Vrijeme je za akciju: Suši se oaza bh. talenata

Krah mlade reprezentacije Bosne i Hercegovine (U21), ali i nezavidni rezultati preostalih omladinskih selekcija naše zemlje pokazali su da bi budućnost bh. fudbala mogla početi poprimati tamnije boje. Osloniti se na igrače koji će doći iz dijaspore čist je rizik, a to što trenutno od takvih “živimo” ne smije biti razlog da tako i ostane

23. Sep 2014. | 19:00 | Admir Ruhotina i Omar Tipura
28675

Iza nas su kvalifikacije za odlazak na Evropsko prvenstvo za reprezentacije do 21 godinu. Naš tim je katastrofalno odigrao ciklus. Zabilježili smo samo dvije pobjede, dok smo šest puta bili poraženi. Negativni rezultati protiv Španije ne bole toliko. Svjesni smo da igramo protiv onih koji su među najboljim u svijetu. Međutim, porazi od Mađarske i Austrije, i to po dvaput, mnogo bole.


Blamaža u posljednjim kvalifikacijama

Pobjede protiv Albanije od 4:1, uz lepršavu i lijepu igru, ulijevale su nadu da možemo ponoviti kvalifikacije slične prethodnim. Tad nas je samo 60-ak sekundi dijelilo od pobjede nad velikom Njemačkom i plasmana u baraž. Ali… Ove kvalifikacije bile su daleko od dobrih. Nakon trijumfa protiv Albanije na red je došla Mađarska. Za jedno poluvrijeme Mađari nam upakuju četiri gola u mrežu i šalju nas kući brzim vozom. Nakon te utakmice uslijedio je slobodan pad do kraja kvalifikacija.
Redali su se porazi, a selektor Vlado Jagodić polahko je počeo gubiti konce. S Danijelom Pirićem, direktorom nogometnih reprezentacija, dogovoreno je da se krene u podmlađivanje U21 selekcije. Poznato je da selektor Jagodić voli dati šansu fudbalerima iz Premijer lige BiH u odnosu na igrače iz inozemstva. Čak su okosnicu prošle generacije činili igrači iz Željezničara, Borca, Čelika, Sarajeva. No, u prethodnim kvalifikacijama očigledno nije napravljen dovoljno kvalitetan balans. Prevagnulo je na pogrešnu stranu, a na kraju smo završili u fudbalskoj provaliji.


Talentima davati više prostora

Ali nije samo problem u izboru igrača, problem je mnogo dublji. Nedovoljno kvalitetan rad s omladinskim pogonima u klubovima, premalo povjerenja u mlade igrače kojima se daje šansa tek sa 19-20 godina da zaigraju u klubovima bh. lige, sve su to razlozi zašto Bosna i Hercegovina svake dvije decenije izbaci po jednog dijamanta a la Edin Džeko. Poseban akcent je na činjenici da se igračima prekasno daje šansa u prvom timu. Nažalost, u Premijer ligi BiH igrači sa 19-20 godina još su u kategoriji “talenti”. Na Zapadu su u tim godinama već izgrađeni igrači, a granica talenta se pomjerila na 16-17 godina. Pogledajte naprimjer godište Alena Halilovića; s koliko godina je dobio šansu u Dinamu!? Halilović je sa svojih 16 godina debitirao u dresu Dinama. Kod nas bi vjerovatno još bio u kadetima i tek čekao svoju šansu da zaigra za juniore.
To se mora iz korijena promijeniti. Moramo početi odgajati i brusiti svoje dijamante. Čekamo kad će nam igrača proizvesti Bayern, Werder, Grasshoppers, Salzburg ili neki treći inozemni klub. Međutim, moramo biti svjesni da je to klimav i nesiguran izvor, posebno u budućnosti. Dolazi treća ili četvrta generacija djece, čiji su se roditelji ili dede i nane odselili iz BiH. Šta će nekog Hansa Begića, rođenog u Heidenheimu, vezati za Bosnu i Hercegovinu, osim što ga dedo, jer mu je i otac rođen u Njemačkoj, dovede tokom ljetnog raspusta u Donju Lepenicu? Ništa, zapravo. Te će se generacije sve češće odlučivati igrati za strane reprezentacije.


