Uz 27. godišnjicu Karađorđeva: Niko nije očekivao da će Bosanci toliko izdržati

26. Mar 2018. | 22:18 | S. Omeragić
mil tud

Sastanak predsjednika Srbije i Hrvatske Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića 25. marta 1991. u Karađorđevu, odredio je do danas sudbinu BiH. Strane diplomate i uglednici, ljudi koji nemaju nikakva razloga da budu neobjektivni prema onome što se događalo u BiH, stalno su potvrđivali Tuđmanove i Miloševićeve dogovore o podjeli države Bosne i Hercegovine. Ti su dogovori završili i u Hagu, gdje su postali dijelom presude za udruženi zločinački poduhvat.

Sve je počelo sa bahatim vojnim zveckanjem oružja.

U Skupštini Srbije, u aprilu 1991., upitan šta je strategija Srbije, Milošević je odgovorio: „Hoćemo li objaviti na radiju šta namjeravamo činiti? Mislim da to ne možemo uraditi. Ako se moramo tući, mi ćemo se zaista tući. Ja se nadam da tamo nema mnogo onih koji su voljni da se bore protiv nas. Zato, ako ne znamo da radimo, i da radimo ekonomično, znat ćemo se barem dobro tući“, rekao je Milošević i javno potvrdio ratnu opciju.

Lord Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) je svjedočio u Tribunalu u Hagu i govorio je o salveti, koju je Tuđman iscrtao 5. maja 1995. na jednoj večeri u Londonu. Prema Ešdaunu, Tuđman je prepolovio Bosnu i Hercegovinu. Prema toj mapi Banja Luka bi ostala i tzv. Srpskoj Republici, Krajina i Bihać bi pripali Hrvatskoj, dok bi Istočna Bosna i Tuzla „otišli“ u Srbiju. „Upitao sam Tuđmana šta ovo znači“, svjedočio je Ešdaun: „Ova strana pripada Srbiji, a ova Hrvatskoj“, rekao je Tuđman. „Pitao sam ga šta će biti sa muslimanskom regijom?“

„Neće biti muslimanske regije, osim malog dijela u sastavu Hrvatske“, rekao je Tuđman. Ispostavilo se da je ovo isto govorio sa svojim podređenim, što je snimljeno u njegovim „Stenogramima“.

Bernar Anri Levi, (Bernard-Henry Levy),  francuski filozof, stigao je u Zagreb sa Bernarom  Kušnerom (Bernard Kouchner)  18. januara 1993. godine. Bili su sa Tuđmanom na večeri u hotelu Esplanada u Zagrebu kada im je on rekao: „Bosanska nacija ne postoji. Ona nema ni pravo ni prošlost nacije, jer nacija je teritorij, a isto tako i i isto podrijetlo i ista krv. A koliko je na teritoriju navodne Bosne ljudi različitog porijekla, različite krvi. Kako ti narodi izmiješani, dakle, nečisti, mogu činiti cjelinu? Ne gospodo, Bosna mora nestati“, zabilježio je ovu Tuđmanovu izjavu Bernar Levi u svojoj knjizi „Ljiljani i pepeo“.

Američki državni sekretar Džejms Bejker (James Baker) je 1991. u razgovoru sa Tuđmanom i Miloševićem ukazao na žestoko protivljenje SAD bilo kakvim tajnim dogovorima  o komadanju etnički najviše izmiješane jugoslovenske republike.  „Ni Tuđman, ni Milošević nisu se nimalo trudili da od mene sakriju svoje namjere prema podjeli Bosne“,  rekao je Voren Cimerman (Warren Zimmermann), posljednji američki ambasador u Jugoslaviji.

O Tuđmanovim lekcijama  američkom diplomati Ričardu Hoolbruku, pisao je i Karl Bilt (Carl Bildt) u svojim memoarima „Misija mir“: „Tuđman je ponovio Holbruku da  Bosna kao samostalna i ujedinjena zemlja nema nikakve budućnosti“…

Florans Artman (Florance Hartman) smatra da je Milošević „kao bezobrazni pragmatik tražio saučesnike da bi lakše provodio svoju politiku“. A sudionici su mu mogli biti samo Hrvati. „Jedino je stav Hrvata, poticanih da ustraju u ujedinjenju svog naroda u jednu državu, mogao opravdati želju Beograda da ujedini sve Srbe u jednu državu i da se tako promijene unutarnje granice Jugoslavije“, zaključila je Hartmannova. „Parola ‘Svi Srbi u jednoj državi’, koja je postala osnova etničkog čišćenja, značila je za tog pragmatičnog političara (Miloševića) ujedno i ‘Svi Hrvati u jednoj državi’.“ Zbog toga je Milošević ponudio predsjedniku Tuđmanu, „svom omiljenom neprijatelju“,nagodbu po uzoru na sporazum Cvetković–Maček iz 1939. o autonomnoj Banovini Hrvatskoj unutar Kraljevine Jugoslavije. Ponudu je, piše Hartmannova, Tuđman objeručke prihvatio.

U francuskim medijima je pisalo da pregovori u  Ženevi, kako ih vodi Dejvid Oven (David Owen) „znače tajno prekrajanje Bosne i Hercegovine, već ranije dogovoreno između Miloševića i Tuđmana“. Ugledna Francuskinja  Andre Mišel (Andree Michel), u svom djelu „Pravda i istina za Bosnu i Hercegovinu“, to je nazvala „diplomatskim oblikom etničkog čišćenja“.

