Svijet i realpolitika: Demokratija?! U ime koga?

Da je danas teško u svijetu pronaći principijelnu politiku velikih sila, i nije neka tajna. Ono što važi za velike sile ne važi za manje države. Pozivanje na međunarodno pravo vrši se samo kad im to ide u prilog. Međutim, zabrinjava trend dvostrukih standarda u poimanju demokratije koja na taj način postaje poluga za realpolitičko djelovanje, a nikako princip i vrijednost kakvom ju žele predstaviti

25. Apr 2016. | 06:58 | Armin Sijamić
57262-ilustracija cem2

Kolapsom SSSR-a i satelitskih režima koje je kontrolirala zvanična Moskva, na Zapadu se tvrdilo da nepovratno dolazi vrijeme liberalne demokratije i kapitalističkog otvorenog tržišta. Knjige američkog filozofa Francisa Fukuyame dostizale su velike tiraže, a sadržaj tih knjiga, posebno one “Kraj povijesti i posljednji čovjek”, tvrdile su da se svijet nepovratno kreće u smjeru kopiranja američke političke i ekonomske paradigme. U tom novouspostavljenom svjetskom poretku ulogu globalne dominacije i globalnog vođstva – poslužimo se nazivom poznate knjige gurua američke vanjske politike Zbigniewa Brzezinskog – vršile bi Sjedinjene Američke Države. Brzezinski se ipak opredjeljuje za to da Sjedinjene Američke Države postanu neka vrsta “svjetionika” prema kojem će se okretati sve države svijeta. Dakle, dati prednost moralu nad silom.

Prevedeno na teren svakodnevnog realpolitičkog djelovanja, to bi u suštini značilo da Washington i države koje oni kontroliraju, prije svega u Evropi, imaju pravo ocjenjivati je li neki proces ili politički potez moralan, odnosno je li demokratski? Kontrola medija omogućava Zapadu nametanje upravo takve slike građanima širom svijeta: ta medijska premoć ravna je britanskoj prednosti nad ostatkom Evrope zbog posjedovanja uglja u 19. stoljeću, kako je to formulirao francuski ekonomist Michael Albert u svoj knjizi “Kapitalizam protiv kapitalizma”. Na taj je način Zapad sebi priskrbio neku vrstu političkog biča kojim odlučno udara ili ga pak u potpunosti ne koristi po svakom procesu za koji političke i ekonomske elite tog dijela svijeta imaju interes.

Ono o čemu su nas mediji izvještavali tokom samo nekoliko dana, a o čemu će biti riječi u nastavku teksta, uvjerljivo opisuju navedeno. Demokratija je danas, u to nema sumnje, postala izgovor za sve i svašta, čak i za iračko oružje za masovno uništenje koje nikad nije ni postojalo. To rade i u SAD-u, Rusiji i Evropskoj uniji. Primjeri Kosova, Krima, Abhazije, Nagorno-Karabakha to u potpunosti dokazuju. U današnjem svijetu primat ima sila, a ne pravo. Nažalost, demokratska prava koriste se selektivno i po potrebi. Zbog toga je francuski naučnik Emmanuel Todd prije više od deceniju napisao da “demokratija napreduje tamo gdje je bila slaba, a nazaduje tamo gdje je bila jaka”. Ovome možemo dodati da se tamo gdje demokratija nije ni postojala, naprimjer u Sjevernoj Koreji ili Saudijskoj Arabiji, na nju (ne) obraća pažnja zbog geopolitičkih interesa.

Referendum je demokratija?

Ono što se zove direktna demokratija najbolje dolazi do izražaja na referendumima. Švicarski referendumi o različitim pitanjima koja interesiraju građane, ovoj su državi priskrbili titulu demokratske i slobodne države u kojoj se živi udobno i sigurno. Međutim, postoje zvaničnici na Zapadu koji ne misle tako. Tačnije, referendum smatraju smrtnom opasnošću za svoje geopolitičke ambicije. Čini se da je na taj način direktna volja građana postala opasnost u demokratskom društvu.

Početkom aprila u Holandiji je održan referendum o tome treba li Ukrajina imati bliže veze s EU, odnosno hoće li se EU obavezati ugovorima prema Ukrajini? Građani Holandije su sa 61 posto glasali protiv, ne želeći da se EU, a time i njihova država, dodatno vežu za veliku državu s mnogo problema kakva je današnja Ukrajina. Odluka građana obavezuje vladu da se tog stava i drži.

