Trumpova administracija i američki interesi: Kriza američkog liderstva

14. Aug 2017. | 07:59 | Armin Sijamić
Donald_Trump

Nije prošlo mnogo vremena od kada je američki predsjednik Donald Trump izjavio da Sjedinjene Američke Države više neće rušiti vlade širom svijeta. Od sada “vodićemo se novom vanjskom politikom, koja konačno uči na greškama iz prošlosti. Prestaćemo da nastojimo da zbacujemo režime i vlade”, rekao je Trump u prvom obraćanju tokom “turneje zahvalnosti”, početkom decembra prošle godine. Tada kada novoizabrani predsjednik SAD nije imao potrebu da se vodi izbornim obećanjima, izrekao je ovu rečenicu pred onima koji su mu dali povjerenje na izborima, kao najavu onoga što on planira da radi tokom svog boravka u Bijeloj kući.

Trump je u danima nakon što je izabran za predsjednika najavio mnogo drugih promjena u američkoj politici. Pomirenje s Rusijom, saradnju sa Sirijom u borbi protiv ISIL-a, napuštanje Transpacifičkog partnerstva, preispitivanje uloge NATO saveza, novi trgovinski ugovori sa drugim državama, okretanje SAD na probleme koje imaju kod kuće… Toliko najava nove politike je uradio sa su mu u samo nekoliko mjeseci podršku pružili Robert Mugabe, Rodrigo Duterte, Marine Le Pen, Nicolas Maduro, Mihail Gorbačov, Ruman Radev, Vladimir Putin… Samo dio tih najava američki CNN je ocjenio kao “okretanje naglavačke“ američke vanjske politike.

 

Realnost natjerala Trumpa na promjene?

Nakon sedam mjeseci od Trumpovog preuzimanja dužnosti u Bijeloj kući može se reći da od tih silnih najava nije ostalo gotovo ništa. Tačnije, politika koju vodi Trump i njegova administracija sada je suprotna od one koja je najavljivana. Odnosi sa Rusijom su na najgorem nivou u historiji – zajednička je ocjena zvaničnika dvije države, Sirija je napadnuta više puta, radi se na jačanju NATO saveza i njegovom proširenju, a većina onih koji su Trumpu pružili podršku vjerovatno sada žale što su tako postupili.

Međutim, ono što više brine od svih Trumpovih obrata je njegova ratobornost i spremnost da se osim Sirije upusti u konflikt sa Iranom, Sjevernom Korejom, Venecuelom, Rusijom…, da dodatno pogorša odnose sa Kubom, da se sukobi sa Kinezima na više polja. U međuvremenu, američkom ministarstvu odbrane omogućio je budžet od 788 milijardi dolara, dogovorio prodaju oružja Saudijskoj Arabiji, Kataru, Poljskoj i Rumuniji u vrijednosti od nekoliko stotina milijardi dolara, dok je u isto vrijeme i ogroman novac usmjerio u jačanje američke vojske.

Stoga se s pravom može reći da je Trumpova politika u njegovoj prvoj godini u Bijeloj kući obilježena vojnim pitanjima, a što je posebno čudno ako se uzmu u obzir njegova obećanja o smanjenom američkom uplivu u politike drugih država. Njegov prethodnik Barack Obama je izjavio, još po izboru Trumpa, da će uprkos obećenjima koje je dao novog predsjednika “realnost natjerati na prilagođavanje”. Čini se da se upravo to Trumpu dešava posljednjih mjeseci.

 

Zakonodavci i Trump

“Naši odnosi sa Rusijom su na najnižem nivou u historiji i veoma opasni. Za to se možete zahvaliti Kongresu, istim onim ljudima koji ne mogu da nam osiguraju zdravstvenu zaštitu”, napisao je Trump početkom ovoga mjeseca na Twitteru. On je ovo napisao nakon što je bio prisiljen da potpiše nove sankcije Rusiji, Iranu i Sjevernoj Koreji te nakon što ih je Kongres ranije usvojio. Trump je ocjenio da je odluka koju je potpisao njemu ograničila mogućnost da pregovara o sankcijama bez odobrenja Kongresa, što bi značilo da sada Trump ne može biti glavni sagovornik druge strane.

