Sirija: Na pomolu mirovni sporazum na ruski način

27. Nov 2017. | 20:16 | Orhan Hadžagić
russia-syria

Na Bliskom istoku još traju reakcije na prošlosedmični trilateralni, ili zapravo četverostrani, samit šefova Rusije, Irana, Turske i indirektno Sirije. Ulogu kako domaćina tako i novog šefa u dijelu Bliskog istoka koji čine Sirija i jedan dio Iraka, na sebe je preuzela Rusija, odnosno predsjednik Vladimir Putin. Prije trilateralnog samita sa predsjednikom Irana Hassanom Rouhanijem i turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, Putin se susreo sa sirijskom predsjednikom Basharom al-Assadom.

O karakteru razgovora između Putina i Assada zorno govori slika na rastanku kada Putin na svoja pleća u zagrljalj prima sirijskog predsjednika koji sebe ne može smatrati pobjednikom, ali definitivno neporaženom stranom.

Assad je pun samopouzdanja i sada pred Putinom, kao snažnim faktorom u regionu, stoji izazov da za pregovarački sto dovede Kurde i predstavnike zvaničnog Damaska.

Svima je jasno da od sada pa nadalje Rusija želi da se u Siriji desi politički dogovor. Na to je primoran i zbog pritiska domaće javnosti, jer vojni angažman Rusije koja vodi odsudnu ekonomsku borbu protiv Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije, najveću zemlju na svijetu košta dosta novca. Rješenje Putin vidi u zadržavanju postojećeg stanja na terenu u Siriji i postizanje političkog dogovora.

 

Kome jeste, a kome nije do dogovora?

Stanje na terenu u Siriji je vrlo drugačije od onog prije sedam godina kada je i počeo građanski rat i otpor režimu u Damasku. Ništa nije išlo kao u ranijim primjerima revolucija u Tunisu, Libiji, Egiptu ili Alžiru. Assad je iza sebe imao dva velika saveznika: Iran i Rusiju.

Ove dvije zemlje se mogu smatrati pobjednikom ove dugoprugaške borbe. Gubitnik broj jedan, kao u svakom sukobu, je lokalni narod, a strateški pozicije su izgubile Sjedinjene Američke Države. Da li je to efekat kiselog grožđa ili ne, ali sadašnja američka administracija daje utisak da je i namjerno prepustila dominaciju Rusiji i da svoju pažnju sve više usmjerava na Saudijsku Arabiju, Korejski poluotok i pacifički basen.

Što se Irana tiče možemo reći da su i oni zadovoljni, ali atmosfera blagog sukoba na terenu Iranu daje manevarske mogućnosti da se i dalje aktivno miješa u dešavanja u Siriji i susjednom Iraku gdje kroz šiitske milicije sebi pravi vojni i ideološki prostor za djelovanje.

Kako će izgledati taj politički scenarij za sada je misterija. Ako iko danas ima kapaciteta da Kurde i Assada dovode za pregovarački sto onda je to Putin. Na tom putu SAD, ovakve kakve su danas, sigurno mu neće smetati. Svima je jasno da je to i direktno dogovoreno na nedavnim sastancima Putina i Trumpa.

SAD su najavile da će obustaviti dalje dostavljanje naoružanja Kurdskim snagama u Siriji, a poznavaoci stanja na terenu tvrde kako to sada i nije odluka od strateškog značaja, obzirom da su te snage u međuvremenu dovoljno i opremljenje i obučene da mogu biti značajan vojni faktor u regionu.

SAD će se tako zadovoljiti da stvari “nadgledaju” iz zraka gdje će i dalje dominirati. Za sada im je najvažnije da vide da uticaj Irana u oblasti slabi. U ratnim okolnostima, tako je barem zaključak, Iran najbolje djeluje te je izgleda svima u cilju da se sukobi što prije okončaju.

 

Kantonizacija Sirije

Obzirom da je jasno ko ima pravo glasa u Siriji vjerovatno će doći do sporazuma o podjeli teritorija unutar postojećih granica Sirije. Assadu je jasno da se stvari ne mogu vratiti na period prije početka sukoba i da Kurde mora prihvatiti kao značajan faktor na terenu. Rusija je u prošlosti jednako dobre odnose održavala sa obje strane. PKK, decenijska glavobolja Turske, što se Moskve tiče, nikada nije ni bila priznata kao teroristička organizacija. Ta činjenica dodatno otvara mogućnosti Moskvi da zastupa interese Kurda, a Assadu je jasno da pored Irana za svoj opstanak na vlasti mora biti zahvalan i Rusiji.

Dobra vijest za sve je da će sukoba biti sve manje. ISIL je također eliminisan kao “teritorijalni element”, a opasnost od njihovih terorističih djelovanja dugo će biti problem globalnog karaktera.

Slijedi mirovni sporazum tipa Dejtonskog, ali u režiji Moskve. Vidjećemo kako ta čorba izgleda.

 

NV / foto Tass

Na vrh