Kada su 2. maja Hrvati oslobodili Slavoniju, Oven je zapisao: „Hrvati su pobijedili. Misteriozan je bio izostanak reakcije bosanskih Srba u Banjoj Luci. Oni su bili pas koji te noći nije zalajao“. Oven se sjetio „Tuđmanovog oduševljenja, nekoliko mjeseci ranije kad mu je pričao o Karadžićevoj privatnoj mapi, koju je predložio njegovoj vladi, a koja je velike dijelove Krajine davala Hrvatima“. Dakle, Karadžić daje kao svoju prćiju nečiju zemlju i domove.

Dejvid Oven je u svojim memoarima napisao da su Tuđman i Milošević u pregovorima uvijek zajedno i da uvijek imaju jedinstven stav protiv Izetbegovića. Oven nije volio Izetbegovića, ali se pomalo čudio šta sve podnosi „stari bosanski predsjednik“, kako ga je češće nazivao u svojim memoarima. Jednom prilikom su Tuđman i Milošević zakasnili na sjednicu. Kad su se konačno pojavili nisu htjeli ni da sjednu. Odmah su zatražili od Ovena da Izetbegović mora pristati na njihov jedinstven prijedlog ili će napustiti Konferenciju o bivšoj Jugoslaviji. „Sjednite“, zamolio ih je Oven, ali oni su nastavili stajati. Onda se, iznenada, dogodilo čudo. Izetbegović je odmah pristao na njihov prijedlog. Oven je priznao da tada nije ni znao o čemu se radi i da je bio potpuno izdvojen iz ovog duela. Samo je primijetio da su Tuđman i Milošević sa tupim izrazima lica jedno vrijeme ukočeno stajali, a onda se počeli sašaptavati. Naglo su zatražili pauzu od pola sata.

Oven je ostao u prostoriji sa Izetbegovićem i upitao ga šta se događa? Izetbegović je napravio podužu pauzu i promrsio nešto kao: „Sad ćete vidjeti s kakvim osobama ja imam posla“.  Milošević i Tuđman su javili kako će produžiti pauzu na dva sata. Pojavili su se nakon gotovo četiri sata. Bili su bijesni i optužili Izetbegovića da ih je želio prevariti. Oven ih je napomenuo da se radilo o njihovom prijedlogu. Milošević se okrenuo prema Ovenu i rekao: „Ne znate vi kakav je ovo lukavac“.

I Holbruk je znao za dogovore Tuđmana i Miloševića i iznosio ih je sa dosta suzdržanosti. Miloš Minić, stariji komunistički lider Srbije napisao je knjigu o Karađorđevu i Tuđman-Miloševićevim dogovorima o podjeli BiH.

Ugledni slovenački političar Ciril Ribičič u aprilu 1991. obavijestio bosanskog predsjednika Izetbegovića da ima informacije da Tuđman  i Milošević dogovorima dijele BiH. Pokojni predsjednik Makedonije Kiro Gligorov je u jednom susretu Aliji Izetbegoviću rekao kako su Tuđman i Milošević pjevali: „Nema te više Alija“!

U aprilu 1993. godine Tilman Cilh, predsjednik Društva za ugrožene narode pisao je kardinalu Kuhariću: „Službena Hrvatska već mjesecima povlađuje politici ratnih zločinaca Miloševića i Karadžića, i to na način, da preko svojih vazala, u takozvanoj, protivpravno od Bosne otcijepljenoj Republici Herceg-Bosni, prekida sve egzistencijalne veze prema ostalom svijetu… Dok hiljade Bosanaca umiru od gladi i hladnoće, takozvana Bobanova administracija konfiskuje živežne namirnice, lijekove, medicinske instrumente, odjeću i oružje namijenjeno Bosni“, upozoravao je Cilh. Dejvid Oven je potvrdio da je iza političkih dogovora slijedila i potpuna vojna i svaka druga srpsko-hrvatska saradnja : „Početkom 1995. godine do vojske bosanskih Srba stigla je nafta iz Splita i Zadra kroz krajiški koridor, uz saučesništvo Hrvata“… Oven je priznao da je i sam poticao ovakve isporuke goriva: „Nafta je do Srba u Hrvatskoj stizala direktno iz Hrvatske i uz odobrenje hrvatske vlade. Tuđman je znao šta radimo i odobravao je sve naše napore“…

Bilo je u međunarodnoj zajednici i previše oportunizma prema Bosni i Hercegovini i Bosancima. Holbruk je u augustu 1993. zapisao: „Niko s kim sam prošlog augusta razgovarao nije očekivao da će Bosanci toliko istrajati“.

Desetine vrhunskih svjetskih novinara je pisalo o dogovorima Miloševića i Tuđmana. Oni nisu imali nikakvih dilema o tome: Tim Džuda (Judah), Džudi Dempsej (Judy Dempsey), Džon Pomfrit (John Pomfret), Čak Sudetič (Chuck Sudetic), Lara Silber (Lora Silber), Alan Litl (Allan Little)… O saradnji Miloševića i Tuđmana haška tužiteljica Karla del Ponte nije imala dilema.

Trebalo je razoriti ljudske duše pa odvojiti ljude u bivšoj Jugoslaviji, čak razdvojiti i porodice sa miješanim brakovima. Urađeno je to u Vukovaru za primjer, a onda u BiH, u desetinama gradova u kojima je zajednički život građen stoljećima. Jedan je srpski oficir na položajima iznad Sarajeva rekao: „Ubijamo ih kao zečeve da pokažemo da ljudi različitih nacionalnosti ne mogu više živjeti i raditi zajedno.“

 

NV / NAP

Na vrh