Fontana>>

Bajram treba živjeti…

Ramazanski bajram je muslimanski blagdan koji se obilježava tokom prva tri dana mjeseca ševala, a po završetku mjeseca ramazana, odnosno mjeseca posta. On je blagodaran blagdan tokom kojeg ljudi dijele svoju radost zato što su imali priliku da se svojim postom tokom ramazana približe Gospodaru

17. Jul 2015. | 07:03 | M. Fethullah Gülen
43741

Vjernicima koji su tokom mjeseca ramazana ispunili pravo prema Allahu, dž.š., putem posta, On šalje Bajram u vidu utjehe zbog rastanka s ramazanom. U tom smislu Ramazanski bajram predstavlja pravo vjernika. Udjeljivanjem sadekatul-fitra bogati osjećaju radost jer su bili u prilici pomoći drugima, a siromašni stječu sredstva neophodna za život. Na taj način ovaj blagdan pozitivno utječe na materijalno-duhovnu strukturu jedne zajednice.

Bajram je dan susreta tokom kojeg u ljudima ključaju vjerski osjećaji. Tog dana imamo osjećaj da je cijela naša prošlost bila skrivena u Bajramu pa se sad budi iz tog dubokog sna i izlazi na vidjelo. Određene osobenosti koje se odnose na nas, a koje se protežu od prošlosti do danas, do te mjere su utisnute u opći ambijent Bajrama da svaki put kad ga ispraćamo mi se na neki način prisjećamo i tih sjajnih trenutaka koji su dio naše zaostavštine. Sklopimo li oči sa željom da poslušamo ono što nam Bajram poručuje, u našim mislima će oživjeti dani slave kad se bajrak naše vjere vihorio visoko na jarbolu. U tim će trenucima ponovo oživjeti naša historija, odnosno sve vrijednosti od kojih je satkana naša duhovnost i naš identitet. Iz tog razloga, dani Bajrama nam omogućuju da zajedno uživamo u simfoniji ispisanoj notama koje izviru iz srca.


Dani Božije milosti

Postoji hadis u kojem Božiji Poslanik kaže: “Uzvišeni Allah u danima Ramazanskog i Kurban-bajrama spušta svoju milost na zemlju, zato izađite vani, pođite na namaz i krenite u zijaret kako bi vas dotakla Njegova milost.” (Sujuti, Džâmiu’s-Sagîr). Zato treba izaći vani, posebno radi namaza i zijareta, te s ostalim ljudima podijeliti radost Bajrama. Prema nekim predajama, Božiji Poslanik bi običavao prilikom odlaska na namaz (Ramazanski bajram), a prije izlaska iz kuće, pojesti nešto slatko (naprimjer hurmu). Smisao tog čina jeste da se početak novog dana na neki način odvoji u odnosu na prethodne dane posta.

Posjeta starijim osobama i iskazivanje poštovanja prema njima ili, ako to nije moguće, čestitanje Ramazanskog bajrama u nadi da će nam uputiti hajr-dove, još je jedno od lijepih djela koja nam pomažu da osjetimo svu ljepotu Bajrama. Naravno, ako prilikom čestitanja takvu želju sakrijemo u sebi, onda će dova koja se uputi biti mnogo vrednija i puna bereketa. Osim toga, kad čestitamo Bajram lijepo je čestitati i prethodne blagdane, praznike i radosti koje nismo imali priliku ranije čestitati. Islamski učenjaci su oduvijek pridavali veliku važnost razmjeni poklona za vrijeme Bajrama. Pokloni mogu biti različiti, ali knjiga kao poklon nikad ne gubi svoju vrijednost i važnost.


Radost i tuga

Ramazan je jednomjesečno gošćenje koje nam, opraštajući se s nama, ostavlja mnogobrojne darove. Nakon što dosegnemo novi život i zahvatimo nešto od njegove svjetlosti, on odlazi. Uz drhtanje u pokornosti Allahu, srca su tokom ramazana predata posmatranju i razmišljanju.
Kad se na bajramski dan pojavi zora, s munara se prolamaju glasovi slavljenja i veličanja. U trenucima kad duhovno ozračje svugdje dostiže visine, primjećujemo pritajena osjećanja koja bude maštu i vode nas u beskrajne dubine. Šapuću srcima s osjećajima koja niko ne može opisati, koja se riječima ni na jednom jeziku ne mogu izraziti.