Međutim, volja naroda nije nešto što se sviđa političkoj eliti koja ne odustaje od svojih pozicija. Jean Asselborn, ministar vanjskih poslova Luxemburga, države koja je historijski snažno inkorporirana u sistem EU, odbacio je učinkovitost referenduma u Holandiji. U izjavi za njemačke novine Asselborn je izjavio: “Referendum je neprimjeren instrument kojim bi se rješavala kompleksna pitanja unutar parlamentarne demokratije. Ako želite da Evropa propadne, onda trebate održavati još referenduma.” U komentiranje holandskog referenduma uključio se i bivši ministar vanjskih poslova Švedske Carl Bildt, koji problem vidi u tome što je mali broj Holanđana na referendumu na neki način obavezao cijelu EU. Pitanje je kakvi bi rezultati glasanja bili u drugim dijelovima EU da je glasanje održano.

Tako je, primjerice, prilikom ulaska Hrvatske u NATO-savez 2009. godine referendum bio izbjegnut, ali je održan 2012. godine kad se odlučivalo o članstvu Hrvatske u EU. Razlog je jednostavan: politički establišment unaprijed je znao kako bi građani glasali. Naime, istraživanja su govorila da je većina Hrvata u tom trenutku bila protiv ulaska Hrvatske u NATO-savez. Tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, po dobijanju članstva u NATO-savezu, rekao je: “Ko zna kad bi Hrvatska ušla u NATO da je bilo referenduma.” Umjesto građana odlučio je hrvatski parlament. Aktuelna borba Zapada i Rusije preko leđa crnogorskih građana za njihovo članstvo u NATO-savezu mogla bi biti okončana održavanjem referenduma na kojem bi građane pitali žele li da Crna Gora postane članica ove alijanse? Međutim, Zapad ne pristaje na referendum, pa, sukladno tome, ni vlast u Crnoj Gori.

Izbori u SAD-u i Siriji

Kandidatura biznismena Donalda Trumpa kao republikanskog kandidata za predsjednika SAD-a otvorila je novu epohu u američkoj politici. Čovjek koji je doskora finansirao i demokrate i republikance odlučio je ući u utrku za američkog predsjednika. Na iznenađenje mnogih, drukčijim pristupom politici Trump je postao vodeći kandidat unutar republikanske stranke. Usprkos nastojanjima vođstva republikanaca da ga unište, on dobija podršku građana. Sad kad se ulazi u završnu fazu unutarstranačkih izbora i kad je republikancima jasno da je vrag odnio šalu, odlučeno je da se stane ukraj Trumpu i to tako što će suspendirati izbore u državi Colorado.

Stavljanje interesa elita prije svih principa dovodi cijeli svijet pred velike izazove, posebno manje države koje se ne mogu braniti

Rukovodstvo republikanaca u Coloradu je odlučilo da se izbori neće održati i da će 34 delegata, koje šalju na završnu stranačku konvenciju, dati podršku Tedu Cruzu, kandidatu koji je prihvatljiv rukovodstvu stranke. Drugim riječima, američke glasače i građane, članove republikanske stranke, niko neće pitati za mišljenje. Volja rukovodstva stranke skrivena je iza odluke koju je rukovodstvo donijelo u jeku kampanje promijenivši način izbora. Da se radilo o smišljenom potezu, svima je jasno, jer je to treći republikanski kandidat koji ima samo teoretske šanse za pobjedu do kraja kampanje, John Kasich nije dobio podršku Colorada. Dakle, establišment jedne stranke je djelovao protiv volje svojih članova kako jedan kandidat ne bi pobijedio na izborima.

Demokratija u Siriji je nešto što je u povoju, pa bi bilo logično da svi koji se miješaju u sirijske prilike pruže svoju pomoć. Međutim, to nije slučaj. “Demokratska opozicija”, koja u svojim redovima ima teroriste iz cijelog svijeta i koja zajedno s Jabhat el-Nusrom (sirijska El-Kaida) sije smrt po Siriji, podržana novcem i oružjem sa Zapada i sirijskog susjedstva, nije željela učestvovati na izborima. Stvarna sirijska opozicija, koja pak nije uzela oružje i udružila se sa džihadistima, izašla je na aprilske izbore.

