Kraj izolacije Kube i borba za naklonost režima u Havani

Nakon što je američki predsjednik Barack Obama krajem prošle godine najavio novi početak u američko-kubanskim odnosima, Latinska Amerika se našla u čudu, ali je blagonaklono gledala na taj potez dviju vlada. Istovremeno, u tekstovima brojnih autora s tog prostora pojavio se dijalog čija se autentičnost zasad ne može ustvrditi, ali koji temeljito pokazuje koliko je nevjerovatan i neočekivan potez službenog Washingtona

9. Jan 2015. | 19:00 | Armin Sijamić
34318

34318.jpg

U dijalogu koji se, navodno, odvijao 1961. godine, neposredno nakon što su Kuba i SAD prekinuli diplomatske odnose, mladi Ernesto Che Guevara pita Fidela Castra: “Misliš li da ćemo ikad ponovo uspostaviti diplomatske odnose s Jenkijima?”, a Castro mu, navodno, kroz smijeh odgovara: “To će biti onog dana kad američki predsjednik bude crnac, a papa Argentinac kao ti.” Međutim, svaki potez u diplomatiji velikih i moćnih država svijeta ima svoje dublje motive od onih koji se prvobitno uoče. Po svemu sudeći, Obama je povukao mudar i dobar potez.


Hladni rat

U jeku hladnog rata između komunističkog SSSR-a i kapitalističkih Sjedinjenih Američkih Država, mala karipska država došla je u žižu interesiranja svih tadašnjih svjetskih medija. Na samo osamdeset kilometara od američkog grada Miamija, grupa gerilaca je 1959. godine oborila korumpirani proamerički režim i uspostavila komunizam. Međutim, taj proces nije išao lahko, ali se isplatila upornost i strategija Fidela Castra. Castro je u dva navrata pokušao oboriti režim korumpiranog Fulgencia Batiste te je iz drugog puta uspio. Prvi put to se desilo 26. jula 1953. godine, kad braća Castro sa 160 slabo naoružanih vojnika napadaju kasarne u Moncadi u blizini Santiaga i kasarne u mjestu Bayamo. Napad završava debaklom Castrovih snaga. Diktator Batista, po tvrdnjama Fidela Castra, hapsi 60 vojnika i strijelja, a preživljeli u zatvoru ostaju do 1955. godine kad pred međunarodnim pritiskom Batista popušta i oslobađa i napadače na Moncadu. Castro odlazi u Meksiko i tamo počinje obuku svojih snaga za novi napad. Te godine u Meksiku upoznaje i Ernesta Che Guevaru. Castro 1956. godine kupuje oronulu brodicu s kojom namjerava napasti Batistu.


U drugom pokušaju

Osamdeset dva slabo naoružana vojnika 25. novembra 1956. godine polaze prema Kubi u brodici “Granma” koju je kupio Fidel Castro. U tom vremenu na Kubi je djelovala organizacija “26. juli” (ime dobila po datumu napada na Moncadu) koja je trebala organizirati masovne proteste na Kubi 30. novembra, a toga dana je bio planiran i napad Castrovih vojnika. Međutim, na brodu nije sve išlo kako je Castro planirao. Brod je propuštao vodu, neki vojnici su dobili morsku bolest, a zadesila ih je i oluja. Na obale Kube stižu sa zakašnjenjem i to 2. decembra 1956. godine. Batista je imao informacije da će Castro i družina napasti i priredio im je doček kakav Castrovi vojnici nisu očekivali. Napadnuti su i sa zemlje i iz zraka.

Samo šesnaest ljudi je preživjelo prvi susret s Batistinim snagama i to razbijeni u dvije grupe koje su se ujedinile nakon nekoliko dana skrivanja po vrhovima Sieera Maestre, a među preživjelima su bili Fidel i Raul Castro, Ernesto Guevara i Camilo Cinfuegos. U narednom periodu priključilo im se još ljudi iz tog kraja. Ideja revolucije širi se cijelom Kubom, “Barbudosi” su sve jači, a Batista sve nepopularniji. Konačno, 24. decembra 1958. godine pobunjenici napadaju posljednje veliko uporište Santa Claru, a 31. decembra 1958. godine trupe diktatora Batiste odlučuju se na predaju. Batista bježi u Dominikansku Republiku.
Camilo Cinfuegos i Ernesto Guevara 2. januara 1959. godine ulaze u Havanu sa svojim trupama, a šest dana kasnije stižu i braća Castro s preostalim jedinicama. Kuba je oslobođena. Fidel Castro dolazi na vlast u februaru 1959. godine i to u ulozi premijera. Odmah po dolasku na vlast Castro je izvršio nacionalizaciju i eksproprijaciju zemljišta i industrije uz malu ili nikakvu naknadu prethodnim vlasnicima. Vrijednost svega što je Fidel Castro nacionalizirao iznosila je 25 milijardi dolara, a milijardu dolara bilo je vlasništvo građana SAD-a. Protjerao je sve američke građane koji su podržavali režim Batiste i one koji su bili vlasnici kockarnica. Kockanje je zabranio, a prije toga Kuba je bila raj za kockare.