Primjer susjednih zemalja

Klubovi u Premijer ligi moraju poraditi na omladinskim pogonima i oslanjati se na vlastite mlade igrače. Uzor nam mogu biti Srbija i Hrvatska, čije okosnice čine fudbaleri koji su ponikli u domaćim prvenstvima. U Srbiji su to Ivanović, Kolarov, Nastasić, Marković, Tošić, Matić i drugi, a u Hrvatskoj Mandžukić, Ćorluka, Modrić, Lovren, Kovačić, Halilović. Kod nas su to Džeko, Ibišević, Šunjić, Vršajević i još nekoliko njih, ali premali broj u odnosu na komšije.
Reprezentacije U17 i U19 su još veći problem. Selekcija fudbalera u tim kategorijama je katastrofalna, a o nekim značajnijim uspjesima da ne govorimo. Fudbalski savez naše zemlje organizirao je kampove za mlade u nekoliko zemalja Evrope s ciljem da se dječaci bh. korijena iz Njemačke ili Švedske okupe na jednom mjestu, a najbolji će biti nagrađeni pozivom u mlađe kategorije reprezentacije BiH. Velik broj tih dječaka nije se našao ni na širem spisku Sakiba Malkočevića (selektora U17 reprezentacije) ili Tonija Karačića (selektor U19 reprezentacije), ali zato su dobili poziv Švedske ili Njemačke. Takvim selekcijama, koje imaju više registriranih igrača nego što mi imamo stanovnika, takvi igrači valjaju, ali nama ne.


Nedostaje sistem rada

Općepoznato je da sitni menadžerski “talovi” i mešetarenja nisu strani u najmlađim selekcijama, ali tome se mora stati ukraj. Potrebni su nam stručni i kompetentni ljudi kojima neće biti mrsko “prečešljati” Evropu uzduž i poprijeko kako bi otkrili nekog našeg talenta, oni koji će po bh. gradovima tražiti nove Džeke, Pjaniće ili Begoviće, koji će pozivati samo one najbolje, a ne one od čije će buduće prodaje i oni “hajrovati” koju marku.

Da bi to krenulo nabolje, potrebno je napraviti zajednički sistem za omladinske selekcije na nivou cijele države, a najbolji primjer za to mogu biti zemlje kakve su Njemačka, Španija i Belgija, u kojima se već dugo to primjenjuje. Posebno u Španiji i Belgiji, jer u ovim zemljama koje obiluju talentima uspostavljen je sistem u kojem sve omladinske selekcije moraju koristiti istu formaciju, čak i filozofiju igre prilikom utakmica prvenstva. Na taj način, naravno uz pravilan rad s omladincima, država dobija svoj karakter i igrači se profiliraju na željeni način.

Međutim, dokle god naša infrastruktura nije ni na prosječnom nivou, uzaludno je pričati o nekakvom sistemu koji će se koristiti na terenu. Naprimjer, samo u Kantonalnoj ligi Sarajevo imamo 20 klubova, što je zajedno s ostalim ligama otprilike 30 klubova u ovom kantonu. Kad tome dodamo omladinske selekcije klubova iz većih rangova, uočavamo koliko na tom prostoru imamo različitih selekcija. I to bi bilo sjajno da one imaju prostor za adekvatno treniranje. Nažalost, broj terena nikako ne može odgovoriti tom broju, a nećemo govoriti o kvalitetu tih terena.