Naime, prema novom nacrtu sankcija za ove tri države predviđa se da ih predsjednik SAD ne može poništiti, već da o cijelom tekstu mora zasjedati Kongres. Ruski premijer Dmitrij Medvedev je izjavio da je administracija predsjednika Donalda Trumpa pokazala je potpunu nemoć time što je na ponižavajući način prenijela izvršna ovlaštenja Kongresu, što mijenja ravnotežu vlasti u američkim političkim krugovima, odnosno što sada američki predsjednik nije adresa za razgovore sa američkom stranom. Ovo brutalno vezivanje ruku predsjedniku države svakako ne može biti dobro za SAD, jer kako je Trump rekao to ga onemogućuje da radi svoj posao.

 

Dvije frakcije jedne elite i vječni interesi

Američki filozof Noam Chomsky objašnjavajući sličnosti i razlike između republikanaca i demokrata u SAD rekao je da se tu radi o dvije frakcije jedne ekonomske i političke elite. Od Trumpovog ulaska u Bijelu kuću to je postalo toliko očigledno da se to ne može ni pokušati sakriti. Složnost predstavnika obje stranke da Trumpu ograniče mogućnost dijaloga s Moskvom, glasanje za sankcije Rusiji, Sjevernoj Koreji i Iranu u Senatu u odnosu 98:2 u glasovima pokazuje zajedničke interese političke elite, dok sa druge strane velike razlike o glasanju o domaćim temama, kao što je zakon o zdravstvu, pokazuju interese različitih frakcija ekonomskih elita. I sve ovo se desilo u nekoliko sedmica.

Nema sumnje da je američki milijarder Trump dio te elite. To pokazuje i njegovo djelovanje u prošlosti, Bio je donator demokrata i kućni prijatelj porodice Clinton još u vremenu dok je Bill Clinton bio u Bijeloj kući. Njegove duboke veze sa jednim od najbogatijjih Amerikanaca i zagovornika izraelske politike u SAD Sheldonom Adelsonom, koji je republikanac, pokazuje da Trump po svemu pripada eliti američkog društva.

Međutim, evidentno je da u odnosu političkih elita i Trumpa mnogo stvari ne funkcioniše, a dokaz tome je učestalo smjenjivanje članova njegove administracije zbog različitih razloga. Sve to pokazuje da je iranski predsjednik Hassan Rouhani bio u pravu kada je Trumpa početkom februara opisao kao političkog “amatera“, govoreći o odnosima Trumpa prema Iranu i Bliskom istoku. Zbog toga vjerovatno i u samim SAD Trumpa se želi kontrolisati u najvećoj mogućoj mjeri, što je navelo i AFP da zaključi da je njegov zamjenik Mike Pence, ustvari, čovjek koji je sušta suprotnost od temperamentnog Trumpa i da je neka vrsta sigurnosnog mehanizma u vrhu svjetske sile broj jedan.

Kraće rečeno, govoreći o uticaju Pencea, oni koji razumiju svjetsku politiku bolje od Trumpa pokušavaju držati siguran kurs američke politike o brojnim pitanjima o kojima postoji konsenzus u Washingtonu već desetljećima, a neki od njih tu tranatlantska saradnja, NATO, politika prema Bliskom istoku u saradnji sa Izraelom i Saudijskom Arabijom, suprostavljanje Rusiji, obuzdavanje Kine, borba protiv ljevičarskih pokreta u Latinskoj Americi…

 

(Ne)uspješna Trumpova administracija i nedostatak liderstva

Iako je rano govoriti o tome šta je Trump uspio uraditi sa svojim timom nakon manje od jedne godine na čelu najmoćnije države svijeta, već sada je jasno da ti uspjesi nisu epohalni. Njegov prethodnik Obama je na početku svog prvog mandata probudio optimizam u promjene širom svijeta, dok je Trump baš kao i George W. Bush donio strah u mnoge dijelove svijeta zbog svoje ratoborne politike. Zaoštravanje odnosa do granice sukoba sa Sjevernom Korejom i Venecuelom kao regionalnim igračima te zaoštravanje odnosa do sa Rusijom i Kinom kao svjetskim silama, Americi vjerovatno nije bilo potrebno budući da se radi o sličnim izazovima već decenijama i istim startnim pozicijama.

