Politika i pravda: Zašto je Šešelj oslobođen?

Posmatrajući sukobe širom svijeta možemo primijetiti da u takvim dešavanjima prste imaju različite države. U svim balkanskim sukobima strane sile imale su svoje prste. Dakle, ono što se dešavama nama danas i ovdje nije samo naš mikrosvijet koji stoji odsječen od ostatka svjetskih političkih tokova. Oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju možemo posmatrati i na taj način

9. Apr 2016. | 07:02 | Armin Sijamić
Vojislav Šešelj Foto, EPA

Ono što se dešavalo u haškoj sudnici (MKSJ) u slučaju Vojislav Šešelj ući će u pravne udžbenike po mnogo osnova. Desetak godina suđenja, zatim procesi zbog nepoštivanja suda i sudskih odluka, nastupi Šešelja u kojima on psuje, ismijava i ponižava sudije i tužioce, plaši svjedoke, politički agitira i sve to uz povremen direktan prijenos na srbijanskoj državnoj televiziji, svjedoči o jednom neobičnom sudskom procesu kakav međunarodni sudovi, a vjerovatno ni oni nacionalni, nisu vidjeli. Ko može vjerovati da takvo ponašanje nije uvrijedilo tužioce i sudije? Je li presuda, nakon svega što su vidjeli u sudnici u slučaju Šešelj, njihov odgovor na pitanje kako Šešelj izgleda kad ima priliku tlačiti?

Šešelj je u sudnici radio ono što po vlastitom priznanju najbolje radi, pravio je političke skandale, izvodio različite verbalne vratolomije, uvjeravao javnost u vlastitu verziju historije, poricao postojanje Hrvata i Bošnjaka, prevodiocima davao lekcije iz srpskog jezika, pozdravljao ubistvo srbijanskog premijera Zorana Đinđića, pa čak recitirao francusku himnu “Marseljezu” kako bi sudijama objasnio da bojni pokliči iz te pjesme nisu ništa drukčiji od njegovih da se neprijatelj ubije, obezvrijedi, dehumanizira, raseli, a da se svoja vojska motivira za borbu. Izrazio je tad nadu da je francuski sudija Jean Claude Antonetti to razumio bolje od ostalih.


Pripreme procesa

Istovremeno, vješto je i pravnički nastupao postavljajući različite zahtjeve, podnoseći žalbe, odugovlačeći proces, zastrašivao svjedoke dovodeći ih na rub toga da sami sebe inkriminiraju, različitim prvokativnim pitanjima napadao na najvažnije svjedoke optužbe koja se u određenim momentima nije najbolje snalazila, ili nije htjela da snađe. Tako je, naprimjer, na suđenju Ratku Mladiću, a koje je jedno od najvažnijih suđenja na tom tribunalu, tužiteljica Julie Lee pitala svjedoka je li on poznavao Kulina bana lično! Protiv vještog govornika Šešelja i manje greške skupo su plaćene, pa je jednom prilikom rekao tužiocu u svom predmetu da je on očekivao da je tužilac barem malo pametniji.

Kad nije nalazio način da (ne)pripremljene tužioce i sudije potčini sebi, onda je zahtijevao da se određene sudije diskvalificiraju iz njegovog predmeta. Tako je, na njegov zahtjev, iz sudskog vijeća izbačen danski sudija Frederik Harhoff zbog privatnog e-maila poslanog svojim prijateljima u kojem on smatra da su haške sudije, preko predsjednika suda Amerikanca Theodora Merona, a po nalogu moćnih država (koje to države mogu utjecati na američkog sudiju iza kojeg stoji američka vlada?), bile pod pritiskom u tri slučaja kad su okrivljeni oslobođeni i to: Ante Gotovina, Momčilo Perišić i Jovica Stanišić i Franko Simatović.

Stanišić i Simatović su bili oslobođeni optužbi 2013. godine i od tada se nisu mnogo eksponirali u javnom životu Srbije, ali nedavno je Tribunal odlučio da će se proces protiv njih obnoviti: radi se o dva visokopozicionirana operativca srbijanskih sigurnosnih službi koji su bili direktno uključeni u sukobe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – očigledan dokaz umiješanosti Srbije u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ako haške sudije to ne mogu vidjeti iz dokumenata čiji su dijelovi zatamnjeni kao dio dogovora Tribunala i vlasti u Srbiji, onda mogu pogledati i svima dostupne snimke koji pokazuju šta je Stanišić radio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tokom rata.

