimu kojeg je želio da dodatno izoluje, čime daje Sjevernoj Koreji i mladom lideru ono što oni žele, a to su direktni razgovori i prekid izolacije. Trump je također na ovaj način amnestirao Kinu za njen odnos prema Sjevernoj Koreji jer direktni pregovori Trumpa ili Seula sa Pjongjangom odgovornost prebacuju na Washington i Seul, a ne na Peking.

Trumpove najave da će „uništiti Sjevernu Koreju“ koja je „prijetnja civilizovanom svijetu“ i zbog koje je od Kongresa tražio šest milijardi dolara da se unaprijedi raketna odbrana od Sjeverne Koreje, sada su ogoljene i vjerovatno baš kao i u slučaju Irana pojaviće se američki saveznici koji neće pratiti Trumpovu politiku prema Pjongjangu.

 

Slučaj Pakistan

Baš kako je započeo odnos sa Sjevernom Korejom na početku svoga mandata sada Trump isti odnos ima prema Pakistanu koji je dugogodišnji i važan savezniik SAD. Preko svog Twitter profila Trump nije štedio uvrede i kritike na račun Pakistana i na kraju odlučio ovoj zemlji ukinuti pomoć od nekoliko stotina miliona dolara. Trump, naime, smatra da Pakistan podržava teroriste protiv kojih se američke snage bore u Afganistanu. Sa druge strane, iz Kine su poručili da je Pakistan uradio veoma mnogo u borbi protiv terorizma.

Odnos Pakistana i SAD i optužbama na račun Pakistana za stanje u Afganistanu je kompleksno pitanje i nikako nije stvar koju američki predsjednik može riješiti preko društvenih mreža. Posebno to se ne može u trenucima kada Pakistanu susjedna Kina nudi pojas za spašavanje. Taj kineski upliv, čini se, natjerao je Trumpa na ovako ishitrenu reakciju koja je SAD donijela nove glavobolje.

Naime, Pakistan sada je otpočeo proceduru ukidanja američkog dolara kao platežnog sredstva u trgovini s Kinom i odlučio da će se koristiti kineski juan, što je veliki udarac za SAD. Kineski uticaj u Pakistanu raste, a američki mediji izvještavaju da se Kinezi spremaju za izgranje vojnih baza u Pakistanu. Jačanje kineskog uticaja u Pakistanu znači jačanje kineskog uticaja u Afganistanu i Centralnoj Aziji, a to je noćna mora za SAD. Zajedno sa kineskom investicijama u luku Gwadar, Kina je u Pakistanu nanijela težak udarac američkoj vanjskoj politici.

“SAD su glupo dale Pakistanu više od 33 milijarde dolara pomoći za posljednjih 15 godina, a oni nisu nama dali ništa sem laži i obmana, misleći da su naši lideri budale”, napisao je Trump na Twitteru. Nakon toga dobio je odgovor od pakistanskog ministra vanjskih poslova Khawaja Asifa koji je poručio da je Pakistan već rekao Americi „dosta je bilo”, tako da Trumpovo „dosta je bilo” nema nikakav znača te istakao da SAD gube rat u Afganistanu. U ovakoj ozbiljnoj situaciji Trump je pribjegao agreisvnom nastupu i očigledno pogriješio. Kako je kineska namjera da potisne SAD iz Azije i vjerovatno će kao u slučaju Pakistana koristiti istu praksu u drugim državama, postavlja se pitanje kako će Trump tada reagovati.

 

Trumpov pristup politici

Sada već postaje jasno da Trump gubi konce u teškim geopolitičkim odlukama, a da su mu puno bliže odluke u polju ekonomije. U vrlo kratkom periodu Trump je napravio nekoliko ozbiljnih grešaka u vanjskoj politici, dok je u isto vrijeme donio nekoliko odluka u oblasti ekonomije koje će američkim kompanijama, ali i državi, donijeti milijarde dolara. Kombinacija pritiska i onda nuđenja poslovnih dogovora jedino je uspjela u slučaju spora Katara i Saudijske Arabije kada je kritikovao Katar za podršku terorizmu, a onda odlučio prodati oružje i Kataru i Saudijskoj Arabiju za vrtoglave iznose.

Najavljeni koncept „Amerika na prvom mjestu“ ne raduje mnoge saveznike, a isto tako pokazuje ozbiljne nedostatke u vanjskoj politici, posebno ako je u igru umješano više strana. Trumpova odlučnost u slučaju Irana, Sjeverne Koreje i Pakistana razbila se na prepreke koje Trump nije očekivao, ali i na odlučnost Kine i Rusije da Trumpu posao otežaju.

U isto vrijeme Trumpovu administraciju potresaju i unutrašnji problemi i sukobi i pitanje je koliko iz postojećeg odnosa snaga na domaćem terenu Trump može izvući u svoju korist. Međutim, jedno je sigurno, baš kako je i sam Trump najavio u svojoj „Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji Sjedinjenih Američkih Država“, ili „Trumpovoj doktrini“, Rusija i posebno Kina predstavljaja ozbiljan izazov za SAD.

 

NV

Na vrh