Čaušević: Zbog politike, institucije kulture se gase, a obrazovanje tone sve dublje

S Mehom Čauševićem, doktorandom zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti i profesorom na Univerzitetu u Bihaću, razgovarali smo o ulozi, značaju i kvalitetu obrazovanja u Bosni i Hercegovini, trenutnoj situaciji u kulturi i tradiciji Bošnjaka, te o negativnom djelovanju politike na obrazovanje i kulturu

23. Mar 2015. | 17:00 | Fahrudin Vojić
nv37815

Znanje je veoma širok i diskutabilan pojam, a njegova valorizacija i društveno vrednovanje izuzetno kompleksan proces. Imajući u vidu složenu situaciju u Bosni i Hercegovini, koja se ogleda u elementarnoj nefunkcionalnosti društvenih odnosa, poremećenih vrijednosnih okvira i nedostatku prostora i sistemske podrške za afirmaciju, prije svega, rada, znanja, sposobnosti i elementarnog poštenja u najširem smislu, u našem društvu kao posljedicu imaju stavljanje znanja u drugi plan.


NV: Gospodine Čauševiću, s obzirom na to da ste jedini doktor likovnih umjetnosti na Zagrebačkom sveučilištu, kao Bošnjak iz susjedne Bosne i Hercegovine, kažite nam cijeni li se kod nas znanje, stručnost i inteligencija općenito, te kakav je odnos Bosanske krajine prema Vama otkako ste unaprijedili znanje i akademski nivo?

O odnosu prema znanju najbolje govori teška situacija bh. građana u svakom segmentu življenja, jer da se znanje cijeni i primjenjuje, onda bi sve bilo mnogo drukčije. Na našu žalost, znanje je na neki način postalo “teret” onima koji ga posjeduju, jer veoma često u onima koji posjeduju neko znanje “podobni, a nesposobni” vide potencijalnu opasnost za sebe, odnosno za nezasluženu poziciju u društvu koju neosnovano zauzimaju, pa pribjegavaju različitim načinima pritiska na te osobe.

Epidemija ove vrste destruktivnog ponašanja za posljedicu ima napuštanje naše domovine od velikog broja mladih i obrazovanih ljudi. Taj “egzodus” mladih i obrazovanih ljudi koji nisu imali priliku pokazati i primijeniti svoja znanja, sposobnosti i vještine, ima kontinuirano pogoršanje stanja u BiH. Očigledno je da BiH nije država znanja. U takvoj situaciji i odnos prema meni je, najblaže rečeno, loš, kao i prema drugim obrazovanim ljudima.


NV: Kao osoba koja je mnogo vremena provela u obrazovnom sistemu Krajine radeći kao profesor na Univerzitetu u Bihaću, kakvo je trenutno stanje u toj oblasti, koji su nedostaci, ima li nekih pozitivnih strana te šta treba uraditi da se unaprijedi obrazovanje u našoj zemlji, posebno u Krajini?

Generalno gledano, u BiH imamo veoma loš odgojno-obrazovni sistem, koji je previše složen, fragmentiran, nefunkcionalan i suviše ovisan o dnevno-političkom utjecaju. Posljedica toga su transferi zastarjelih znanja, sposobnosti i vještina. Nedovoljno ulaganje u stručno i naučno usavršavanje, slaba umreženost, kako globalna tako i lokalna, među naučno-obrazovnim ustanovama, doprinosi našem stalnom nazadovanju. Teško stanje na Univerzitetu u Bihaću uvjetovano je, prije svega, lošim odnosom osnivača prema ovoj ustanovi, koji se ogleda u stalnim pokušajima političkog utjecaja na njegov rad, izostankom finansijske i svake druge podrške, čak i direktnim opstrukcijama, koje za posljedicu imaju veoma teško stanje. Pozitivna strana je veći broj mlađih članova akademske zajednice koji nadljudskim naporima donekle amortiziraju spomenute probleme.


NV: Možete li nešto kazati o autonomiji Univerziteta i neujednačenom sistemu obrazovanja u BiH, jer svaki kanton ima svoj zakon?