Zašto onda borci za demokratiju, kakvim ih pojedini mediji žele predstaviti, ne žele izaći na izbore koje će posmatrati sve zainteresirane države? Nije li to način da se riješe diktatora? Odgovor je jednostavan: oni nemaju veliku podršku u sirijskom narodu, jer da imaju, Bashar el-Assad bi davno bio svrgnut. Nemoguće je da se tokom ratnih djelovanja brani jedna vlast ako je narod ne prihvata. Ko bi ginuo za diktatora koji dolazi iz manjinskog naroda, kad je mogao s milionima izbjeglica krenuti ka Libanu, Turskoj, Jordanu ili Evropskoj uniji?

Sirijska je vlast odlučila održati parlamentarne izbore na područjima koje kontrolira, a to obuhvata oko 85 posto stanovništva Sirije, koji će kasnije u Parlamentu usvajati novi sirijski ustav i odlučivati o dokumentima mirovnih pregovora. Sirijska vlast je dozvolila svim građanima koji žive pod kontrolom različitih naoružanih grupa da dođu i glasaju. Odgovor terorista bio je žestoki napad na sirijske položaje kako bi ranije uspostavljeno primirje bilo prekinuto. Tačnije, prekid primirja znači spašavanje ISIL-a od sigurnog poraza. Nije teško predvidjeti hoće li se primirje održati, posebno sad kad su ISIL i Jabhat el-Nusra dobili nova oružja. Pomoću novih lansera raketa oboreno je nekoliko sirijskih, a vjerovatno i jedna ruska letjelica u kratkom roku. Pripadnici Sirijske slobodne vojske (FSA), koju Zapad smatra demokratskom, u južnom Halepu s Jabhat el-Nusrom napala je položaje sirijske vojske.

Prema podacima sirijskih organizacija, u Siriji je od marta 2012. godine ubijeno više od 470 hiljada ljudi (UN operira brojkom od 270 hiljada ubijenih), ranjenih više od 1,9 miliona i gotovo polovina od prijeratnog stanovništva je raseljena. Očigledno je da to nije zbog demokratije i ljudskih prava niti zbog demokratskih izbora, već iza toga stoji politika koja od Sirije želi napraviti novu Libiju u kojoj će se različite naoružane grupe ubijati do trenutka kad Zapad i sirijski susjedi ne zadovolje svoje interese. Izbore u Siriji je Zapad unaprijed proglasio nevažećim, a iz ministarstva vanjskih poslova Francuske okarakterizirani su “sramotnim”.

Kriza demokratije

Navedeni primjeri svakako nisu jedini, sjetimo se izbora u Gazi kad je Hamas pobijedio, a koje EU nije priznala iako ih je baš ona tražila; zatim nepriznavanje pobjeda ljevičara u Venecueli, Boliviji itd. Svi ovi primjeri pokazuju da je demokratija u velikoj krizi jer se zloupotrebljava. Ovo posebno zabrinjava zbog činjenice da je “demokratija najbolji sistem koji imamo” kao čovječanstvo. Iako je 21. stoljeće, a stanovništvo je obrazovanije neko ikad, vladajuće elite volju naroda ne žele čuti. Da bi se ovaj sistem održao, potrebna je žestoka medijska manipulacija, ali i represija različitih vrsta.

Stavljanje interesa elita ispred svih principa dovodi cijeli svijet pred velike izazove, posebno manje države koje se ne mogu braniti. Kako je prije dvije stotine godina bilo “normalno” da jedna kolonijalna sila otme od kolonije bogatstva i prisvoji ih sebi, današnje vrijeme u mnogo čemu nalikuje tome. Pokoravanje koje je danas na sceni vrši se pomoću finansijskih institucija i nametanjem vlastitih vrijednosti drugim državama, a kad to ne ide po planu, onda se nađu različite vrste plaćenika i zaluđenika da ruše države hiljadama kilometara udaljene od njihove.

U vremenu nikad veće povezanosti država, povezanosti građana putem medija i društvenih mreža, kad se svijet zahvaljujući tehnologiji i brzinama protoka informacija sažima, čovječanstvo još ne može napraviti korak koji bi osigurao pravedniji i uređeniji svijet. Na planeti koja svakim danom sve više oskudijeva resursima svih vrsta, a broj stanovništva vrtoglavo raste, sadašnji pristup velikih sila svijetu ne može ništa dobro donijeti. Zloupotreba demokratije jedan je od najgorih pristupa problemu.

57262-egida

Na vrh