Slučaj Stanišića i Simatovića je od ključne važnosti za Srbiju i njeno nastojanje prekrajanja istine o ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Srbija želi svu krivicu za rat i zločine svaliti na Srbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i na taj način sebe abolirati i zaštiti od odgovornosti i plaćanja ratne odštete. Uklanjanje sudije Harhoffa je omogućilo oslobađanje Šešelja (koji je javno govorio da je njegove dobrovoljce naoružao i na ratište prebacio Miloševićev režim), odnosno stečeni su uvjeti da počne nova epizoda političkih odluka Haaga.


Kome je potreban Šešelj na slobodi?

Oslobađanje Šešelja, a prije toga i proglašavanje Radovana Karadžića krivim, u kratkom roku pokazalo je sve nijanse balkanskog političkog ludila. I dok su Hrvati i Bošnjaci, u velikom broju slučajeva, pozdravili osuđivanje Karadžića, nakon nekoliko dana su istom tom sudu uputili oštre kritike. U isto vrijeme, Srbi, u velikom broju slučajeva, osudili su sud zbog kažnjavanja Karadžića, ali nekoliko dana kasnije na ulicama poput fudbalskih navijača proslavljali Šešeljevu slobodu dobijenu od suda koji prije nekoliko dana nisu priznavali. Ako je neko planirao ovakav razvoj događaja, onda mu se mora čestitati na činjenici da je u samo nekoliko dana sažeo gotovo sve naše probleme s nedavnom historijom.

Stoga nas ne treba iznenaditi ako jednog dana neki zvaničnik kaže da je Šešelj oslobođen zato što je politika Zapada željela da pomogne Srbiji da se oslobodi odgovornosti za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ili zato da bi Šešelj poslužio da unutrašnje srbijanske političke obračune. Sukadno tome, ne bi trebalo iznenaditi da Haag odluči da ga nakon nekoliko godina na slobodi osudi, ili da ga pozove kao Simatovića i Stanišića ponovo u sudnicu da se brane od istih optužbi

Šešelj je već mjesecima u političkoj kampanji usmjerenoj protiv srbijanskog premijera Aleksandra Vučića i srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića. Unatoč svim optužbama koje je na njihov račun izrekao, Šešelj sad na neki način ima i međunarodnu potvrdu da su oni izdali srpskog “heroja” koji je u Haagu dokazao ispravnost svoje politike. Stoga ispada da su ga izdali isključivo radi vlasti koju sada obnašaju. Predizborna kampanja se bliži svom vrhuncu i ovaj vjetar u leđa Šešelj će znati iskoristiti. Prema različitim procjenama, Šešelj već ima podršku naroda dovoljnu za ulazak u Parlament u kojem je on i najopasniji po vlast. Šešelj u Parlamentu je vjerovatno noćna mora za Vučića i vladu koju Vučić planira formirati.
Tačnije, Šešelj je trenutno jedina opasnost za Vučićevu vladavinu Srbijom u kojoj opozicija faktički ne postoji, jer je uglavnom izvan Parlamenta, a ono što je u Parlamentu između sebe je posvađano i rascjepkano. Ta opasnost ne mora značiti smjenu vlasti, ali ona nužno znači suočavanje Vučića i Nikolića s njima samima od prije deset godina kad su prezirali Sjedinjene Američke Države, NATO-savez i Evropsku uniju i kad su, kako je to Nikolić rekao, priželjkivali da Srbija postane ruska gubernija.

Sljedeće godine u Srbiju se održavaju i predsjednički izbori kad je Šešelj najavio kandidaturu ako do tada ne postane premijer Srbije. Nikolić je već ranije najavio borbu za novi mandat. Televizijski obračun bivših kumova i prijatelja Nikolića i Šešelja, vjerovatno će posjetiti na duele Šešelja i njegovog također bivšeg prijatelja Vuka Draškovića kad su jedan drugom rovili po porodičnoj intimi i kad su jedan drugog vrijeđali na do tada neviđene načine na srbijanskoj političkoj sceni.
U tom sukobu Šešelj nema šta izgubiti, a Nikolić i Vučić mogu izgubiti sve. Politika je nekad nepredvidiva i nepredvidivih situacija koje uključuje Šešelja i njegovu stranku Vučić se pribojava. Ako Šešelj uspije dobiti i podršku izvana za svoju politiku, onda će Vučić morati uložiti dodatne napore u trenucima kad želi izvršiti ekonomske reforme u Srbiji. Potpredsjednik ruske vlade Dmitrij Rogozin povodom Šešeljevog oslobađanja izjavio je da čestita pobjedu svome drugu Šešelju. Rogozin je Šešelja posjetio početkom ove godine u Beogradu.