Nažalost, po mom mišljenju, autonomija univerziteta u BiH ne postoji. Ona je čisto deklarativna, ali istinska autonomija je odavno ugušena. Da bismo mogli govoriti o autonomiji univerziteta u BiH, neophodno je, prije svega, osigurati njihovu ekonomsku neovisnost od institucija izvršne i zakonodavne vlasti. Ovako imamo apsolutnu ovisnost, od politikantskog destruktivnog djelovanja različitih nivoa vlasti koji perfidno sistemom ucjene i “batine” drže sve pod kontrolom.


NV: Mnogo je mladih ljudi koji razmišljaju o odlasku iz domovine i besmislenosti studiranja jer, kako kažu, kod nas ne vlada zakon inteligencije i stručnosti, nego zakon veze i političke podobnosti?

Mladi su tu nažalost upravu. Ono što vide u stvarnom životu, toliku količinu socijalnih devijacija, kriminala i korupcije cjelokupnog državnog aparata, te stalno pogoršanje stanja u kojem smo, jeste obeshrabrujuće. Stoga velik broj mladih za primarni zadatak u svom životu postavlja odlazak izvan granica BiH. To je nepopravljiva tragedija, a imajući u vidu besperspektivnost koja je zagarantirana mladima koji napuštaju BiH, nemam im šta zamjeriti.


NV: Ima li u našem obrazovnom sistemu kupovine ispita i korupcije kako se priča, i šta mislite o odnosu između profesora i studenata u smislu arogantnosti profesora spram studenata i nekulturi studenata spram profesora?

Prema mojim saznanjima, smatram da je priča o kupovini ispita i korupciji na univerzitetima nerealna i preuveličana, te da je situacija u tom segmentu mnogo bolja nego što se prezentira javnosti. Kad su u pitanju odnosi između profesora i studenta, tu je malo teže donijeti generalni zaključak. U svakom odnosu imamo najmanje dvije strane i dva viđenja. Sasvim je sigurno da postoje pojedini slučajevi odnosa profesora prema studentima i obrnuto, koji baš i nisu primjereni akademskoj zajednici, ali smatram da su ti odnosi, generalno, prilično korektni.


NV: U prethodnom pitanju smo spomenuli političku podobnost, a Vi ste osoba koja se u jednom periodu aktivno bavila politikom, obnašajući funkciju skupštinskog zastupnika u Bosanskoj krajini u periodu od 2002. do 2006. godine. Kad se sad osvrnete na taj period i uporedite ga s današnjim, koja je razlika, šta se promijenilo, te kako popraviti aktuelno političko stanje s ciljem izlaska iz političke krize i koliko to sve utječe na obrazovanje u Krajini?

Tačno je da sam u spomenutom periodu bio zastupnik u Skupštini Unsko-sanskog kantona, pa mi je lakše napraviti komparaciju stanja danas u odnosu na taj period. Smatram da je stanje danas mnogo lošije u svim segmentima, što nas ne treba čuditi s obzirom na greške i propuste koji su se dešavali u međuvremenu. Ako usporedimo kadrovsku strukturu ljudi u vlasti od rata do danas, uočljivo je da postoji sistem negativne selekcije prilikom odabira kadrova na svim nivoima i svih političkih subjekata. Smatram da je to uzrok stagnacije i nazadovanja. Za promjenu ukupnog stanja u ovako kompleksnoj državi neophodno je demokratizirati ukupne odnose, a da bismo to postigli, neophodno je demokratizirati političke stranke. Očigledno je da one to ne žele, stoga ih je potrebno natjerati tako što će građani aktivnije iskazivati nezadovoljstvo prilikom izbora, kažnjavajući stranke koje nisu realizirale obećano. Ključ rješenja je svako od nas, odnosno naša spremnost da evoluiramo iz “glasača” u “birača” tokom izbornog procesa.


NV: Vaš doktorski rad odnosio se na nišane kao bošnjačko kulturno i tradicionalno vjersko naslijeđe i njihovu specifičnost u odnosu na ostale religije i konfesije u BiH. Kakva je svijest Bošnjaka, posebno Krajišnika kad je u pitanju značaj očuvanja vlastite kulture i tradicije? S obzirom na to da se rad ticao direktno Krajine, a istraživanja su vršena na tom terenu, kakvo je trenutno stanje na tom polju i koliko je to uopće značajno za opstanak jednog naroda?