Ono što brine mnoge je i pogoršanje odnosa sa Evropskom unijom, posebno sa Njemačkom, uvođenjem sankcija Rusiji i kompanijama koje bi mogle sarađivati sa tom državom u polju prodaje/kupovine i distribucije prirodnog plina u još jednom ratu za resurse, a za koji je Trump okrivio Kongres.

Međutim, ono što zabrivanja mnoge na Zapadu, a raduje mnoge na suprotnim stranama, jeste kriza američkog liderstva. SAD od prvih godina Obaminog mandata nisu ponudile nikakvu realnu i privlačnu viziju. Čak je i Angela Merkel poručila da se Evropska unija ne može sada osloniti na SAD, jer je američka politika u fazi promjena.

Američki senator John McCain je polovinom juna oštro kritikovao američkog ministra odbrane Jamesa Mattisa nakon njegove izjave da SAD gube rat u Afganistanu. Iskusni senator mu je rekao da je šest mjeseci na funkciji, a da nema strategije. “Već smo u šestom mjesecu ove administracije i još uvijek nemamo strategije. Zato nam je teško da vas podržimo, jer nemamo strategiju. Znamo šta je bila strategija prošle administracije: “Ne gubi””, rekao je McCain. U tri rečenice McCain je tri puta rekao riječ “strategija“ i to je vjerovatno ključna riječ oko koje se vrti danjašnja američka politika.

Na mnogim važnim mjestima u svijetu danas SAD nemaju uspješnu strategiju. Sirijski rat je promašaj, frontalno sukobljavanje s Rusijom pod različitim optužbama je loša strategija, sukobljavanje sa Iranom da bi se udovoljilo Saudijskoj Arabiji i Izraelu, zaoštravanje odnosa sa Kinom, Trumpove prijetnje vojnom intervencijom u Venecueli i odnos prema Kubi s kojom je Obama pokušao razgovarati, sukob sa Evropskom unijom o prirodnom gasu, pokušaj ponižavanja Meksika izgradnjom zida koji će platiti Meksiko i ponižavanje miliona ljudi suludim zabranama državljanima pojedinih država da putuju u SAD bez obzira što nisu članovi niti jedne grupe ili organizacije… i to sve za samo šest mjeseci, pokazuje da SAD trebaju strategiju ne samo za Afganistan. Povrh toga u odnosu sa Sjevernom Korejom se došlo do trenutka kada se prijeti nuklearnim napadom, a pojedini mediji su već počeli zbrajati stotine hiljada žrtava u scenariju da neko od dvije strane potpuno izgubi razum i počne takav sukob.

Nezadovljstvo učincima američke vanjske politike McCain je izrazio i tri sedmice nakon suočavanja sa ministrom odbrane. Ovaj put mu je pomogao i senator Lindsey Graham, napadajući politiku državnog sekretara Rexa Tillersona prema Afganistanu i Pakistanu. Radi se o dvojici uticajnih republikanskih senatora, posebno u oblasti vanjske politike. Graham je tada rekao da je “veoma zabrinut za State Department” i da mu se čini da je Tillerson “odsutan”, dok je McCain rekao da “ponekad“ požali zašto je podržao imenovanje Tillersona na tu poziciju.

U konačnici se čini da Trump u ovome trenutku zaista nema nikakvu strategiju, a da američka politička elita nema previše ideja kako uspješno djelovati širom svijeta, osim kada je riječ o Evropi. Ofanziva Rusije, Kine i Irana na prostoru gotovo cijele Azije bilo kakvo uspješno američko djelovanje ograničava. Stoga se i nameće logično pitanje da li je pametnije razgovarati i dobiti određenje ustupke druge strane, ili naprosto se sukobiti sa namjerom da se porazi druga strana? Odgovor na ovo pitanje vjerovatno će diktirati dinamiku odnosa SAD, Rusije i Kine, a shodno tome i najvećeg dijela svijeta. “Prezauzetost” (overstretch) i “prezauzimanje” (overcommitment) širom svijeta postao je ozbiljan problem za Washington, a mnogi već godinama upozoravaju da je to jedna od najvećih prijetnji za postojeći svjetski poredak na čijem vrhu stoje SAD. Trump taj problem produbljuje novim sukobima i jednostranim djelovanjem.

 

NV / foto insidegov.com

Na vrh