Hiljade Kubanaca odlaze s Kube zbog neslaganja s Castrovim odlukama i nastanjuju se većinom u Miamiju, gdje osnivaju zajednicu Kubanaca koja postoji i danas i koja radi protiv režima na Kubi. Sjedinjene Države uzvraćaju udarac 1961. godine uvođenjem sankcija Kubi koje su na snazi i danas. Godinu kasnije, Kuba je ponovo u centru pažnje svjetske javnosti. Tad se dešava poznata Kubanska kriza.

Naime, kriza je nastala kad je SSSR na Kubi instalirao nuklearne rakete, čime je svijet doveden na rub nuklearnog rata. Sjedinjene Države, s Johnom Kenedyem na čelu, zaprijetile su SSSR-u da će ih napasti ako ne povuku rakete s Kube. Sovjetski savez je odlučio povući te rakete, ali i Sjedinjene Države su morale njima učiniti neki ustupak – odlučile su se za povlačenje svojih projektila iz Turske. Kasnije će se ispostaviti da je zatvaranje te baze bilo planirano i prije izbijanja krize jer nije strateški korisna. Sovjetski savez je u svojoj državi ovu krizu prikazao kao njihovu pobjedu jer su natjerali SAD da povuče rakete iz Turske, a Vlada SAD-a svojoj je javnosti pokazala da je uspjela otjerati SSSR s Kube. Tako su i jedni i drugi naizgled pobijedili, a jedino je Kuba suštinski izgubila zbog čega i danas pati.


Historijska prekretnica

Zbog svega ovoga Obamin potez je mnoge iznenadio, no, kao i sve ostalo u vezi s Kubom, ni ovo nije išlo lahko. Prema pisanju pojedinih medija, Obama je još u maju 2013. godine tražio od urugvajskog predsjednika Josea Mujice da u tajnosti prenese kubanskom vođstvu njegovu želju za normaliziranjem odnosa dviju država, što je Mujica i uradio u junu te godine. Istovremeno, papa Franjo je tražio od svih lidera u Južnoj, Srednjoj i Sjevernoj Americi da ohrabruju proces pregovaranja Havane i Washingtona kako bi se Kubi ukinule nepravedne sankcije koje su, prema navodima tamošnjeg režima, ovu Sve u svemu, Obama je povukao odličan potez za svoje demokrate na unutarpolitičkoj sceni SAD-a, omogućivši američkoj diplomatiji dodatni prostor za djelovanje u Srednjoj i Južnoj Americi, te je cijelom svijetu poslao poruku da zvanična američka politika ima i ljudsko lice. I tajming je bio odličan, jer detalji pregovora i dogovora koji su u tajnosti trajali oko 18 mjeseci objelodanjeni su pred katolički Božić i novogodišnje praznike, kad su mnoge porodice na okupu i pred malim ekranima državu do sada koštale oko 117 milijardi dolara, nanijevši joj nepopravljive štete u oblasti politike, ekonomije, kulture i sporta.

Raul Castro (naslijedio svog brata Fidela na čelu Kube koji je tom prilikom objasnio da ga Raul nasljeđuje “ne zato što mu je brat, nego zato što je pametan”) prihvatio je Obamin poziv i počeli su intenzivni diplomatski pregovori koji su se vodili u tajnosti. Kao rezultat dobre volje da se krene ka normalizaciji odnosa, Kuba je oslobodila Alana Grossa koji je uhapšen u decembru 2009. godine pod optužbom za špijuniranje. Sjedinjene Američke Države su nakon 16 godina zatočeništva oslobodile trojicu Kubanaca koji su bili agenti tajne službe koja je nadgledala rad kubanskih emigranata na Floridi. Njihovo oslobađanje tražile su mnoge države svijeta, čime je Obama još jednom poentirao. Potom je Obama izjavio da je ovaj čin kraj “zastarjelog pristupa koji nije uspio u ostvarivanju naših interesa”, te je dodao da je uvjeren da je odluka korisna za obje zemlje. Nedugo zatim oglasio se i sam Raul Castro koji je istakao da je telefonski razgovorao s Obamom s ciljem normalizacije odnosa i ukidanja blokade Kube koja je protiv međunarodnog prava. Castro je naglasio da Kubi ne znači ništa puko otvaranje ambasada u Washingtonu i Havani ako sankcije ostanu na snazi.

