Zašto Velež mora umrijeti?

10. Apr 2017. | 16:12 | Haris Ljevo
velez6

Fudbalski klub Velež iz Mostara proživljava najteže trenutke u bogatoj klupskoj historiji. Klub koji je decenijama bio ravnopravan protivnik najvećim jugoslovenskim i evropskim klubovima danas strepi za opstanak u Prvoj ligi Federacije BiH, odnosno u drugom rangu takmičenja u našoj zemlji.

Rezultatska kriza u kojoj se Velež našao posljednjih godina najmanji je problem, jer ispadali su iz lige i najveći svjetski klubovi poput Napolija, Marseillea, River Plate, Milana, Juventusa… Problem je u činjenici što se na uništavanju mitskog mostarskog kluba planski radi već više od dvije decenije, a krajnji cilj je potpuno gašenje kluba.

To što Velež još uvijek postoji, uprkos silnim naporima vlasti, prije svega onih gradskih mostarskih, da ga ugase, jedino treba zahvaliti pojedinim entuzijastima i navijačima kluba koji su ga u životu održavali tokom cijelog ratnog i poratnog perioda.

Agonija Veleža počela je s prvim danima rata u BiH, a ne sukobom između Bošnjaka i Hrvata, kako danas mnogi misle. Velež je tada protjeran sa svog stadiona i više se nikad nije vratio. Svoju posljednju utakmicu na stadionu Pod Bijelim brijegom mostarski Rođeni odigrali su 15. marta 1992. godine protiv Zemuna u tadašnjoj jugoslovenskoj ligi i većina fudbalera i funkcionera kluba više nikad nije kročila nogom na teren tog stadiona, osim onih koji su tu završili godinu dana kasnije kao zarobljenici HVO-a, jer je gradski stadion korišten kao tranzitni logor za Bošnjake Hercegovine na putu prema logorima Dretelj i Heliodrom.

Hrvatski politički predstavnici u gradu Mostaru 1992. godine krenuli su s ponovnim pokretanjem Zrinjskog, koji je zbog svoje nacionalističke prošlosti bio zabranjen od strane vlasti u vrijeme Jugoslavije. U prostorije Veleža tada su se uselili ljudi iz Zrinjskog, među kojima je bio i legendarni fudbaler Veleža Jadran Topić. Ljudima iz Veleža je rečeno da napuste prostorije, a u narednim danima građani Mostara su pored kontejnera za smeće mogli pronaći i trofeje Veleža.

Sve kroz šta je Velež kasnije prošao – od igranja domaćih utakmica u Jablanici i Vrapčićima, do ispadanja iz Premijer lige, povratka u istu, pa ponovnog ispadanja – dobro je poznato. Poslije rata o Veležovom povratku na stadion Pod Bijelim brijegom govorili su mnogi, ali se povratak nije nikada desio, a treba biti pošten pa reći da niko nikada ozbiljno nije ni radio na tom projektu.

Ako ćemo biti do kraja pošteni, trebamo se zapitati da li je neko stvarno i očekivao da će klub koji je uvijek bio simbol radničke klase i antifašizma imati status u društvu kakav je imao prije rata? Ako su nove vlasti promijenile imena svih ulica i škola koje su ih podsjećale na slavnu antifašističku borbu, zar je Velež, koji je tokom Drugog svjetskog rata u borbama protiv fašizma izgubio 77 igrača i funkcionera i imao devet fudbalera narodnih heroja, od kojih je samo Mehmed Trbonja preživio, mogao računati na podršku vlasti?

HDZ je odmah svu pažnju posvetio Zrinjskom, dok su bošnjačke stranke u Mostaru i Federaciji deklarativno podržavale Velež, a ključni momenat se desio kada je uprava Veleža odlučila na grb kluba vratiti zvijezdu petokraku. Bila je to smrtna presuda ovom klubu, jer su od tada i bošnjački politički predstavnici potpuno okrenuli leđa klubu. Izuzetak je bila prošla SDP-ova vlada na čelu s premijerom Nerminom Nikšićem, koji je jedno vrijeme bio i predsjednik Skupštine kluba.

Velež, nažalost, danas mnogima služi isključivo za sticanje jeftinih političkih poena. Od povratka na stadion Pod Bijelim brijegom sve su prilike da se već odustalo, samo niko nema hrabrosti da to navijačima kaže.

Iz godine u godinu sve je manje starijih navijača Veleža koji se sjećaju slavnih dana sa stadiona Pod Bijelim brijegom, a dolaze novije generacije koje se ne sjećaju tog vremena i kojima taj stadion, bojim se, ne predstavlja ništa.

Sve su prilike da oni kojima Velež predstavlja trn u oku i čekaju baš to vrijeme, pa da napokon do kraja dovedu projekat Veležovog planskog uništenja.

NV / nap.ba

Na vrh