Problem je i nacionalni ključ

Sad dolazimo do situacije kad se moramo zapitati mogu li i bave li se čelni ljudi bh. fudbala ovim problemom? Pitanje “mogu li se baviti?” postavljamo zbog finansijskog stanja, a pitanje “bave li se tim problemom?” po sadašnjem nam stanju sliči retoričkom pitanju. Nadamo se da će uspon naše nogometne seniorske reprezentacije i dalje puniti kasu Nogometnog/Fudbalskog Saveza Bosne i Hercegovine, te da će taj savez usto naći određenu svotu novca u sponzorima i fokus usmjeriti na “mlade voćke” koje rastu na “neplodnom tlu”.

U prilog nam ne ide ni činjenica da nemamo ni dovoljno jak fudbalski klub koji bi, kao Dinamo iz Zagreba ili Hajduk iz Hrvatske, odnosno Partizan ili Crvena Zvezda iz Srbije, bio izvor i okosnica fudbalskih selekcija. Njima najviše pomaže kvalitetan trenerski kadar, infrastruktura i igranje raznih kupova za omladince širom Evrope.

Istina, zemlje u regionu, ali i u svijetu, imaju privilegiju da izbor vodećih lica u bilo kojem poslu ne bude vođen po filteru nacionalnog ključa. Naša bitka oko nacionalnog ključa, zajedno s ostalim problemima dovela nas je u ovako nezgodnu situaciju u kojoj priželjkujemo igrače iz dijaspore ili neko čudo kakvo je Edin Džeko. Za to vrijeme omladinske selekcije Srbije i Crne Gore, odnosno Srbije, upisale su 14 nastupa na završnicama omladinskih evropskih prvenstava, a reprezentacije Hrvatske pet.


Uspjesi Srbije i Hrvatske

Na prvenstvu do 17 godina reprezentacija Srbije i Crne Gore učestvovala je 2006. godine, a njihov domet bila je grupna faza. Tad je za njih igrao reprezentativac Crne Gore i suigrač Edina Džeke iz Manchester Cityja Stevan Jovetić.

Nakon toga se desilo otcjepljenje Srbije i Crne Gore, a Srbija je nastavila uspješan put u evropskim takmičenjima za igrače do 17 godina. Učestvovali su još dvaput, a svoj nastup na velikom takmičenju upisao je, danas Pjanićev suigrač u Romi, Adem Ljajić.

Od 2006. godine do danas, i reprezentacija Hrvatske se dvaput plasirala na završnicu evropskih prvenstava do 17 godina. Važno je napomenuti da su 2005. godine igrali utakmicu za treće mjesto, u kojoj su poraženi od Italije. Okosnicu tog tima činili su Milan Badelj i Nikola Kalinić. Prošle su godine također bili među osam najboljih, a svoj debi imao je Alen Halilović.

Kad govorimo o prvenstvima do 19 godina, Srbija i Crna Gora (kasnije samo Srbija) od 2005. godine je redovno igrala završnice evropskih prvenstava, a prošle godine su bili prvaci. Računavši od spomenute godine, igrali su šest završnica, a osim krune iz prošle sezone, dvaput su igrali i polufinale. Učesnik ovih uspjeha bio je Gojko Kačar, nogometaš Hamburga, koji trenutno ima 25 nastupa za A-selekciju Srbije. Tu je bio i Miralem Sulejmani, koji od prošle godine nastupa za Benficu, a skupio je 16 nastupa za seniorski tim svoje zemlje. Osim njih dvojice spomenut ćemo i ovosezonsko pojačanje engleskog Southamptona, Dušana Tadića, i sjajnog napadača belgijskog Andrlechta, Aleksandra Mitrovića.

Za razliku od Srbije i Crne Gore (Srbije), reprezentacija Hrvatske zabilježila je jedan nastup na završnici Evropskog prvenstva do 19 godina i to 2010. godine kad su dosegli polufinale. Na golu tog tima bio je Matej Delač koji je prošlu polusezonu branio za Sarajevo kao posuđeni igrač londonskog Chelseaja. U odbrani je igrao sadašnji desni bek italijanskog Sassuola Šime Vrsaljko, a u veznom redu Dinamov Arijan Ademi.

