Kolumne>>

Filipović: Rušenje džamije u Zemunu i poruke iz Ljubovije su kontinuitet jedne politike u Srbiji

28. May 2017. | 15:15 | Muhamed Filipović, akademik
27096a

Javnost u svijetu, regiji i u našoj zemlji obaviještena je o dva naizgled različita događaja na dva mjesta u Srbiji i na granici između Srbije i Bosne i Hercegovine koja imaju veoma signifikantnu vezu sa statusom i pravima muslimana kao vjernika jedne svjetski priznate i legalne vjere, ali i Bošnjaka kao naroda koji vijekovima živi na tlu Srbije kao i njihove države Bosne i Hercegovine.

Jedan se dogodio na lokaciji Zemun Polje u ataru grada Beograda, dok se drugi dogodio na granici između Srbije i Bosne i Hercegovine kod mjesta Ljubovija, zapravo na mostu koji kod tog mjesta spaja Ljuboviju u Srbiji i Bratunac u Bosni i Hercegovini.

Rušenje izgrađene džamije u mjestu Zemun Polje je jasan znak da se u Beogradu kontinuira praksa onemogućavanja gradnje objekata islamske vjere, da je u Beogradu slobodno samo rušiti i paliti džamije i druge islamske vjerske objekte, ne samo kao objekte jedne nepoželjne vjere nego i kao znakove postojanja jednog svijeta i jednog naroda (Bošnjaka) na njegovom tlu. O kontinuitetu takve prakse ne govori samo podatak da je od nastanka Kneževine i obnove države Srbije samo u Beogradu srušeno više od 150 džamija, nego da ni nakon nastanka tzv. slobodne Jugoslavije  tj. one koja je za sebe tvrdila da je država svih svojih naroda i vjera, nikada muslimani nisu dobili dozvolu da izgrade za sebe jedan adekvatan vjerski objekat, a pogotovo jednu reprezentativnu džamiju za koju danas dobivaju dozvole u svim evropskim zemljama.

Takvo ponašanje, uvijek prikriveno nekim formalnim razlozima pokazuje samo kontinuitet iste one politike koju je Nenadović definirao kao „vrijeme trijebljenja Srbije od Turaka“, tj. muslimana koje je karakeriziralo srpsku historiju u XIX vijeku. Takav antimuslimanski i antibosanski odnosno preciznije rečeno antibošnjački karakter stvarne srpske politike, potvrđuje i drugi događaj koji pada dan nakon rušenja džamije, a to je otvaranje mosta koji spaja Ljuboviju na srpskoj strani i Bratunac. Cijela ceremonija otvaranja tog objekta, koji kako su govorili neki od prisutnih treba da spaja ljude, dobila je značenje stvaranja spoja samo između Srba u Srbiji i onih u RS entitetu, jer je u toj ceremoniji koja ima međunarodno značenje bila isključena država Bosna i Hercegovina i nisu spomenuti oni koje taj most u svim istinski demokratskim i humanim aspektima treba da spaja, osobito nakon svih užasa koje je srpska politika i djelovanje srpskih agresora i izvođača genocida priredila narodu u Bosni i Hercegovini tj. svim nesrpskim narodima, a osobito muslimanima i Bošnjacima koji žive preko rijeke Drine u Bosni i Hercegovini.

U izražavanju te agresivne i osvajačke ideje o mostu najdalje je otišao već bivši predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić koji se nije libio da kaže kako taj most konačno spaja ono što će uskoro biti jedno, tj. Srbija s obje strane rijeke Drine. Bilo da je ta užasna, svakog takta, kulture i smisla lišena izjava jednog sumanutog nacionaliste samo omaška ili misao diktirana iz njegove, svima nama poznate kriminalne podsvijesti, ona je otkrila, kako to kaže Karl Kraus, istinu stvarne srppke politike i njene protagoniste. Istina koju misao govornika krije i pokazuje stvarnu ideju i političku sadržinu onoga šta i kako vodeći sprski političari misle o odnosima Bosne i Hercegovine i Srbije. Te odnose oni vide samo kao način, priliku i prostor za kompletiranje ideje „Velike Srbije“ koju nisu mogli ostvariti oružjem, ubijanjem, progonom i genocidom nad muslimanima u Bosni i Hercegovini ali koji imaju namjeru da ostvare pomoću destruktivne i antibosanske uloge vodećih ljudi u RS entitetu.

Međutim, Bošnjaci i muslimani koji su najviše ugroženi ovakvom srpskom politikom naučili su i krvavo platili historijsku lekciju i znaju kako će štititi integritet svoje zemlje i države i štititi interese i prava Bošnjaka i muslimana. Bošnjaci više nisu naivni da vjeruju danajskim darovima tobožnjih srpskih humanista a imaju i ljude koji su i spremni i sposobni da brane svoju zemlju i njen međunarodni status i prava.

 

NV / M. Filipović, predsjednik BANU

Na vrh