Mujezin dozivanjem poput izdavanja naredbi, imam čiji glas podrhtava dok izgovara nebeske riječi, društvo klanjača koji zajedno žamore poput orkestra, zajedno se usaglašavaju s nekom razinom izvornosti i dostojanstva, osjećajući u sebi drhtavicu. Kad u sebi ponavljamo glasove izgovorene u mesdžidima, kad ih šapatom sričemo, ponovo osjećamo ne samo dugu slavnu prošlost nego i više od toga, neku globalnu stvarnost kao pogled koji se pruža od iskona do vječnosti te uranjamo u ozračje sreće. Mesdžid, pogotovo tokom bajramskih dana, sa svojim blagim ozračjem, nježnim poput svile, toplim kao ptičije gnijezdo ispunjeno živošću, predstavlja čistotu osjećanja, lahkoću bitisanja te mir, cilj života, avanturu življenja, korijene značenja zajednice, osnove kulture, vječnost vjere, muzikalnost jezika, pogled na život, razumijevanje svijeta oko sebe, stil izraza. Šapuće da nam pokaže puteve koji vode ka istinskom čovjeku.

Taj glas, taj prizor, to šaptanje koje svakog pojedinca, u skladu sa sklonostima duše i dubinom mašte, prenosi u neki drugi svijet, u srcima vjernika oživljavaju slike ljepote pred kojima srca drhte, a osjećanja trepere. Kad završi namaz, kad završi nebesko putovanje pa se privremeno oprašta od džamije, čovjek se ponovo vraća ljudima osjećajući da stiže iz posjete Milostivom nakon što je stekao novu dimenziju i dubinu. S njima se grli i razmjenjuje čestitke. Sa svima s kojima se druži, na pijaci i na ulici, u kući i na radnom mjestu, u školi ili u kasarni, dijeli dobijene darove. Tako se, u rasponima od nekoliko sati, u skladu s veličinom srca i razinom duše, stječu određene vremenske nagrade čije je svojstvo ujedno bezvremenost, odnosno vječnost. Čovjeku tad postaje jasno da, do Bajram je vrijeme duhovnog olakšanja koje dolazi nakon osjećaja da smo izvršili svoju dužnost i nade da smo bili dostojni Allahovog oprosta k je na prolaznom svijetu, uspostavlja duboke veze s vječnošću i onim što je iza ovog svijeta.

Temdžidi, salavati, ezani i dove koje se uče, javno ili tajno, tokom ramazana našim ušima zvuče poput nebeskih vrata koja se polahko otvaraju. Bajram se koristi sveobuhvatnim jezikom i uspijeva kazati sve što treba reći: da je čovjek ništavan poput zemlje koju gazi nogama, da je obasut milošću poput zemlje koja se nalazi u zagrljaju kiše, da su naši domovi živahniji od košnica i topliji od ptičijih gnijezda, da su naše duše okrenute prema beskrajnim prostranstvima, da su naša srca mirna i spokojna, da se čovjek nalazi na jednom tajanstvenom putovanju koje je započelo iz nepoznate tačke, da je pred nama posljednja stanica koja izaziva zebnju i radost, da je naš narod u vremenu kolektivnog buđenja… Bajram najljepšim jezikom svim ljudima u zajednici, dvaput u toku godine, opisuje stoljetnu borbu našeg naroda, njegovu kulturu i civilizacijska dostignuća, njegovu tradiciju i običaje te sve ono što ga čini posebnim.

Mi, kao djeca koja su kandidati da dožive sve ljepote ovog svijeta, trebali bismo sve ono što u našim dušama čujemo i osjetimo u vrijeme Bajrama, naše radosti i ushićenja, naše ljubavi i iskustva, kao i duh naše prošlosti koji smo naslijedili, postaviti na jače temelje, dodatno ga unaprijediti i oživjeti.
Za razliku od drugih dana i mjeseci, ramazani i bajrami nam dolaze kao kišom ispunjeni oblaci koji nas obasipaju dobrom i ljepotom. Bujica nastala nakon takvog pražnjenja poput kakvog otpada pred sobom odnosi naše grijehe i utapa ih u moru oprosta. Alvarski imam to objašnjava sljedećim stihovima:

Neka mi Gospodar oprosti, pa da bajramujem;
Neka nestanu grijesi moji, pa da se radujem.