Na evropskim prvenstvima do 21 godine, Srbija i Crna Gora je 2004. godine poražena u finalu od Italije rezultatom 3:0, a u toj sjajnoj generaciji igrali su Vladimir Stojković (trenutno član Maccabi Haife), Marko Baša (trenutno član Lillea), Danko Lazović (trenutno član Partizana), Milan Biševac (trenutno član Lyona) i Miloš Krasić (trenutno član Fenerbahčea).

Dvije godine kasnije reprezentacija Srbije i Crne Gore igrala je polufinale Evropskog prvenstva. Dres tog tima nosili su Branislav Ivanović, koji spada među najbolje bekove svijeta, a sad nastupa za Chelsea. Osim njega, tad je sa spomenutim Milanom Biševcem, Milošem Krasićem i Vladimirom Stojkovićem igrao i Dušan Basta, sad saigrač našeg Senada Lulića u Laziju.

Reprezentacija Srbije igrala je 2007. godine finale Evropskog prvenstva, a dvije godine kasnije je ispala u grupnoj fazi. U reprezentaciji koja je 2007. godine igrala finale igrali su Branislav Ivanović, Duško Tošić, Aleksandar Kolarov (trenutno član Manchester Cityja), Antonio Rukavina (trenutno član Villaerala) i Zoran Tošić (trenutno član CSKA Moskve).

Reprezentacija Hrvatske igrala je na završnici Evropskog prvenstva do 21 godine 2004. godine. Takmičenje su završili u grupnoj fazi, ali su svoje nastupe uknjižili veliki Darijo Srna (trenitno član Shakhtar Donetska), Niko Kranjčar (trenutno član QPR-a), Danijel Pranjić (trenutno član Panathinaikosa) i Eduardo (trenutno član Flamenga).


Vrijeme je za promjene

Da ne bi došlo do zabune, navest ćemo i klubove iz kojih su igrači iz susjednih zemalja ponikli. Igrači koji trenutno nastupaju za Srbiju su zanat ispekli u Crvenoj Zvezdi (Vladimir Stojković, Filip Đorđević), OFK Beogradu (Branislav Ivanović), Partizanu (Matija Nastasić, Lazar Marković), Vojvodini (Dušan Tadić), Čukaričkom (Aleksandar Kolarov) i drugim domaćim klubovima.

Hrvatska se može pohvaliti onima koji su dubok trag ostavili u Dinamu (Luka Modrić, Mario Mandžukić, Mateo Kovačić, Milan Badelj, Vedran Ćorluka, Eduardo, Alen Halilović, Dejan Lovren…) i Hajduku (Danijel Subašić, Darijo Srna, Ivan Strinić…).

Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, od igrača koji su pozvani za posljednje reprezentativne mečeve, na našim terenima su ponikli Toni Šunjić (Zrinjski Mostar), Avdija Vršajević (TOŠK Tešanj), Vedad Ibišević (Zmaj od Bosne) i Edin Džeko (Željezničar).

Dok je u prvim postavama Srbije i Hrvatske samo po jedan igrač koji je izdanak neke strane škole fudbala, u našem timu čak sedam igrača prve postave izdanci su stranih škola. Momci koji dolaze iz ostatka Evrope velik su dobitak za naš tim, osnova reprezentacije, ali moramo biti svjesni da će takvih igrača u budućnosti biti sve manje. Mladi igrači kakvi su, naprimjer, Muamer Tanković (Švedska), Alen Halilović (Hrvatska), Haris Seferović (Švicarska) biraju da igraju za reprezentacije zemalja u kojima su rođeni.
Omladinskim selekcijama Bosne i Hercegovine hitno je potrebna operacija kako bi se odstranilo truhlo tkivo. Hirurzi Nogometnog saveza su na potezu, otkucalo je pet do 12!

Na vrh