Castro je također naglasio da neće doći do promjene režima na otoku i da oni ostaju vjerni tekovinama revolucije. Međutim, Obama je istakao da ovakav njegov potez ne znači nužno da će sankcije biti ukinute, ali da će on o tome ozbiljno razgovarati s republikancima koji će od maja ove godine biti većina u oba doma američkog kongresa. Republikanci će vjerovatno od Obame tražiti ustupke da bi podržali ukidanje sankcija. Istovremeno, ovakav potez dolazi u jeku unutarstranačkih konsultacija u SAD-u o tome ko će biti kandidat za narednog predsjednika SAD-a. Demokrati računaju na podršku hispanskog stanovništa, posebno u Floridi, te ih se ovim činom prema Kubi želi pridobiti, a republikance staviti na udar kritika ako ne podrže Obaminu politiku prema Kubi. U međuvremenu, američke kompanije će moći investirati na Kubi u pojedinim oblastima i pod posebnim ograničenjima, što će Kubi omogućiti nove tehnologije, razvoj turizma i strana ulaganja.


Obamin maestralni plan

Obamin potez nije podstaknut (samo) humanim namjerama njegove vlade. On je rezultat i sve veće izolacije SAD-a na prostorima južno od njihovih granica. Velike države Južne Amerike kakve su Brazil, Argentina i Venecuela predvode novi vid saradnje među državama španskog govornog područja i Brazila u kojem se govori portugalski. One insistiraju na socijalnoj pravdi te se opiru kolonijalizmu i imperijalizmu svake vrste, a Kuba je odličan povod da se iz integrativnih procesa na ovom kontinentu potisnu SAD. Embargo koji je uveden Kubi stavlja SAD u nezavidan položaj i u UN-u. Tako je 2013. godine Generalna skupština UN-a 22. put zatražila ukidanje embarga Kubi. Sjedinjene Države i Izrael bili su protiv toga, Maršalovi Otoci, Federalne Države Mikronezije i Palau su bili suzdržani, a ostali su glasali za ukidanje embarga. Neke države svijeta, poput Venecuele, otvoreno krše američki embargo, a neke ih suptilnijim metodama zaobilaze, pa se može reći da će američke kompanije umnogome zaostajati za kompanijama iz Španije, Italije i Kanade koje su prisutne na Kubi i posluju u sektoru turizma, poljoprivrede, eksploatacije nafte itd.

Sve u svemu, Obama je povukao odličan potez za svoje demokrate na unutarpolitičkoj sceni SAD-a, omogućivši američkoj diplomatiji dodatni prostor za djelovanje u Srednjoj i Južnoj Americi, te je cijelom svijetu poslao poruku da zvanična američka politika ima i ljudsko lice. I tajming je bio odličan, jer detalji pregovora i dogovora koji su u tajnosti trajali oko 18 mjeseci objelodanjeni su pred katolički Božić i novogodišnje praznike, kad su mnoge porodice na okupu i pred malim ekranima.


Prijetnja Rusije i Kine

Barack Obama prilikom donošenja ovakve odluke sigurno je bio motiviran pojačanim prisustvom Rusije i Kine u “zadnjem dvorištu”, kako Amerikanci obično nazivaju Latinsku Ameriku. Kad su se države ovog djela svijeta odlučile konfrontirati sa zvaničnim Washingtonom, svoje usluge su u kratkom periodu tim državama ponudile Kina i Rusija. Rusija se odlučila za prodaju svog oružja i ulaganje u infrastrukturne projekte, dok je Kina, kao ogromna ekonomija, ponudila saradnju na svim poljima, što su vlade tih država i prihvatile. Obim trgovine tih država iz godine u godinu raste, a u nekim segmentima postaje i strateški. Nakon što je EU uvela sankcije Rusiji zbog krize u Ukrajini i zabranila izvoz poljoprivrednih proizvoda u tu državu, Ekvador, Brazil, Venecuela i Argentina su ponudile Rusiji da te namirnice njima dobavlja, što je Moskva i prihvatila. Govoreći o Kubi, a pravilno procjenjujući da je to dobra reklama za Rusiju, polovinom protekle godine Havanu je posjetio Vladimir Putin s brojnom delegacijom i pritom su potpisali desetke ugovora s tamošnjim kompanijama i vladom u oblasti industrije, energetike, zdravstva i istraživanja područja za koje se sumnja da skrivaju naftu. Da bi odobrovoljio zvaničnu Havanu, Putin je Kubi otpisao 90 posto duga nastalog u vremenu SSSR-a. Ovakvo približavanje američkim granicama moralo je dobiti odgovor iz Washingtona.

Na vrh