Sve ove bajramske povjetarce u dubini duše osjećamo kao tajanstvene nalete vjetra koji nam prosvjetljuju i odmaraju dušu, koji nas čine sretnim i pokazuju nam staze koje vode do vječne sreće. U tim trenucima blaženosti osjećamo veliki užitak zbog činjenice da smo rođeni kao muslimani i slatko se osmjehujemo jer smo dio odabranog društva.


Opreznost poslije bajrama

Usprkos njegovoj kratkoći, Bajram je vremenski period koji u sebi krije bisere, vrijednosti, radost, hajr i bereket više sedmica, čak i mjeseci. Uzvišeni Gospodar nas tokom Bajrama obasipa nevjerovatnim posebnostima i iznenađenjima, da takve ljepote ne možemo doživjeti možda ni za deset dana, možda ni za mjesec, možda ni za deset mjeseci ili nekoliko godina koje provedemo izvan bajramskog ambijenta. Svaki hajr i svako dobro djelo dobija na vrijednosti samo ako ga Uzvišeni Gospodar primi, a Bajram je jedan od povoda kad Allah prima dobra djela i kad nas obasipa Božanskim blagodatima koje su dovoljne da obilježe cijeli ljudski život.

Naravno, takvo nešto je moguće samo u slučaju ljudi koji su iskoristili ramazan u njegovom punom potencijalu i koji se nisu prepuštali neozbiljnosti tokom Bajrama. Oni koji Bajram doživljavaju samo kao praznik, koji kao da se žele osvetiti činjenici da čitav mjesec nisu mogli jesti i piti po želji, pa se trude to nadoknaditi i koji kao da su jedva čekali da se ponovo prepuste zabranjenim stvarima kojih su se klonili tokom mjeseca ramazana, teško će imati koristi od nabrojanih blagodati koje Bajram nosi sa sobom. Ali oni koji stanje budnosti i opreznosti iz mjeseca ramazana prenesu i na Bajram, oni koji uspiju stanje suzdržavanja prenijeti i na ostatak života i oni koji u svakom trenutku budu svjesni svog robovanja, oni će imati priliku, u vrlo kratkom period, iskoristiti mnoštvo blagodati koje im se nude. Za njih je Bajram vrijeme žetve, odnosno vrijeme kad se sakupljaju nagrade obećane tokom ramazana. Baš kao što Noć kadra u sebi krije neslućeno mnogo blagodati, tako je i Bajram period koji vjernicima nudi mnoštvo skrivenih ljepota. Međutim, iako se ramazan, a posebno Noć kadra, doživljavaju kao povod za približavanje Allahu, Bajram je vrijeme obilježeno nadanjem u ostvarenu bliskost. Vjernici se nadaju da su ostvarili takvu bliskost jer su u periodu koji je prethodio Bajramu dali sve od sebe da dođu do nje.

Bajram ni u kojem slučaju nije i ne smije biti vrijeme radovanja zato što smo iza sebe ostavili dane posta, pa sad možemo jesti i piti koliko hoćemo i šta hoćemo. Bajram je vrijeme duhovnog olakšanja koje dolazi nakon osjećaja da smo izvršili svoju dužnost i nade da smo bili dostojni Allahovog oprosta. Mi slavimo, ali ne zato što smo iza sebe ostavili ramazan i dane posta, nego zato što smo se oslobodili tereta naših grijeha. U srcu Bajrama je naše očekivanje da nas Allah obaspe djelićima svoje beskrajne milosti.

Bajram se obraća svim ljudima i svima dolazi krajnje pitomo. On se uvlači u svakog od nas, čini da ga osjećamo i pronalazi način da baš svakog uvuče u svoju blagu atmosferu. U Bajramu nema prisile, on ne zavisi od protokola, niti na bilo koji način prijeti onima koji ga ne prihvataju, ali usprkos tome svi mu hrle i svi mu se predaju od srca. Zato ljudi ne obilježavaju Bajram, oni ga žive.

Na vrh