Umro je Slavko Goldstein, jedan od najvećih historičara u regionu

13. Sep 2017. | 23:20 | NV
goldstein

Umro je Slavko Goldstein, poznati hrvatski i jugoslavenski intelektualac, historičar, političar, scenarist i pisac, prenosi agencija Patria.

Rođen 22.8.1928. u Sarajevu, u židovskoj porodici Ive i Lee Goldstein. Slavko je rođen na proputovanju u Sarajevu, a djetinjstvo je proveo u Karlovcu uz brata Danka, gdje mu je otac bio ugledni trgovac knjigama.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije 13.4.1941, ustaše su uhapsile njegova oca, a on je, iz Karlovca pobjegao u Banski Kovačevac gdje ga je prihvatila porodica Đerek. Od proljeća 1942 do 1945 godine bio je aktivan u terenskim i borbenim jedinicama NOVJ-a. Rat je završio s nepunih 17 godina u činu poručnika.

Majka Lea je rat provela u sanitetskoj službi, a brat Danko je bio kurir pri Agitpropu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). Slavkov otac je skončao u koncentracionom logoru Jadovno potkraj jula ili prvih dan augusta 1941 godine. Osim oca, Slavko je tokom Holokausta izgubio i tuzlanski dio porodice koja je sva stradala u koncentracionim logorima Jasenovac i Auschwitz.

Godine 1989., zajedno s bratom i nekoliko saradnika iz “Cankarjeve založbe”, gdje je tada radio (tamo su bili zaposleni Vlado Gotovac i Božo Kovačević) osnovao je HSLS, prvu hrvatsku političku stranku, te je do februara 1990 bio njezin predsjednik, kada ga je zamijenio Dražen Budiša.

Jedno vrijeme je bio predsjednik Židovske općine Zagreb i “Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger”, a zajedno sa sinom Ivom, historičarom, zalaže se za rekonstrukciju Zagrebačke sinagoge. Pokrenuo je časopis za kulturu demokracije “Erazmus” u kojemu je bio i glavni urednik.

Tokom 1990-ih bio je otvoreni protivnik autoritarne politike predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, tada naglašenog govora mržnje i procesa privatizacije. Zajedno s još nekoliko hrvatskih intelektualaca bio je potpisnik zahtjeva za ostavkom predsjednika Tuđmana 1993 godine objavljenog u časopisu “Erazmus”. No isto tako Slavko je tvrdio da je Tuđman bio više političar nego historičar, i da je historiju interpretirao prema svojim političkim nazorima.

Za Slavka je Tuđman bio čvrsta ličnost koja nije prihvatala ustaštvo tj. koketirao je s nekim velikohrvatskim idejama, ali ne s ustaštvom. 2007 je objavio knjigu “1941. – Godina koja se vraća” za koju je dobio nagradu Kiklop za publicističko djelo godine. Osnovao je izdavačku kuću “Novi Liber”, te uredio je više od 150 knjiga, a kao izdavač radio je na još oko 400 naslova.

Slavko je bio prvi predsjednik židovske vjerske zajednice “Beth Israel” iz Zagreba, osnovane 2007. godine nakon unutarnjeg sukoba u “Židovskoj općini Zagreb” kojoj je na čelu bio Ognjen Kraus. 2008 godine, iako je izjavio da će posjetiti Bleiburg sa predsjednikom SDP-a Zoranom Milanovićem, odustao je od odlaska na Bleiburg jer “nije želio povrijediti osjećaje ljudi iz svojega najintimnijeg kruga koji su apelirali da u Bleiburg ipak ne ide”.

Nakon pobjede SDP-a, odnosno Kukuriku koalicije na parlamentarnim izborima 2011. postao je posebni savjetnik za kulturu predsjednika hrvatske Vlade Zorana Milanovića. Obavljao je dužnost predsjednika Savjeta “Spomen područja Jasenovac”. 2011 godine je zajedno sa sinom Ivom objavio knjigu “Jasenovac i Bleiburg nisu isto”. U toj knjizi se suprostavlja onima koji drže da su “…Jasenovac i Bleiburg jednostavno dva ista zločina s različitim ideološkim predznacima.”.

Godine 2012. podržao je inicijativu brata Danka za ukidanje saborske komemoracije žrtava Križnog puta na Bleiburgu. 2015 godine Slavko se usprotivio inicijativi da se pozdrav “Za dom spremni” uvede kao službeni pozdrav u Oružanim snagama Republike Hrvatske.

Tom je prilikom izjavio kako ne bi mogao živjeti u Hrvatskoj ukoliko bi se taj pozdrav uveo u vojsci, školama ili drugim državnim institucijama, te da bi odmah zatražio politički azil u nekoj od europskih zemalja.

 

NV / NAP

Na vrh