Sad Vučić i Nikolić moraju pokazati stanovnicima Srbije, koji žele Srbiju vidjeti bliskom Rusiji, da su na pravom putu prijateljstva s Moskvom. Spekulacije medija da postoje sukobi na relaciji Nikolić – Vučić i o dilemi da li ići na istok Rusiji, što zagovara Nikolić, ili ići na Zapad, što navodno zagovara Vučić, situaciju dodatno usložnjava posebno za Vučića koji se mora otvoreno okrenuti ka Zapadu. Da bi se srbijansko rukovodstvo riješilo Šešelja, već jednom je poslužio Haag, što je i priznala tadašnja glavna tužiteljica Carla del Ponte. Naime, od nje je tadašnji srbijanski premijer Zoran Đinđić tražio da Šešelja vode u Haag, jer je opasnost za njegovu vladu.

Stoga nas ne treba iznenaditi ako jednog dana neki zvaničnik kaže da je Šešelj oslobođen zato što je politika Zapada željela da pomogne Srbiji da se oslobodi odgovornosti za agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ili zato da bi Šešelj poslužio da unutrašnje srbijanske političke obračune. Sukadno tome, ne bi trebalo iznenaditi da Haag odluči da ga nakon nekoliko godina na slobodi osudi, ili da ga pozove kao Simatovića i Stanišića ponovo u sudnicu da se brane od istih optužbi. Sve vrste obrata i razvoja situacije u slučaju Vojislava Šešelja su očigledno moguće.

Kad je Šešelj privremeno pušten na slobodu u novembru 2014. godine, Haag je to opravdao teškom bolešću Šešelja. Osamnaest mjeseci nakon toga Šešelj neumorno obilazi Srbiju, organizira političke tribine, gostuje na televiziji u emisijama različitih sadržaja uprkos bojkotu prema njemu od dijela medija, ukratko rečeno vodi politiku na sebi svojstven način. On je rekao da ga je Haag ustvari “izbacio” iz tribunala jer nisu znali šta da rade s njim. Bit će da je Šešelj ozdravio, ili da Haag nije govorio istinu kad su rekli da su ga pustili na privremenu slobodu zbog zdravstvenih razloga.

Nakon toga se nameće i zaključak – ako vjerujemo spomenutom objašnjenju razloga puštanja Šešelja na privremenu slobodu – da ga na izricanje presude Tribunal nije zvao jer teško bolestan. Međutim, istina je sljedeća: Šešelj je rekao da dobrovoljno u Haag više nikad neće ići pa neka ga Vučić uhapsi i izruči nasilu. Vučić je rekao da je njemu na ovaj način haški tribunal prebacio vruć krompir, jer on sad ne može izručiti tek tako čovjeka koji vodi treću najjaču stranku u Srbiji (iako su Šešeljevi radikali trenutno izvan Parlamenta) i koji je više od deset godina u Tribunalu čekao presudu u procesu u kojem su prekršena sva njegova prava. Srbija ga nije izručila, Tribunal se nije žalio, niti je kaznio Srbiju.


Političke odluke sudova

Kao očit primjer utjecaja politike na sudstvo, sjetimo se slučaja bivšeg egipatskog predsjednika Muhammeda Mursija kojeg je egipatski sud, a po naredbi politike, osudio na smrt polovinom prošle godine, ali kazna se ne izvršava iz političkih razloga sakrivenih pod plaštom prava i vjere, jer Mursi ima značajnu političku podršku na Bliskom istoku, a Egipat u geopolitičkom pogledu je važan za veliki broj država. Egipatsko državno rukovodstvo zbog toga kalkulira o tome šta i kako dalje u ovome slučaju, jer trgovina Mursijevim slučajem može za tu državu biti veoma unosna u političkom i ekonomskom smislu. Na isti način taj slučaj može za Egipat biti i poguban.

Naš region danas nema geopolitičku važnost kao Egipat, ali je više od dvadeset i pet godina poligon na kojem se eksperimentira i to je prostor na kojem važe norme koje ne važe nigdje drugo u Evropi, kojoj kao region navodno težimo, a oni nas navodno čekaju raširenih ruku. Ako je potreban i Sud u Haagu da u Evropu konačno (ne)stignemo u skladu sa željama zapadnih sila, onda će on biti i iskorišten, kao što su ga je politika koristila u mnogim pitanjima vezanim za rad tog tribunala, o čemu godinama govori i Florence Hartmann, bivša uposlenica tog suda. Slučajevi Vojislava Šešelja, Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Jovice Stanišića i Franka Simatovića to i dokazuju.

Na vrh