Nišani su veoma značajni spomenici, ne samo materijalne nego i duhovne kulture, orijentalno-islamske provenijencije u Bosni i Hercegovini. Oni su fizički opipljivi, materijalni elementi nepokretne kulturne baštine Bosne i Hercegovine, a istovremeno su veoma značajni za razumijevanje nematerijalne baštine. Predstavljaju naslijeđena dobra od prethodnih generacija, te s obzirom na to da nastaju i u sadašnjosti, svakako imaju veliku vrijednost za buduće generacije. U specifičnom kulturnom kontekstu, nišani su odraz niza semantičkih asocijacija. Oni su mjesto na kojem se susreću aspekti historijskog, političkog, filozofskog, religijskog, društvenog i kulturalnog značenja.

Nišan je spoj i jedinstvo općeg, univerzalnog, estetskog i poetskog. Noseći u sebi izvanosjetilnu uzvišenu poruku duhovnosti, on se na izvjestan način oslobađa svoje materijalne pojavnosti i uzdiže na nivo nematerijalne egzistencije. Nišan u sebi nosi simbolički značaj i u svijesti muslimana je jedan od važnih elemenata očuvanja osobnog i kolektivnog identiteta. Nišani na vjerodostojan način objedinjuju duhovno-umjetničke dimenzije vremena u kojem su nastali i ujedno nam donose niz autentičnih podataka iz tog perioda. Danas je zbog raznih utjecaja ali i udaljavanja ljudi od njihove tradicije na snazi proces koji taj tradicionalni oblik spomenika postepeno zamjenjuje tipom koji se sreće kod drugih bosanskih konfesija. Upravo zbog tog procesa asimilacije nišana su veoma značajne kao materijalno svjedočanstvo jedne kulture koja danas gubi svoja važna obilježja i polahko ali neumitno nestaje u turbulentnom procesu globalizacije.


NV: Kakva je situacija u Bosni i Hercegovini kad je u pitanju islamska likovna kultura i umjetnost, te zašto islamske obrazovne ustanove u svojim planovima i programima nemaju posebne studijske odsjeke za izučavanje islamske likovne kulture i umjetnosti koja je toliko bogata?

Svjedoci smo vremena u kojem je kultura u BiH, zbog različitih oblika društvene redukcije, doživjela devastaciju epskih razmjera. To je posebno uočljivo u segmentu institucija koje se bave, odnosno koje bi se trebale baviti ovim važnim segmentom ljudske egzistencije. Zbog višedecenijskog negativističkog i destruktivnog djelovanja, prije svega vlasti u ovoj oblasti, gotovo sve institucije kulture su ugašene ili su pred gašenjem. One koje još postoje, svedene su na nivo formalnog postojanja jer nisu finansijski podržane za obavljanje primarnih zadaća.

Ako se osvrnemo unatrag, možemo vidjeti da je svakoj kulturnoj ekspanziji ili pomaku prethodilo ulaganje ne samo u materijalnom smislu, nego i u smislu opće podrške nosiocima kulturnog razvoja. U takvim okolnostima je islamska kultura, kao dio opće kulture, u veoma lošem položaju. Dodamo li tome devastaciju islamskog kulturnog blaga u BiH tokom i nakon agresije na našu domovinu, možemo pretpostaviti koliko je situacija loša. Izostanak razvojne komponente i strateškog djelovanja Islamske zajednice u BiH u oblasti afirmacije i razvoja islamske kulture situaciju čini još lošijom. Kad su u pitanju islamske obrazovne ustanove i nedovoljna pažnja koju one putem svojih nastavnih planova i programa imaju spram islamske umjetnosti, smatram da je to posljedica izostanka dugoročnijeg strateškog planiranja i djelovanja.


Meho Čaušević je rođen 1972. godine u Beogradu. Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Sarajevu gdje je i magistrirao. Doktorski studij okončao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2011. godine. Zaposlen je na Univerzitetu u Bihaću kao vanredni profesor za oblast Teorija i metodika likovne kulture. Svoje umjetničke radove izlagao je na mnogim kulturnim događajima. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine.

Na vrh